Slavljenički narativ(i) muziciranja

Iva Lovrec Štefanović

Zagrebački solisti

Poklonici i pratitelji kraljevske obitelji (bilo koje) uvijek pomno prate kako su se članovi (plemeniti i oni pridodani) uredili i uresili za slavljeničke prilike. I pomno se prati, jer se pomno sve i pripravlja.

Slavljeničke prilike u svijetu glazbe imaju svoje regule, pa se tako obljetnice posebno ističu kao obligacija, a visoki uzvanici nisu samo u popisu onih pozvanih da slušaju i prate koncertne događaje, nego se ugledništvo odnosi i na umjetnički prinos slavnih imena koja će se uključiti u muziciranje.

Kada se radi o nekom ansamblu, kao što je to ansambl slavnog imena Zagrebački solisti i kada se zaokružuje 70 godina postojanja, onda se promišljeno složio slavljenički koncert u veljači (u sklopu ciklusa Lisinski subotom, 24. veljače), uz gosta Juliana Rachlina, ali i sve bivše članove koji se već tradicionalno na takvim proslavama uključe u izvedbu Trećega brandenburškog koncerta Johanna Sebastiana Bacha, a svako desetljeće Zagrebačkih solista iznjedrilo je i nove hrvatske „prigodne“ skladbe, opet pomno biranih hrvatskih uglednih skladatelja.

Foto: Ivan Mihaljević

I o tomu se već i pisalo, i već su to sve pomalo događaji prošlosti, no ono što je ansambl ostvario osim tog jednokratnog slavlja, važni su nastupi u jubilejom ovjenčanoj sezoni, u kojoj su se (ponovno) našli svjetski uglednici glazbe, a poglavito bih to istaknula za koncerte koje sam slušala – od svjetski gotovo rasprodanog bas-baritona Krešimira Stražanca i njegovih tumačenja Mozartovih arija, do koncerta u Velikoj dvorani u sklopu festivala Zagrebačko glazbeno proljeće i violončelista Juliana Steckela, pa uz furioznu pijanisticu Martinu Filjak, koja je iz Saint-Saënsova ne-genijalnog djela (Koncerta za klavir i orkestar u g-molu op 22. br 2, u obradi Sretena Krstića) izvukla moćnu eksploziju koncertantne raskoši – i sve do zaključnoga koncerta koji je ugostio jedinstvenog violinista Ilyu Gringoltsa, i to s čak dvije partiture koje su slavljeničku sezonu briljantno zaokružile.

Foto: Ivan Mihaljević

Beskompromisni glazbenik koji u partituru potpuno uranja, da bi izvukao maksimalni potencijal skladateljeve ideje, nagrađivani i hvaljeni violinist Ilya Gringolts ovim je nastupom oduševio neopisivom lakoćom narativa muziciranja – njegova svirka lebdi iznad svih tehničkih zahtjeva koje je savladao, a njegova priča, pripovijest, ili čak propovijed (ako smijem tako reći) nosi magijom, unoseći slušatelja u fascinaciju i nepomućenu koncentraciju upijanja djela u kompletnom doživljaju.

Tako je u njega u svakoj glazbi, ako slušate njegove snimke (jer vas je zaintrigirao nekom izvedbom), ili ako ste recimo, u večeri kada je nacija (ova naša) intenzivno pratila glazbe na Dori i sricala Rim-tim-i tako dimdalje, dakle 23. ožujka, moju je znatiželju privukao radijski prijenos praizvedbe Koncerta za violinu i orkestar, koji je intrigantnim naslovom obavila skladateljica Mirela Ivičević: Überlala – Song of Million Paths. Bijaše to u Bruxellesu uz njihovu filharmoniju, i dirigenta koji je već tumačio Mirelinu glazbu, Ilana Volkova.

View this post on Instagram

A post shared by Ilya Gringolts (@gringoltsilya)

On i Ilya Gringolts posvetili su dio svoje energije, novca i kreativnosti fondaciji I&I koja pomaže promovirati suvremenu (mladu) glazbu. Tako je Mirela Ivičević napisala za njih, odnosno za Ilyu Gringoltsa opsežno koncertantno djelo (za koje smo ipak čuli da će se dovršiti još jednim stavkom), djelo koje je predstavljeno i na festivalu Tectonics u Glasgowu, taman prije nego što je Ivičević (9. svibnja) trebala stići u Čakovec na dodjelu Nagrade grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski za jednu neuobičajenu skladbu How to Fly, praizvedenu na otvorenju prošlogodišnjega Muzičkog biennala Zagreb.

I o toj se skladbi već pisalo, postoji ingeniozno obrazloženje žirija nagrade koje potpisuje kolega Trpimir Matasović, i o koncertu Überlala je pisana vrlo lucidna kritika upravo na ovome portalu, no ono zadivljujuće bilo je slušati snimku tog koncerta u programu emisije Putovi hrvatske glazbe 14. lipnja na Trećem programu Hrvatskoga radija, a potom iduće večeri slušati, ali i gledati Ilyu Gringoltsa na pozornici Male dvorane KDVL kako je začarao cijeli prostor, i kolege glazbenike koji su se spremno vinuli uvis i sudjelovali u magiji svirke baroknog Koncerta za violinu, gudače i basso continuo u D-duru op. 7 br.2 Jean-Marieja Leclairea (kojem se, usput, možda slavi i 260. godišnjica smrti) ali i (umjesto najavljena djela suvremenog ruskog skladatelja Borisa Filanovskog) neopisivo dirljivog svjedočanstva Concertina za violinu i gudače op 42. poljskog skladatelja nevjerojatne sudbine Mieczys ława Weinberga (1919-1996).

Foto: Ivan Mihaljević

I dok je nacija (ona ista iz ožujka) stenjala prateći sraz nogometnih vrsta na Europskom prvenstvu u Njemačkoj, jedna je skupina ljudi, raspoređena u ne-do-kraja-punoj Maloj dvorani Vatroslav Lisinski sudjelovala u pravom pomnom i detaljnom slavlju – slavljeničkom narativu muziciranja u kojem se uživo primaju nevjerojatne umjetničke vrijednosnice, kada i nije presudno jeste li prepoznali što Gringolts svira kao dodatak nakon uzvika bravo! nego jeste li se ukrcali u spiralno ushićenje savršenstvom.

Ekspresija i točnost izvedbe, organička svirka koja daje humani lik i autoru i tumačima glazbe, i koja na najbolji način iskazuje da je u srži takvih nastupa ideal komornog muziciranja.

Foto: Ivan Mihaljević

Sjajno su Zagrebački solisti proslavili svoju obljetnicu, želimo ih pratiti i u idućim nastupima, u idućoj sezoni provjeriti kako će ovaj pomlađeni sastav reagirati na nove izazove drugih partitura i/ili solista koje planiraju ugostiti. A Ilya Gringolts bio je već u Zagrebu, uz Simfonijski orkestar HRT-a svirao je u veljači 2017. upravo glazbu Mieczys ława Weinberga, njegov Koncert za violinu i orkestar u g-molu op. 67, uz dirigenta Enrica Dinda, violončelista koji će u idućoj sezoni orkestra kojem je bio šef-dirigent svirati upravo Weinbergov Koncert za violončelo opus 43 (6. veljače 2025.).