Dan antifašističke borbe u glazbi

O povijesti modernog društva nije moguće govoriti bez uzimanja u obzir svih instanci koje ga čine fenomenom s možda najznačajnijim posljedicama među svim društvenim dinamikama koje se i danas osjećaju; fenomenom obilježenim i gotovo uvjetovanim tehnološkim napretkom, političkim previranjima i kulturnim preokretima – s podjednako pozitivnim i negativnim karakteristikama.

Jedna od takvih sveprožimajućih društvenih pojava generira iz onog društveno-političkog aspekta i potke 20. stoljeća, napose njezina prva tri desetljeća i pojava koje su obilježile to isto moderno društvo, a koje se, poput najcrnje sjene nadvilo nad panoramu ljudstva i svega ljudskog, crpeći iz ideja mržnje i podjele.

1937. g. Nacisti su izveli katastrofalno nasumično bombardiranje gradića Guernike u kojem su stradali samo nedužni civili. U protestu protiv ovog neljudskog čina Pablo Picasso je naslikao Guernicu. Izložena je na velikoj svjetskoj izložbi u Parizu 1937. god. na kojoj su dominirala djela nacističke i sovjetske propagande te je bila jedino djelo koje odudaralo. Danas je izložena u Muzeju kraljice Sofije u Madridu

Fašizam je ostavio dubok i višestruk utjecaj na moderno društvo, utječući na najrazličitije aspekte političkog, društvenog i kulturnog. Nadišao je, s vremenom, i stroge termine koji su ga učvrstili u prethodnom stoljeću kao oznaku bespoštedne autoritarnosti i totalitarizma, nacionalizama, rasnih dinamika pa i eugeničkih tendencija, mutiravši do danas u neke svoje ‘neo’ pojavnosti i ekstremističke paradigme, ali – još važnije – preuzevši na sebe sve ono što se protivi demokratskim načelima, načelima jednakosti i kulturne raznolikosti u najširem mogućem smislu.

Struje koje su se kroz povijest protivile takvim nehumanim doktrinama i politikama, imale su, dakako, svoje proponente uvijek i u kulturno-umjetničkim praksama: od literature se lako sjetiti distopijskih romana poput Orwellove Tisuću devetsto osamdeset četvrte ili pak Vrloga novog svijeta Aldousa Huxleya. Neke mlađe generacije u sjećanje će dovesti i sasvim recentno ‘oživljenu’ televizijsku priču Sluškinjina priča, nastalu prema romanu Margaret Attwood iz 1985. godine.

Anselm Kiefer: Eisen-Steig; nastala na temelju fotografije željezničkih tračnica snimljenih tijekom posjeta Bordeauxu, slika tematizira iskopane željezničke tračnice kojima je Treći Reich deportirao Židove u logore smrti

Osim vizualnih umjetnosti, koje antifašističku priču pričaju sasvim suvremeno, kroz kistove ekspresionista i nadrealista (ali i kroz formu političkog postera pa i crtanih filmova), sve do tema sjećanja i (kolektivne) traume kroz velika platna Anselma Kiefera (*1945.) ili multimedijskih projekata Shimona Attieja (*1957.), možda je u tkivo opresivnog, despotskog i nehumanog oštricu najdirektnije zabila sedma umjetnost.

Filmsko platno zabilježilo je gotovo istovremeno genijalnog Charliea Chaplina i njegova Velikog diktatora (1940.) te Rim, otvoreni grad Roberta Mussolinija, s kojim je otpočeo talijanski filmski neorealizam, a čije se snimanje odvijalo u tajnosti nedugo prije oslobođenja Italije u lipnju 1944. godine. Novijeg datuma su i filmovi holokausta, od kojih su ’90.-e ostale u znaku Spielbergove Schindlerove liste (1994.) te filma Život je lijep (1997.) Roberta Benignija, dok je sljedeću dekadu priča o holokaustu progovarala kroz glazbu, točnije kroz prste Polanskijeva Pijanista, iz 2002. godine. Zanimljivo, Benigni je Oscara dobio za najboljeg glumca, dok su Lista i Pijanist ovjenčani onom najvažnijom nagradom Akademije, nagradom za najbolji film.

Neposrednost žive izvedbe, koja nudi i direktnost angažmana, kako s jedne, tako i s druge strane pozornice, ono je što obilježava kazališnu umjetnost, a koja je dala izniman obol antifašističkoj umjetničkoj borbi. Od političkih predstava za istaknuti je alegorijski pristup koji je Bertolt Brecht odabrao za svoj Zadrživi uspon Artura Uija (1941.), u evokaciji stvarnih povijesnih događaja koji su prethodili Hitlerovu usponu na vlast, ili pak scenske adaptacije ratnih drama i drama holokausta, poput Dnevnika Anne Frank ili glasoviti Slučaj u Vichyju Arthura Millera, koji je hrvatsku praizvedbu imao 1965., godinu dana nakon svjetske premijere.

Ipak, moderne se i suvremene kazališne produkcije iznimno često inspiriraju i angažiraju u svojim iskazima protiv fašistoidnih tendencija, što nije slučaj samo u nekom nama bližem ili daljem internacionalnom kontekstu, nego i u domaćim okvirima. Inovativna i eksperimentalna očišta vuku paralele između historijskih fašizama i suvremenih političkih praksi, između bolnih sjećanja i nezatvorenih rana. Da istaknem tek neke, primjer progovaranja o istome je Aleksandra Zec Olivera Frljića, praizvedena 2014., a koja je, godinu dana kasnije, o Danu antifašističke borbe, postala središnjim dijelom njegove Trilogije o hrvatskom fašizmu.

Spomenik Stari Brijest hrvatskog arhitekta Želimira Janeša u Spomen-parku Brezovica, središnjem mjestu obilježavanja Dana antifašističke borbe

Brojni su primjeri i nekih drugih umjetnosti, poput plesa, koji svoje teme grade na aktivističkim temeljima, a sve su prisutniji i domaći festivali koji okupljaju različite umjetničke iskaze, sve okupljene oko istih društvenih ideala i nastojanja.

A univerzalni jezik, čuvar emocija i sjećanja, vatra koja raspaljuje strast i entuzijazam, sve su one alegorijske prispodobe koje znače glazbu, a koje, poglavito kroz svoju emocionalnu rezonantnost, mogu, vjeruje se, djelovati kao katalizator društvenih promjena. Povijest glazbenih otpora prema dominantnim oblicima društvene, kulturne i ekonomske represije i kontrole proteže se i dublje u povijest od ‘tužnog’ 20. stoljeća, a koje su obilježili eksplicitniji politički sadržaji i ideje u glazbenim žanrovima, što u onima klasične provenijencije, što u onim popularnima.

Već se u 18. i 19. stoljeću diljem Europe (a napose i u Sjedinjenim Američkim Državama) pronalaze narodne pjesme koje, iz različitih rakursa, progovaraju o problemima društvenog statusa, različitim oblicima društveno-političkog ugnjetavanja i kontrole, kolonijalne opresije ili pak tematiziraju horore ropstva i zazivaju njegovo svrgavanje.

Demokratske ideje i društvena pravda u fokusu su radničkih pokreta koji u kasno 19. stoljeće drmaju Europu i čiji je identitet u znatnoj mjeri oblikovala i pjevana riječ. Ta moćna združena nastojanja u umjetničkoj formi, da ljudski život i njegova fundamentalna iskustva i aspekti (kao što su rad, zdravlje ili sigurnost) budu validirani, transcendirali su u stoljeću koje je uslijedilo u još mnogo siroviju i dublju svoju inačicu, kojoj na horizontu više nisu bile bazične životne sastavnice nego – život sam.

Europu 1920.-ih i ’30.-ih godina razdiru tremor, strah, patnja i kolektivni društveni sumrak i smrt, a glazba postaje moćno oruđe za obje strane, kako one fašističke, tako i za njihove oponente. Jednoj strani služi za mobiliziranje masa i promicanje svojih nakaradnih ideologija, druga kroz glazbu nastoji pružati otpor i umnažati solidarnost i podršku vlastitoj borbi. Možda danas najpoznatija od tih pjesama, Bella Ciao, potječe iz folklornog talijanskog idioma, i gotovo je sinonimna s pojmom antifašističke himne iz vremena Drugog svjetskog rata, iako je, zapravo, riječ o pjesmi koja je u poslijeratnom razdoblju zaživjela kao posveta talijanskim partizanima.

Francuski pokret otpora nacističkoj okupaciji iznjedrio je i glasovitu La Complainte du partisan (Žalopojku partizana, popularno samo zvanu The Partisan), za čiju je glazbu zaslužna Anna Marly, francuska pjevačica i skladateljica ruskog porijekla, a koju je kasnije planetarno popularnom učinio Leonard Cohen.

Jedan potpuno drugi aspekt pružaju pjesme zatvorenika nacističkih koncentracijskih logora; Vojnici močvare (Die Moorsoldaten) bolno vedro boji zvukom grozote svakodnevice tih poništenih ljudi, koji oko sebe, kako pjesma kazuje, imaju „samo močvaru, vrištinu i pustoš, daleko od svake radosti, u dvorcu ograđenom na četiri načina“.

Poslijeratna Europa pa i razdoblje Hladnog rata obilježeni su ‘usvajanjem’ gotovo cjelokupnog glazbenog repertoara otpora ranijih dekada, u čemu je vidljiva upravo ta univerzalnost poruke koja se protivi fašističkim ideologijama i totalitarnim režimima, njegujući solidarnost među antifašističkim pokretima diljem svijeta. Te su tendencije povijest glazbe zadužile za imena kao što su Bob Dylan, Joan Baez ili nešto ranija generacija koju su, u tomu smislu, obilježili Woody Guthrie ili pak Pete Seeger.

Kasno 20. stoljeće boji sentiment zvučno najsnažnijeg antifašističkog ili – možda preciznije, makar ne unisono – antiestablišmentskog otpora. Bendovi kao što su The Clash, Dead Kennedys ili umjetnički kolektiv Crass u zasebnim su kategorijama koje su im pojedinačno bile u fokusu ozvučile borbu protiv opresije, nasilja, rodne i ekonomske nejednakosti. Tu ću istaknuti i engleski politički te kulturni pokret Rock Against Racism (RAR), koji je od 1976. punih šest godina, kroz koncerte i festivale objedinio brojne glazbenike u nastojanju ujedinjenja naroda protiv Nacionalne fronte i drugih grupacija britanske krajnje desnice.

O otporu prema opresiji na mnogo se načina može govoriti u kontekstu afroameričke zajednice; njezin suvremeni glazbeni outlet bez imalo je sumnje najpotentniji u žanrovima hip-hopa kao platforme za antifašističke i antirasističke poruke. Spomenut ću zaista tek najpoznatije primjere društvene kritike i promicanja socijalne pravde u okviru hip-hop glazbe, poput sastava Public Enemy ili Rage Against the Machine. Općenito su i punk i hip-hop kultura i u suvremenom globalnom kontekstu postala mjesto diseminacije antifašističkih poruka, što je u eri koja se istovremeno napaja digitalnim, ali i, primjerice, grassroots aktivizmom, dodatno proširilo platformu njihova utjecaja, kao i dostupnost.

I u domaćem se suvremenom kontekstu na antifašističku borbu treba gledati kao na mjesta najraznolikijih izraza, što onih političko-edukativnih, što onih memorijalnih i komemoracijskih, a možda najšarolikiji spektar nude aktivizam civilnog društva, s različitim organizacijama, aktivističkim grupama i pojedincima, kao i umjetnički izrazi – poglavito glazbe, zatim filma, literature i likovnih umjetnosti, a koja progovaraju kroz teme otpora, sjećanja i posljedica svega onog najcrnjeg što je tamom nepovratno obojalo aspekte ljudske povijesti.

Antifašizam u klasičnoj glazbi

Zasebnoj temi može pripasti pitanje antifašističkih iskaza u klasičnoj glazbi, a koji, ako zanemarimo mogućnosti metaiščitavanja, primjerice, fašistoidne figure Napoleona iz perspektive Ludwiga van Beethovena, također suštinski koincidiraju s nacističkim ideologijama koje nagrizaju Europu ’30.-ih godina, ili se obračunavaju s naslijeđem i posljedicama tog vremena.

Kao prvi primjer svakako može poslužiti Sedma simfonija ‘Lenjingradska’ (1942.) Dmitrija Šostakoviča, čija je priča o tome kako je nastala i doživjela svoju premijeru (izvan Rusije) višestruko uzbudljivija negoli samo djelo. S druge strane, sjećanje i komemoraciju pripisat ću kao tematsku potku Luigiju Nonu, a koji je temu antifašizma na gotovo supstancijalnoj razini ‘provukao’ kroz vlastiti opus, s brojnim djelima u različitim žanrovima.

Podtemu ovoj može činiti i kompletan europski egzil, sa skladateljima kao što su Arnold Schönberg ili Hanns Eisler, koji, osim vlastitim životima i radom, o temama rata, progona i holokausta progovaraju i nekim svojim skladbama.

Playlista

1. The Times They Are a-Changin’, Bob Dylan

The protestna pjesma koja zaziva društvenu promjenu i oslikava duh vremena like no other. Amerika 1960.-ih, Pokret za građanska prava, antiratni sentiment i Dylanov specifičan folk idiom koji samo daje dodatnu vrijednost tekstu da prenese poruku.

2. The Revolution Will Not Be Televised,

pjesma velikog Gila Scotta-Herona, jednog od ključnih utjecaja na cjelokupnu hip-hop kulturu. Punokrvna antifa i antiestablišmentska poruka, zaziva zajednicu da djeluje. Grassroots aktivisti svijeta, ujedinite se!

3. ¡Ay Carmela!, Darko Rundek

Rundekova obrada hita Španjolskog građanskog rata osim zavodljivog španjolskog melosa i humorističnog i lakopamtljivog refrena u stilu koračnice objedinjuje i ono što Rundeka čini Rundekom: sirov, ali prepoznatljiv vokal i sva raskoš analognog instrumentarija.

4. Intoleranza 1960, Luigi Nono

Udžbenički primjer bezvremenog kulturnog impacta komada koji se i dalje izvodi, proučava i o kojem se raspravlja, a koji, osim duboko dirljive vjere u humanije sutra, nosi jednakovrijedan naramak inovativnih skladateljskih postupaka.

5. Youth Against Fascism, Sonic Youth

Vesela sing-songy punk pjesma u kojoj je najvažnije znati refren od samo jednog stiha, a koji sublimira sav muzički anti-attitude ovog svijeta, a koji ponavlja do u nedogled: It’s the song I hate!

6. Fuck Tha Police, N.W.A.,

ključni aspekti antifa sentimenta uobličeni kroz kritiku sistemske opresije + jedan od najvažnijih trackova ne samo gangsta rapa, nego i hip-hop glazbe općenito.

7. Preživjeli iz Varšave, op. 46, Arnold Schönberg

Narativni karakter i potresnost teksta, uz još snažniji dojam koji ostavlja rastrzanost glazbenog tkiva, ostavljaju ovo djelo uvijek dugo u osobnoj slušateljskoj memoriji. Sreća je uloviti ovo djelo na repertoaru!

8. Nazi Punks Fuck Off, Dead Kennedys

From one punk to another, but with moral high ground.

9. Joe Hill, Joan Baez

Baez slavi borbu aktivista boraca za radnička prava, kroz lik Joea Hilla, jednog od važnih proponenata radničke pravde, kao simbol duha koji nikada ne umire. O aktualnosti poruke, a sigurno više negoli o umilnosti tihe emocije Joan Baez, govore komentari na YouTubeu premoćno.

10. CASE BLACK, Mirela Ivičević

Skladba za ansambl i elektroniku, nastala 2016. godine, referira se naslovom (ali i glazbeno, i to podosta neuobičajeno) na Drugi svjetski rat na domaćim prostorima i jednu od ofenziva Sila osovine, u ovome slučaju takozvanu Operaciju Crno, poznatu po završnoj bitki na Sutjesci. Skladba je za autoricu mjesto sjećanja i počasti prema nemilim događajima, a koji su bili sudbinom mnogih dalmatinskih obitelji, čiji su brojni najmiliji stradali u partizanskim redovima.

11. Lirska simfonija, op. 18, Alexander von Zemlinsky

Jedan od brojnih skladatelja čija je djela Hitler svrstao među izdanke izopačene, degenerirane umjetnosti na ovoj je listi zbog sve ljepote koju ova glazba u sebi ima.