Čemu nas je podučio Makoto Ozone

Počnite od prve note

U sklopu višednevnog boravka u Zagrebu – tijekom kojega je nastupio uz Simfonijski orkestar HRT-a (6. lipnja), a potom i uz Jazz orkestar naše nacionalne medijske kuće (12. lipnja) – Makoto Ozone našao je vremena i za jedno predavanje (8. lipnja), gotovo više neku vrstu soareje, ili bi se mogli reći: razgovora ugodnog kao u dnevnome boravku (kako je on to sâm opisao), u kojemu je iznio više zanimljivih opservacija, poslao nîz poruka i podijelio mnoga vrijedna iskustva.

Foto: Damil Kalogjera

Pa iako se susret odužio na gotovo dva sata, a sparna subota u podne nije nam išla u susret, nikomu iz publike nije palo na pamet napustiti dvoranu, dok je nakon predavanja ostao onaj dobar osjećaj da smo mogli slušati još, i da nam ni tada najvjerojatnije ne bi bilo dosta.

Takav je taj Makoto Ozone.

Predavanje je bilo upućeno prvenstveno mladim glazbenicima, srednjoškolcima, budućim glazbenim profesionalcima (s poznatih zagrebačkih glazbenih škola Markovac, Bersa i Elly Bašić) – ali u publici se našao i mali, a opet šaroliki krug glazbenika, jazz connoisseura, profesora i poznavatelja glazbe, koji su s jednakim zanimanjem pratili konferansu.

Foto: Damil Kalogjera

Lokacija predavanja bila je legendarna Jedinica na Glazbenoj školi Pavla Markovca na Trgu žrtava fašizma 9, u kojoj se redovito na školskim produkcijama kale polaznici škole. Bila je to posljednja ovosezonska postaja uspješnoga projekta Behind the scenes Hrvatskoga društva skladatelja, koji mladu publiku pokušava odvesti „s druge strane zastora“, direktnije upoznati s glazbenicima i stvarateljima glazbe; ujedno i „točka na i“ suradnje toga projekta s RJ Glazba HRT-a koja je započeta ove sezone.

Kroz projekt Behind the scenes koncerte u izvedbi ansambala HRT-a popratilo je više od sedam stotina učenika! Lijepa brojka.

Foto: Viktor Nenadić

Predavanje na ikoničnom Markovcu održano je u organizaciji koordinatorica projekta u Glazbenoj školi Pavla Markovca, mr. art. Sanje Vrsalović Drezga, prof. mentor i Nataše Leverić Špoljarić, prof. savjetnik, pod vodstvom Srđane Vrsalović, voditeljice projekta za Hrvatsko društvo skladatelja. Za sve okupljene bila je to jedinstvena prigoda za bliski susret i razgovor ugodni s ovim karizmatičnim majstorom crno-bijelih tipki, japanskim pijanistom i skladateljem, kojega ćemo – zbog njegovih nastupa, kao i toga susreta – pamtiti još dugo, dugo.

Foto: Damil Kalogjera

Umjesto riječima, počeli smo – glazbom! Ozone je na početku predavanja izveo vlastitu kompoziciju Bienvenidos al mundo, a to nas je njegovo djelo, u njegovoj izvedbi, odmah uvelo u meritum stvari. Skladba u kojoj se elementi latinoamerikanštine susreću s onima swinga – ali se ti žanrovi negdje po sredini kompozicije ramenom uz rame nađu s fugiranom parafrazom na Johanna Sebastiana Bacha – zorno je ocrtala obrise Ozoneova glazbenog munda, u kojemu svi oni žive u miru i prijateljstvu.

Bila je to najbolja moguća pozivnica i uvertira u nastavak dana, Ozoneovo svjedočanstvo o vlastitu glazbeničkom putu – i nesvakidašnjem, i inspirativnom – prije svega zato što je to pripovijest ne toliko o njegovim uspjesima, koliko o njegovim padovima, u kojima je, međutim, Ozone redovito znao pronaći motive za novi početak. To je priča o neobičnom putu koji je jedan uspješni jazz glazbenik – a u to doba potpuni ignorant prema klasičnoj glazbi – poduzeo da bi na kraju balade danas govorio o Mozartu i Beethovenu dubinskim pogledom koji je rijedak i respektom koji fascinira.

Foto: Damil Kalogjera

Kada ga je s pet godina u rodnom Kobeu majka poslala na satove klasičnog klavira, ta ga je vrsta poduke toliko odbila da je nakon samo jednoga sata odlučio nikad više ne sjesti za taj instrument, niti svirati notiranu glazbu. Odgovor je našao u jazzu koji je slušao kod kuće (otac mu je bio jazz glazbenik, klavirist i orguljaš), a posebno u Hammondovim orguljama koje su bile dio kućnog instrumentarija.

Kad mu je ujak, pak, darovao kartu za nastup Oscara Petersona i preporučio mu odlazak na koncert, mladi Makoto (tada mu je bilo dvanaest godina) nevoljko je prihvatio ponudu (jer ga je klavir i dalje odbijao), ali se taj događaj za njega pokazao poput udara groma. Nije niti mogao zamisliti da je klavir moguće svirati na taj način. Tada je odlučio vratiti se klaviru i ponovno zamolio majku da mu pronađe učitelja. Francuski svećenik koji mu je davao privatne satove vratio ga je Moszkowskom i Bachu, Mozartu i Haydnu, iako je ljubav i dalje ostala na strani jazza.

BP Club, Zagreb, 1988. – Makoto Ozone i Gary Burton / Foto: Damil Kalogjera

Nastavio je po sluhu skidati Oscara Petersona, a svirati poput „čovjeka s četiri ruke“ bio je i jedan od motiva njegova odlaska na bostonski Berklee (iako je na tu znamenitu ustanovu došao prvenstveno u želji da svlada umijeće komponiranja). Kada je, međutim, završio studij shvatio je da je postao Petersonov klon i toga se tereta nikako nije mogao riješiti. Jedna mu je njegova prijateljica, klasična pijanistica, tada preporučila da počne svirati Prokofjeva (za kojeg do tog trenutka nije znao niti tko je), a čiji je Treći klavirski koncert harmonijom blizak jazzu – tako mu je rekla.

I tako je Ozone otišao u dućan i kupio ploču sa snimkom Aškenazija uz Londonski simfonijski orkestar pod vodstvom Andréa Previna. Šok je bio velik, gotovo toliko velik koliko je velik bio šok nakon prvoga susreta s velikim OP-om. Otad je pokušavao ukrasti Prokofjevljeve ideje, posegnuvši – nije li to zanimljivo – za klasičnom glazbom kako bi se odmaknuo od vlastita jazz bremena.

Makoto Ozone u BP Clubu, 1988. Uz njega nastupaju Joe Pass, Donny McCaslin Boško Petrović i band / Foto: Damil Kalogjera

Sljedeći susret s notiranom glazbom doživio je 1985. u Berlinu, ni više ni manje nego na festivalu u povodu 300. obljetnice rođenja također velikog JSB-a. Ozone je tamo bio pozvan kao improvizator, kojemu su rekli kako je i Bach bio veliki improvizator. Pa je on mislio kako će na tome festivalu, kao i uvijek, jednostavno – improvizirati. Ispostavilo se, međutim, kako se od njega očekuje da prije improvizacije, po vlastitu izboru, u izvorniku odsvira jednu Bachovu skladbu.

Zatečeni Ozone odlučio se tada za trinaestu Bachovu invenciju koju je svirao kao dijete, no izvedba u dvorani Berlinske filharmonije, pred velikim auditorijem, pokazala se potpunim fijaskom. „Vježbao sam cijeli dan, ali u glavi nisam bio spreman. Mogao sam reći ne, ali nisam. Bilo je to poput odlaska na giljotinu“, kazao je. Bilo je to, međutim, i iskustvo od milijun dolara, „nešto što se ne da kupiti, niti isplanirati. Trenutak u životu u kojemu morate donijeti odluku“. I Ozone ju je donio. Pokazat će se, u svoju korist.

Foto: Damil Kalogjera

Tada je ipak odlučio više nikad u javnosti neće svirati klasičnu, zapisanu glazbu, jer je bio, najjednostavnije rečeno, traumatiziran. Ali sudbina je tu ponovno umiješala svoje prste. Desetak godina kasnije u Japanu dobio je ponudu za izvedbu Gershwinove Rapsodije u plavom. I u prvi trenutak htio ju je odbiti. No nakon razgovora sa suprugom, koja mu je rekla da za razliku od Berlina sada ima vremena za pripremu, ipak ju je prihvatio. Izvedba se pokazala uspjehom, a Ozone se vratio notama.

Chick Corea ga je potom pozvao da zajedno sviraju Mozarta, njegov Dvostruki koncert. Bilo je to na jazz festivalu u Japanu. U tom nastupu bilo je i notiranog, i improviziranog. U zadnjemu stavku, notirani dijelovi trajali su šest minuta, a njih su dvojica samo kadencu svirali osam minuta. I pritom se odlično zabavljali. Tako se proširila vijest da Makoto svira Mozarta.

Potom je dobio ponudu Simfonijskog orkestra iz Sappora. S obzirom na to da je bila riječ o solističkom nastupu, zaključio je da će svirati – logično – Rapsodiju u plavom, ali kad su počeli pregovori o programu, uprava orkestra odgovorila mu je kako žele Mozarta, da su to tako već najavili te da nema više vremena za promjenu najavljenog programa. Ponovno je imao šest mjeseci, otišao je u trgovinu ploča, preslušao sve Mozartove koncerte (pri čemu dotad nije imao pojma koliko ih je Mozart uopće skladao) te odabrao Jeunehomme. Probao ga je prearanžirati, ali nije išlo. Odlučio je stoga svirati ga po notama, no na mjestu kadence izvesti vlastitu – u odnosu na Mozartov stil što vjerodostojnije.

Izvedba se ponovno pokazalo uspjehom i tako je svaki novi korak pratio sljedeći… A bilo ih je toliko da je danas na njegovu repertoaru više Mozartovih koncerata, ali i Drugi Beethovenov, potom Drugi Rahmanjinovljev te Paganini-rapsodija, Prvi i Drugi Šostakovičev, Treći Prokofjevljev, tri Gershwinova koncertantna ostvarenja, Ravelov Koncert in G i Bernsteinov The Age of Anxiety. Slučajem, okolnostima, prstom sudbine ili Božjom rukom, Makoto Ozone spotaknuo se o svijet klasične glazbe, a danas na pedeset posto nastupa izvodi klasiku, dok preostalih pedeset čini jazz.

Makoto Ozone, Jazz orkestar HRT-a, Foto: Renato Branđolica/HRT

Razlog zbog kojeg je ušao u klasičnu glazbu, kaže, prije svega je bio Mozart, zbog načina na koji je on skladao, koji je u emociji i filozofiji identičan načinu na koji džezeri komuniciraju s publikom. „Mozart je u samo osam taktova mogao odvesti glazbu do Venere i Marsa i vratiti je na Zemlju“. Ta ga je spoznaja dovela do suza. Kod Mozarta je mogao i dalje biti i improvizator. S Beethovenom je bio puno teži slučaj. Harmonijska struktura Beethovenove glazbe u stalnom je pokretu, zbog čega u njenoj strukturi nije bilo moguće promijeniti niti jednu jedinu notu.

Probao je, kaže, a gotovo cijelo vrijeme imao je osjećaj da čuje Beethovena kako mu šapće za vratom: Hajde, pokušaj, probaj naći bolju. Petnaest godina već svira Beethovenov Drugi, ali još uvijek nije našao niti jednu.

Foto: Damil Kalogjera

Osim toga, notu je uvijek moguće promijeniti, ali se čovjek mora pitati – zašto? Promijeniti notu, uostalom, zapravo niti nije toliko bitno. Potreba za promjenom, ako se uopće dogodi, mora dolaziti iznutra, moraš je čuti i osjetiti. Inače promjena sama po sami doista nema smisla.

Jedna od najtežih stvari u glazbi, nastavlja, jest razbiti vlastiti stil. Ozone to pokušava cijelo vrijeme. Uvijek se trudi doći na mjesto na kojemu još nije bio. Kod zapisane glazbe, međutim, postoji kontekst i zato treba ostati u njemu. Možeš biti drukčiji, ali moraš se pitati čemu. Želiš biti što vjerniji istodobno skladatelju i vlastitom srcu. Inače ćeš uništiti djelo. Makoto Ozone u interpretacijama Gershwinove Rapsodije i Ravelova Koncerta nekoliko dana ranije sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i maestrom Pascalom Rophéom jasno pokazuje kako se to radi.

Ozone se u objema ulogama predstavio uz ansamble HRT-a / foto: Jasenko Rasol / HRT

Kako početi improvizirati? Kaže, počnite od prve note. I gledajte što će se dalje dogoditi. Nikome među okupljenima, dakako, ne pada na pamet pomisliti kako je takav savjet moguće provesti bez godina vježbe, učenja i usavršavanja. Bez znanja gramatike i poznavanja glazbenog vokabulara. Pa ipak, ima u toj jednostavnoj poruci i nešto oslobađajuće, snažno, kada dolazi iz usta osobe takvog autoriteta. Savjet je izgovoren u kontekstu jazza, i govori o tome kako se ulazi u taj šareni dućan improvizacije, no može vrijediti i za bilo koje drugo područje glazbovanja, baš kao što je Makoto, sad već davno u Berlinu, morao krenuti od Bachove prve. Uvijek počinjemo s prvom notom.

Ta prva nota je, međutim, onako kako Ozone citira Bernsteina, još uvijek samo zvuk. No već sljedeća nakon nje, u konstelaciji s njom, kada se pokrene, to je već – glazba. Zato se ne može improvizirati, a pritom ne slušati i ne osjećati. Moraš slušati notu za notom.

Ima li za vas sve ovo što pričam nekog smisla, u jednom trenutku pita. Odgovor je, da. Nastavljamo do sljedeće note…

Foto: Damil Kalogjera

I Ozone tako nastavlja svoju priču, koja se grana u različitim smjerovima i dotiče različite teme u kojima se svjetovi glazbe odmiču i primiču, na mjestima preklapaju, a na drugima udaljuju. No sve je to u njega jedan veliki i nepregledni mundo, u kojemu nema zapreka, u kojemu se uvijek može probati, dozvoljeno je i pogriješiti, ali se, ako se ne odvažiš pokušati, ništa neće ni dogoditi.

Poučna je i priča prema kojoj je Makoto, još uvijek u klupi njegova francuskog profesora iz klavira, sve oznake za dinamiku svirao suprotno od onog što je bilo zapisano. Zašto? „Želio sam se sâm uvjeriti zašto je to tako.“ A kada je isprobao, i uvjerio se, nastavio je svirati onako kako je zapisano.

Ritam je bitan zato što drži temelj, harmonija je važna zato što, ako je poznajete, nikad se u glazbi nećete izgubiti. Glazba je prije svega dijalog i komunikacija, zbog čega najmanje svira solo.

Foto: Damil Kalogjera

Učeći glazbu i slušajući, stvaramo zalihu znanja, glazbenih tema i materijala, no osnovno je pitanje kako ćemo to iskoristiti. Kao primjer uzima prvu temu Rahmanjinovljeva Drugog klavirskoga koncerta, ali pod nju podmeće drukčiji harmonijski slijed, stavlja je pod drugo svjetlo – i odmah je jasno o čemu priča. Sve je to u nama, pitanje je možemo li to osvijestiti. Može i u obrnutom smjeru, tako da se iznad harmonijske progresije tipične za blues pojavi ulomak iz Gershwinove Rapsodije, a potom i iz Bizetove Carmen. I to funkcionira.

Društvo nas upućuje na to što bismo i kako trebali raditi, kaže. Japan je, dodaje, upravo jedno takvo mjesto. Došavši kao student u Boston stalno je zapitkivao profesora što bi bilo dobro, a što ne. Odgovor je bio: zaboravi „trebalo bi“. Što ti želiš napraviti? Što bi ti učinio? „To, međutim, znači da moraš preuzeti odgovornost za ono što činiš“, zaključuje Ozone. „Ali u tome i jest izazov“.

Ako imaš sposobnost svirati po notama, to je čudo. A ako imaš dodatnu sposobnost istu glazbu svirati na neki drugi način, to je još bolje, smatra. Ljudi misle da će vam to uništiti pravilan način sviranja, vašu sviračku tehniku. No Ozone smatra da neće. Ako imate jasnu ideju što radite, sve će biti u redu. Svojim pristupom on to i potvrđuje. Sviranje klasične glazbe nije uništilo njegov džezistički stil. Niti obrnuto. Siguran je da je time samo dobio. Ulazak u klasičnu glazbu sigurno je utjecao na njegovo sviranje, ali i komponiranje. Tako je, recimo, skladao jednu kompoziciju u cis-molu pod utjecajem Frédérica Chopina.

Nema problema reći: ne znam. Niti: nisam siguran. O klaviru misli kao o orkestru, u njemu pokušava čuti i druge instrumente. Još jedna zanimljivost o načinu na koji uči novu partituru: svaku pojedinačnu dionicu iz partiture odsvira za klavirom otpočetka do kraja. Na taj način, kroz takav proces, postaje u potpunosti svjestan unutarnje glazbene strukturiranosti.

Zatim ponovno svirka: Chick Corea i vječni Spain. Veliki pljesak, osmijesi, upoznavanja, razmjena misli i emocija, fotografiranje…

I još jedna poruka za kraj: Kad misliš da si doista pogodio stil, da si svirao najbolje, zapravo nisi svirao, nisi improvizirao. Samo si ponavljao ono što već znaš. Kad doista nešto stvaraš, zapamti da je to uvijek „rođeno iz boli“, čak i kad sviraš glazbu koja je zapisana. „Nekad dobijem i povike negodovanja. Ljudi se bune, viču buuu… Ne mijenjaj note! No ja nemam izbora, tako mi je pao grah. Naposljetku, to me ipak ne ubije. Još uvijek sam ovdje. You just have to go for it. Maybe not at the concert. But it’s more fun to do it at the concert!“ (smije se)

Na kraju ponavlja pitanje: Je li sve ovo imalo smisla za vas? Dragi Makoto, za one koji su čuli, imalo je, itekako. Ako su tvoje poruke dotaknule samo jednog mladog čovjeka u publici te subote, tvoja misija je ispunjena.

A po svemu sudeći, bilo ih je više od jednog…

Foto: Viktor Nenadić