Filip Novosel: „Zemlje poput Kube standardom su siromašnije, ali su osviještenošću za glazbu puno bogatije od nas“

„Kompleksna ideja spajanja zvukova triju kultura”

„Parecía una idea bien compleja combinar sonoridades de tres culturas”, kaže glavni kubanski portal za vijesti, u osvrtu na koncert koji su gostujući europski glazbenici, Filip Novosel i German Diaz Lopez, nedavno održali kao gosti tamošnje kulturne platforme Fondo de Arte Joven. Uz podršku švicarske ambasade te delegata EU, organizatori su bili Yosvani Terry i Lorenzo Suarez. Bila je to još jedna prilika za glazbeno i kulturno povezivanje, ali i brušenje glazbeničkih znanja, nadogradnju autorskih ideja i uopće velika inspiracija. Tijekom jednotjednih glazbenih pokusa na Kubi surađivali su i s tamošnjim mladim glazbenicima koji su imali priliku iskusiti kako je raditi s profesionalcima.

Novoselova kubanska priča započela je sredinom ožujka kada je primio poziv svog nekadašnjeg profesora, Kubanca Yosvanija Terryja, jednog od umjetničkih ravnatelja Fonda mladih glazbenika koji je pripremao poseban koncert u povodu Mjeseca Europe, koji obilježavaju u svibnju. Uz španjolskog glazbenika, koji svira zanfonu odnosno hurdy gurdyju, zanimanje su pokazali i za Filipa jer, osim što pokriva spektar hrvatske tradicijske glazbe, ima i znanja koja obuhvaća jazz glazba i muziciranje, neophodna za glazbeničku komunikaciju i ad hoc suradnje.

Posjet nije prošao bez iznenađenja, izazova i pustolovina, pa i onih glazbenih. O svemu tome Filip Novosel govorio je nedugo nakon povratka u Hrvatsku s tog i nekoliko drugih nedavnih gostujućih koncerata.

Foto: Lilien Trujillo Viton

Kako su tekle pripreme za kubanske koncerte i suradnje? Je li ovo iskustvo otkrilo i neke različitosti u pristupu izazovima koje nova glazba donosi?

Ovaj poziv je došao i s nekim izazovima, a jedan od njih bio je vrlo šaroliki instrumentarij koji je za svaku pjesmu imao drukčiji notni zapis, tek djelomično određen, sadržavajući osnovne informacije (melodiju, tzv. kickove i harmonijsku strukturu). Do samog početka nisam znao da mnogi glazbenici neće biti u mogućnosti u cijelosti pripremiti i odsvirati koncert, ne mogu biti na probama i sl. Mjesec i pol dana za tako ambiciozan koncert malo je vremena.

Kakvu ste situaciju zatekli pri dolasku, jeste li unatoč svemu uspjeli realizirati zamišljeni program i kako su tamošnji glazbenici prihvatili Vaš pristup?

Na prvom susretu bilo mi je jasno da nisu u potpunosti spremni, odnosno da su note dobili u zadnji čas, nažalost. Bilo je potrebno sve temeljito s njima proći. Također, ispostavilo se da su nepravilne mjere, prisutne u brojnim skladbama, tamošnjim glazbenicima novost s kojom se u praksi nisu dotad susretali, stoga smo najviše morali na tome raditi. Ipak, kroz tjedan dana uspjeli su sve savladati i bio sam zatečen brzinom kojom su prihvatili sugestije i zadatke koji su pred njih postavljeni, bez ijedne negativne reakcije, nitko se nije ni požalio za izazovnost partitura.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Koji ste repertoar odabrali za prikazati mogućnosti i svestranost tambure te kako se ta glazba uklopila u cjelokupnu ideju predstavljanja europske glazbene baštine?

Tijekom boravka ondje, trudio sam se upoznati Kubance s raznolikim repertoarom koji je uključivao primjerice i slavonski napjev Oj savce, gdje sam zapjevao donju vokalnu dionicu. Očarala me svestranost i želja glazbenika da iznesu jazz obradu hrvatske tradicijske glazbe. Svirali smo i španjolsku tradicijsku glazbu, pjesmu Ruedas iz regije Kastilja i León te nekoliko skladbi iz Galicije, među ostalim, popularnu Alalá de Muxía te sefardsku pjesmu La rosa enflorece.

Svojim smo odabirom željeli predstaviti raznolikost europske tradicijske glazbe. U Španjolskoj postoji mnogo više od flamenca. Tako ni hrvatska glazba nisu samo klape i tambure. Sve smo to stopili s kubanskom kulturom. Europska glazba i civilizacija nezamislivi su bez klasične glazbe pa smo i taj dio uklopili u program koncerta. German je uz pijanisticu Lianne Vega izveo skladbu Franza Schuberta Der Leiermann. Ja sam pak želio prikazati tamburu i kao glazbalo za koje se piše i suvremena glazba te sam uz Lianne izveo treći stavak Sonate za brač i klavir Frane Đurovića.

Jeste li možda uspjeli i u približavanju idioma tradicijske glazbe Kube i Hrvatske? Kakva je bila recepcija?

Možda je baš zbog toga bila najatraktivnija skladba Oj Savce, obrađena uz afrokubanski ritam. Kada su čuli pjesmu, imao sam dojam da su se odmah našli na domaćem terenu i trebalo je samo svladati tekst. To je ljepota suradnji ovakve vrste. Naučio sam puno od njih. Možda najveće priznanje i dokaz uspješnosti koncerta je u tome što su mi se tjednima nakon javljali ljudi s komentarima, izlazile su objave i intervjui.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Je li Vas taj topli prijem i glazbenička spremnost Kubanaca iznenadila?

Cijelo iskustvo na Kubi bilo je nešto novo. Znao sam da su izrazito glazbeno talentiran narod, oni žive glazbu, taj ritam i ples je s njima od malih nogu. Bio sam iznenađen koliko dobro čitaju s lista (prima vista). Najteže nam je bilo okupiti se, da što više glazbenika uključenih u projekt bude na probi pa nismo imali previše vremena raditi na glazbenim detaljima. Na kraju smo se više „vodili srcem“ nego onime što piše u partituri. German i ja otvorili smo s duetom te izveli pjesmu La Bayamesa, koja je naknadno postala inspiracija za kubansku himnu.

Spremnost za susret s obiju strana sigurno je najbolji temelj za uspjeh. Jesu li i mladi glazbenici jednako reagirali i bili angažirani?

Svi su se bacili na glavu i riskirali sto posto. S mladim glazbenicima je uvijek zahtjevno raditi jer imaju svoje oscilacije. I ja sam ih imao, svi smo ih imali – češće ti se dogodi da jedan dan sviraš odlično, a drugi manje odlično. Ti mladi glazbenici sjajno su reagirali na sve situacije. Iznenađen sam njihovim glazbovanjem.

Znao sam da su Kubanci izrazito glazbeno talentiran narod, oni žive glazbu, taj ritam i ples je s njima od malih nogu, bio sam iznenađen koliko dobro čitaju s lista

Obrazovani su u sustavu koji je jako sličan našem, dakle većina su klasičari. No kada bih kod nas radio s klasičarima, obično bih imao problem kada bi trebali reagirati u trenutku ili odsvirati nešto prema sluhu. Njihova komfor zona zahtijeva notni stalak i note. No to na Kubi nipošto nije bio slučaj. Kubanci vrlo spretno sviraju: kako s notama, tako bez njih. Oduševljen sam bio time što oni mogu i jedno i drugo.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Tko su glazbenici koji su sudjelovali u kreiranju tog inspirativnog suradničkog koncerta?

Da ne ostane samo na tome da su to samo „Kubanci“, htio bih svima imena spomenuti. Uz Germana i mene najviše nam je u pripremi programa pomogao sjajni producent i gitarist Dayron Ortiz. Flautu je svirao Samdor Ramirez, violine Gabriela Diaz i Wendy Oram, saksofon Kadir Gonzalez, udaraljke Jorge Coallo, kontrabas Olivia Caballero Rodriguez, klavir su naizmjenično svirali Lianne Vega i Andy Quinconces, gitaru Patricia Diaz, dok je na bubnjevima gostovao Ruy Lopez Nussa – on je također bio jedan od posebnih gostiju, s obzirom na to da se radi o akademskom profesoru. Također, za sve oko organizacije pobrinuli su se Caridad Figueroa, Claudia Comeron, Claudia Yilen i Rene Manuel Puig.

Kako je kubanska publika reagirala na hrvatsku glazbu?

Kubanci imaju instrument koji zovu kubanski tres. To je tip gitare s tri dvostruke žice. Kada su čuli tamburu, odmah su prepoznali sličnosti. Boja tona je također slična, vjerojatno najviše upravo kod dvostrukih žica na oba instrumenta. Što se tiče repertoara, odlično su reagirali na Oj Savice, premda je zaista svaka skladba bila sjajno prihvaćena.

„Ne brini se, ovo je Kuba, svi su pozvani svirati!“

Jesu li Kubanci dobri domaćini? Je li bilo lijepih iznenađenja?

Od prvog dana kad sam sletio, bio sam divno prihvaćen. Ne samo od strane suradnika nego i od drugih kolega. Jedan od njih je i trubač Mayquel Gonzalez, koji me pozvao da gostujem na koncertu u jazz klubu Fangio. Nisam poznavao čovjeka i bilo mi je čudno prihvatiti poziv, a i ja sam ondje nepoznat. Međutim, svi su mi kolege govorili: „Ne brini se, ovo je Kuba, svi su pozvani svirati!“

Foto: Lilien Trujillo Viton

Srećom, tu sam večer otišao na njegov koncert, gdje sam i upoznao jednog mladog glazbenika, Andyja Quinconcesa, koji ima samo 15 godina.

Jedan je od najtalentiranijih ljudi s kojima sam imao priliku surađivati. Nisam još doživio da netko tako mlad tako dobro svira. Za vrijeme same svirke, kada je bio solistički dio, toliko je intuitivno pratio sve što se događa na sceni! Automatski je reagirao sluhom na sve.

Svoj stil izgradio sam na frazama tipičnima za tradicijsku glazbu, ne toliko za jazz. U jazz improvizacijama uvijek koristim više ljestvice tipičnije za tradicijsku glazbu, upravo te fraze one su gdje je Andy počeo odmah intuitivno svirati sa mnom. Nakon toga sam ga pozvao da sudjeluje na tom koncertu. Bio je jedan od glavnih zvijezda te večeri.

Što je bilo najdojmljiviji događaj Vašeg gostovanja?

Andyjev otac, koji je bio prisutan na koncertu, pozvao me da dođem svirati u kubanski bar koji se zove Floridita. To je bio najdraži bar Ernesta Hemingwaya. Svakako sam planirao onamo otići, ali nisam ni mislio da ću odmah ondje i svirati, s obzirom na to da njegov otac svira baš tradicijsku kubansku glazbu, ali me pozvao da im se pridružim. To je bio sjajan trenutak, svirati s Kubancima, dođe ti da se uštipneš!

Foto: Lilien Trujillo Viton

Osjećate li se kao tamburaš bolje u tradicijskom ruhu, jazzu ili klasičnoj glazbi?

Jednako se dobro osjećam u svakoj glazbi koja mi se sviđa i u onoj glazbi koju volim svirati. Tradicijska glazba ima svojevrsnu težinu, gdje možda nema toliko prostora za izražavanje koliko bi glazbenik htio, jer ako počnem „šarati“ nešto svoje postavlja se pitanje koliko je to zapravo uopće više tradicija. S takvom tradicijskom glazbom završio sam svoje poglavlje već davnih dana i sklon sam stavu da tradicijsku glazbu treba izvoditi onako kako je ona zamišljena.

Mislim da nisam najbolji primjer toga, jer mi moja kreativna strana ne da mira da izvodim stvari onako kako se „trebaju“. Tu bih povukao paralelu i s klasičnom glazbom. Osnovnu glazbenu školu svirao sam klavir, u srednjoj sam bio teoretičar, a na kraju sam diplomirao glazbenu pedagogiju, a nakon toga jazz školu u New Yorku, gdje sam bio prvi tamburaš koji je studirao tamburu kao solističko glazbalo na jazz studiju.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Moj put skrenuo je u tom smjeru jer sam uvijek htio dodati nešto svoje dok sviram. Nisam bio spreman svirati onako kako mi netko kaže. Uvijek sam imao želju izraziti se na svoj način i zato mi je jazz omiljeni „teren“ gdje imam slobodu izraziti se onako kako ja želim. Kako sam sazrijevao, s godinama mi je klasična glazba postajala sve veći i veći izazov, pogotovo kada sam se zaposlio kao profesor, na sveučilištu u Osijeku i u glazbenoj školi.

Nisam bio spreman svirati onako kako mi netko kaže – uvijek sam imao želju izraziti se na svoj način i zato mi je jazz omiljeni „teren“

U kojem smislu je to postao izazov?

Ondje sam djecu morao učiti klasičnoj glazbi. Susreo sam se s izazovom: kako njima objasniti da nešto trebaju svirati upravo tako, kada ni ja to ne činim. Morao sam se prvo pozabaviti time zašto se pojedine stvari izvode tako kako se izvode. Sve je to bilo u procesu odrastanja, prije nego sam se zaposlio. Sve je to meni dolazilo do glave – zašto se Mozart ili Beethoven izvode na specifičan način i sl. Kasnije me to sve počelo itekako zanimati, pogotovo kada sam počeo surađivati s Miom Elezović, s kojom sviram repertoar skladbi koje su originalno pisane za brač i klavir. Osim toga sviramo i transkripcije djela klasične glazbe.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Uz projekt s Tihomirom Hojsakom, po kojemu ste najviše poznati i koji je možda dobio najveću vidljivost, u posljednje vrijeme ste sve aktivniji kao solist, a započeli ste i neke nove suradnje…

Suradnja s Tihomirom ipak je moj glavni projekt, nešto gdje se najbolje osjećam. Mi smo kao braća. Nastao je 2015. godine. Pojavili smo se u etno jazz svijetu kao duo u kojem nema bubnjeva, nema klavira, samo dva instrumenta koji su po nekim pretpostavkama vrlo ograničeni. Nitko nije mislio da ćemo ostvariti uspjeh. Na prvom albumu imali smo vrhunske goste: Vlatka Stefanovskog, Matiju Dedića, Žana Tičkovića, Theodosiija Spassova. Taj album polučio je uspjeh i samo na temelju tog albuma prošli smo pola svijeta, imali turneje u Americi, Kini, prošli smo pola Europe.

Ubrzo je uslijedio poziv za suradnju s gudačima Zagrebačke filharmonije, nakon toga i Gibonni. Ipak, nije lako voditi ovaj projekt. Uvijek smo se borili da ne budemo one album wonder. Nakon zatišja u doba pandemije, koja nam je došla u jako nezgodnom trenutku, izdali smo album Traditional Songbook, koji je isto dobro prošao. S njega također sviramo tri-četiri pjesme na svakom koncertu.

Uvijek smo se borili da ne budemo one album wonder

Naša publika možda nije toliko brojna, ali je lojalna. Onaj tko nas je čuo uživo, voli nas i prati. Naš najnoviji projekt album je s Theodosiijem Spassovim, to je live album Duckling Soup s kojim smo gostovali u Bugarskoj i Rumunjskoj. U trećem mjesecu ove godine predstavili smo novi projekt s tamburaškim projektom HRT-a i Spassovim. Dirigent Matija Fortuna potaknuo nas je i da napišemo nova djela.

Koje su recentne novosti i planovi vezani uz vaš zajednički projekt?

Tihomir i ja snimili smo spot za pjesmu Dalmatian Sunrise, koju sam ja napisao, a spot je snimio Josip Grizbaher, koji je snimio većinu naših spotova, dok je za organizaciju snimanja te većinu postprodukcije zaslužna Renata Kapicl. Skladba se inicijalno našla na drugom albumu, onome sa Zagrebačkom filharmonijom, ali je uvijek bila tražena na nastupima pa smo je i snimili u našoj verziji za duo. Također, naš je tim odnedavno i organizacijski pojačan te nam koncerte sada ugovara Valentina Petrović. Naš plan je do kraja godine objaviti još jedan singl i vidjeti kako će se situacija razvijati.

Foto: Lilien Trujillo Viton

Kubanska turneja nije vaše prvo daleko putovanje i upoznavanje glazbenika drugih kultura s hrvatskom tradicijskom glazbom. Kao duo ste također imali slična iskustva?

Krajem prošle godine bili smo u Indiji na turneji, ne samo kao glazbenici nego smo bili i gosti predavači na jednoj srednjoj školi, gdje smo surađivali s mladim indijskim glazbenicima.

Mlade indijske glazbenike uspjeli smo naučiti pjevati ulomak Što na nebu sja visoko iz završnog kola opere Ero s onog svijeta Jakova Gotovca. Na toj turneji, kao i na drugima turnejama, fasciniralo me koliko je nogomet proslavio Hrvatsku. Uvijek bih se onda nadovezao pa dodao da osim nogometa i Luke Modrića imamo i sjajnu tradiciju, vrlo bogatu i raznoliku. Tolika raznolikost na tako malom području je stvarno rijetkost. Naši suradnici čudili su se tome koliko je npr. glazba Dalmacije i Zagore toliko različita te koliko je karakterističnosti prisutno na tako malenom prostoru.

Na kakve Vas zaključke dovode ova iskustva putovanja, kulturnih razmjena i učenja?

Pola života proveo sam kao član raznih folklornih ansambala. Na svim festivalima imali smo probleme da ljudi ne shvaćaju zašto se u nekom trenutku plesači moraju presvlačiti iz jedne nošnje u drugu, govoreći: „Sve je to Hrvatska.“ Ali ne shvaćaju da je to nešto sasvim drugo.

To je bogatstvo kojeg možda nismo svjesni i žao mi je što je tako. Žao mi je što i kultura u zadnje vrijeme ima loš tretman. Posebno mi bude žao kada se vratim iz zemalja kao što su Indija ili Kuba koje su po standardu siromašnije od nas, ali su po pitanju programa za tradicijsku kulturu, pitanju osviještenosti publike za glazbu puno bogatije od nas. Iznenadilo me koliko je njihova publika educirana, koliko zna slušati, koliko dobro zapaža, zna kada treba pljeskati i koliko su koncerti posjećeni, a dvorane popunjene.

Žao mi je što i kultura u zadnje vrijeme ima loš tretman

U Hrvatskoj smo se prelako odrekli tradicije. Biti tamburaš danas se svelo na to da u Zagrebu nemate gdje poslušati tamburaše. Ako imate, to su tamburaši s bubnjevima, sve je pomalo promijenjeno. Tamburaška glazba isključivo s tamburama gotovo uopće nije prisutna. Prestali smo živjeti s tom glazbom. Uobičajeno je da su djeca zainteresiranija za klavir ili violinu, a đaka za tambure uvijek nedostaje. Smatram da će nam se vratiti točno onako i biti točno onako kako ćemo odgajati djecu i kako budemo odgajali djecu. Sjećam se kada je moj otac prije dvadeset godina, kada je nastava glazbene kulture smanjena sa dva sata na jedan sat, govorio: „Vidjet ćeš da za dvadeset godina nećemo imati publiku za koncerte.“

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ima li ipak i pozitivnih promjena, makar u pogledu kvalitete muziciranja današnjih generacija?

Studenti koji danas sviraju na akademijama sviraju tako dobro da, uza svu čast onima koji su došli prije njih, mislim da takvu razinu muziciranja na tamburi kolektivno do danas još nismo imali. Treba im pružiti podršku, a to je nešto što im nedostaje. Hrvatska se diči time da je tambura naše tradicijsko glazbalo, iako znamo da se tambura svira i u drugim okolnim zemljama. Imamo svega jedan profesionalni tamburaški orkestar.

Studenti koji danas sviraju na akademijama sviraju tako dobro da mislim da takvu razinu muziciranja na tamburi kolektivno do danas još nismo imali

Koji je put do promjene trenutnog stanja, što savjetujete mlađim koleg(ic)ama?

Koliko god da tambura reproducira transkripcije klasične glazbe, original je uvijek bolji od transkripcije. Mislim da tamburaši moraju graditi svoj repertoar. Volio bih da mladi tamburaši slijede moj primjer, a to je da „gnjave“ skladatelje da pišu za tamburu i da izvode tu glazbu. To je put k afirmaciji tambure kao solističkog glazbala.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Nedavno izdani nosač zvuka Susreti sadrži nove skladbe hrvatskih skladatelj(ic)a, originalno pisane za brač i klavir koji ste snimili uz pijanisticu Miu Elezović. Kako se osjećate kao interpret tuđih skladbi, uzevši u obzir da ste i autor?

Biti interpret mi je izazov, a ja volim izazove. Kada za sebe isključivo pišeš vlastitu glazbu, sam sebi već postaneš dosadan. Lakše je svirati nešto što si za sebe napisao. Kada netko drugi piše za tebe, onda moraš zadovoljiti bitno više kriterije. Na CD-u Susreti bilo je interesantno pokušati shvatiti na koji način skladatelji vide svoju skladbu. Ne piše sve u notama, one se mogu čitati ovako i onako, suvremena glazba osobito dopušta veću slobodu u interpretaciji nego klasični repertoar.

Moram reći da sam uživao u procesu otkrivanja skladbi. Pogotovo u probama s profesorom Mladenom Tarbukom, koji nas je vodio pri shvaćanju njegove skladbe Susreti. Iako sam na probu došao maksimalno spreman, dok nismo s njim prošli sve dijelove skladbe, nisam je uspio shvatiti do kraja. Da smo snimili skladbu onako kako smo je mi zamislili, to bi bilo nešto sasvim drugo.

Također, posebno mi je drago da se Frano Đurović u svojoj Sonati za brač i klavir prilagodio mom stilu sviranja pa je u nju, imajući moje afinitete na umu, uključio nepravilne mjere koje volim izvoditi. Sve sam skladbe s tog albuma rado izvodio.

Foto: Lilien Trujillo Viton