Đani Maršan u tri poglavlja

Uz proslavu svog 80. rođendana, zadarski kantautor Đani Maršan ove godine obilježava i 55 godina na sceni

Promukli bariton Đanija Maršana obilježio je mnoge mladosti, osobito one zadarske. Ljubav prema rodnom Zadru, kamenu i plavim horizontima za njega je oduvijek bila vezana uz ljubav prema pjesmi koja prati živote običnih ljudi s mora. Tu strast prema glazbi prenio je i na svoju mlađu polubraću, pokojnog Tomislava i Vedrana Ivčića.

U dugogodišnjoj karijeri, čiji je diskografski početak označila singlica “Kad ljubav postane poezija”, Maršan je napisao, skladao i ispjevao neke od najljepših dalmatinskih šansona i domoljubnih pjesama. “Bože, čuvaj Hrvatsku”, “Prozor prema zalazu”, “Kad mendule procvitaju“, “Zadar u mom srcu”, “Mandolina” i “Adio” samo su neke od njih.

Glas o svome zavičaju i svojim ljudima Maršan je pronio svijetom od Australije do Rusije, pjevajući na njemačkom, talijanskom i engleskom jeziku. U Zadru je završio srednju pomorsku školu, a kasnije je diplomirao na Višoj školi za vanjsku trgovinu u Zagrebu, preteči Ekonomskog fakulteta. Ipak, kratko je plovio i još kraće trgovao.

No nakon gotovo tri desetljeća na glazbenoj sceni odlučio je uploviti u diplomatske vode. Hrvatsku je u različitim ulogama predstavljao u Vatikanu, Italiji i Australiji. Posljednjih desetak godina, otkako više nije u diplomatskoj službi, suzdržani Maršan sve češće istupa u javnost. Uz pratnju starih prijatelja i mlade klape Munita uvjerljivo se vraća svojoj publici.

Da je predmet u špajzu, Đani Maršan bio bi boca maslinovog ulja. Da je prijevozno sredstvo, bio bi trabakul. Da je pristanište, bio bi zadarska luka.

AUTORSKI KLJUČ

Đani (krsno Ivan) Maršan rođen je tijekom Drugog svjetskog rata u razrušenom Zadru; gradu svojih predaka, svoga djetinjstva, svoje mladosti a sada i starosti. Otac i majka bili su mu Albanci iz naselja Arbanasi. Potomci su katoličkih obitelji koje su u prvoj polovici 18. stoljeća s planine Rumije, prirodne granice između Skadarskoga jezera i Barskoga polja, doselile u okolicu Zadra. Bez oca je ostao u dobi od devet mjeseci, uz majku Nelu i tri godine stariju sestru Pinu.

Majka se kasnije preudala. Tako je Šime Ivčić, otac glazbenika Vedrana i Tomislava Ivčića, Đaniju zamijenio oca. Obitelj je živjela u zadarskoj četvrti Relja u tzv. Narodnim kućama, odnosno stanovima poznatima kao Case popolare, stambenom bloku izgrađenom za vrijeme talijanske vlasti. Kultni status te su kuće dobile na račun osebujnih ljudi koji su ih njih izišli u svijet.

Među njima je bilo doktora, profesora, rukometaša, košarkaša, nogometaša, novinara i, naravno, pjevača. Svi su potekli iz radničke klase i bili iznimno siromašni, u svemu jednaki. „Nikad nije bilo podjela, niti po političkoj, vjerskoj, ideološkoj, bilo kojoj drugoj liniji“, rekli su o tim kućama njihovi stanovnici Vjekoslav i Smiljan Mitrović. „Mi koji smo imali manje, imali smo zapravo više. To vam je priča o Case popolare.“ „Ne bih mijenjao to djetinjstvo ni za jedno drugo, čak i bogatije“, u sličnom duhu komentirao je Maršan prije nekoliko godina.

Đani je u Zadru završio osnovnu i srednju pomorsku školu, a muzicirati je počeo kao mladić, pjevajući „a cappella“ ili uz pratnju gitare s prijateljima po zadarskim kaletama i portunima. On i njegov školski prijatelj Duško Lokin pjevali su po plesnjacima pjesme Pata Boonea, Elvisa Presleyja, Roya Orbisona i nešto kasnije Toma Jonesa, svojih uzora. Nakon završene srednje škole Maršan je dvije i pol godine plovio, stekavši zvanje časnika trgovačke mornarice.

Kad je prestao ploviti, otišao je za tadašnjom djevojkom Jasenkom u Zagreb na studij. Pod Sljemenom je 1969. diplomirao na Višoj školi za vanjsku trgovinu i snimio svoju prvu pjesmu. Naime po dolasku u Zagreb upoznao je Nikicu Kalogjeru, Stjepana Mihaljinca, Peru Gotovca, Đorđa Novkovića, izuzetne skladatelje i svoje buduće suradnike. Tako je uz Mihaljinčev orkestar snimio “Kad ljubav postane poezija”, prepjev pobjedničke skladbe sa San Rema.

„Što se tiče ekonomije, odnosno pomorstva, unatoč diplomi nisam bio osobito zainteresiran za nju niti sam sebe zamišljao kao uspješnog stručnjaka ekonomskih znanosti“, rekao je o svojim izborima Maršan. No priznao je da bi, da je umjesto strojarskog odabrao i završio nautički smjer, svoj radni vijek dočekao kao pomorac. Rad u strojarnici broda bio je mukotrpan i to ga je odvuklo s broda. Stoga je ljubav prema moru, utkana u samu bit njegova postojanja, do punog izražaja došla u stihovima i glazbi.

Sedam godina mlađi Vedran i devet godina mlađi Tomislav profesionalnu su karijeru započeli nedugo nakon starijeg brata. Vedranu je Đani napisao njegove prve pjesme “Berekin” i “Ostavi, majko, svjetlo”, a Tomislavu “Nek’ vrate se vremena stara”.

Svoju je autorsku karijeru Đani Maršan gradio paralelno s onom pjevačkom. Najprije je pisao prepjeve i tekstove na skladbe drugih autora, u prvom redu Đorđa Novkovića i Stjepana Mihaljinca, da bi uskoro i sam počeo skladati. Već tada pjevao je pjesme iz pera tekstopisca Drage Britvića. Iz njihove je suradnje devedesetih nastala pjesma “Bože, čuvaj Hrvatsku”.

Prvo dugosvirajuće izdanje Maršan je snimio 1973. u Istočnoj Njemačkoj s Ivicom Šerfezijem. Prema ideji Nikice Kalogjere na ploči Unter südlicher Sonne svaki od njih otpjevao je nekoliko skladbi koje je u Hrvatskoj tada već bio snimio Mišo Kovač. Album je u DDR-u prodan u pola milijuna primjeraka, a na njegov račun Maršan je dvanaest godina nastupao po Njemačkoj iz koje, kaže, nosi najdraže glazbene, profesionalne i privatne uspomene. Nakon tog albuma snimio je više od pedeset pjesama njemačkih autora za njihove radijske programe i osvojio prve nagrade na festivalima u Dresdenu i Rostocku. Tvrdi da je tada bio popularniji u DDR-u nego u Jugoslaviji.

Jugoton je 1974. objavio njegov prvi LP na hrvatskom jeziku naslovljen Mojim prijateljima. Muzički oslonjen na američke uzore, mladi Maršan se već u tim prvim pjesmama profilirao kao nostalgičar koji ne zna ili ne želi preboljeti izgubljenu ljubav, bilo da je riječ o fiktivnoj ženi ili živom zavičaju.

Sljedeći solistički album, i to na talijanskom jeziku snimit će tek deset godina kasnije za slovenski ZKP RTVL. U međuvremenu je Jugoton objavio kompilacije njegovih singlova Ostavi mi samo pismo i Ima jedna divna zemlja. Također, Maršan je sa svojom braćom Ivčić snimio Dalmatinske noći i Pisme iz konobe. Sredinom osamdesetih, uz Vagabondo na talijanskom jeziku, u suradnji s klapom Šibenik snimio je i LP Čovik s mora.

Taj se album svojim melosom i zavičajnim temama snažno naslanja na izdanja koja je Maršan snimio s braćom te usmjerava njegovu daljnju karijeru, određujući po čemu ćemo ga pamtiti. Sam je priznao da se na tom albumu interpretativno i glazbeno oslobodio. “Tu su pjesme “Dico moja”, “Umrli su kapitani”, “Priko mora”, …tu je počelo ozbiljnije prihvaćanje mojeg osobnog stila“, potvrdio je istaknuvši da su kod kantautora, a on to nedvojbeno jest, stihovi jako bitni. „To je osobnost, to ste vi“, podcrtao je.

Tekstove o maslinama, borovima, mendulama, smokvama, kaletama, leutima, ribarima, škojima, kamenu, vinu, vitru i pismi na albumu Čovik s mora potpisuju Maršan i Britvić. „More je ne samo dio mog života, to je dio moje opsesije, kad je u pitanju hobi, ljubav prema moru, prema kamenu, prema životu na moru, na otocima, škojima“, rekao je Maršan, objasnivši da i elegičan ton i duh nostalgije u njegovim pjesama izviru iz veze koju ima s okruženjem iz kojeg je potekao.

Godine 1988. Maršan je za Suzy snimio još jedan album obrada na talijanskom, odnosno engleskom jeziku. Nazvao ga je Pjesme naše mladosti. Godinu dana kasnije izbacio je i ploču Prijatelju moj na kojoj se našlo nekoliko pjesama posvećenih rodnom gradu, uključujući “Zadar u mom srcu”. Prijatelju moj smatra se njegovim najuspješnijim izdanjem a nastavlja poetiku začetu na Čoviku s mora, koja u središte ljudskoga života postavlja prirodu i zavičaj. U njemu i s njim se rađaju svaka radost i nevolja.

Kao uspješan glazbenik Maršan je sedamdesetih i osamdesetih provodio puno vremena u inozemstvu, od Australije do SSSR-a, ali se 1990. vratio u Hrvatsku. Tada je nastala pjesma “Bože, čuvaj Hrvatsku”, njegova skladba na Britvićev tekst. „To su bili neki posebni trenuci, kada su se i svemirske sile uključile. Kad sam pročitao njegov cijeli tekst, suze su mi bile u očima, ali vidio sam i suze u očima Drage Britvića,“ prisjetio se u jednom intervjuu.

Kad bi ga pitali za tu pjesmu, Maršan bi uvijek diplomatski napomenuo da ona pripada svima, iako ju je kao svoju himnu prisvojio HDZ, stranka na čijim je predizbornim skupovima Maršan devedesetih i pjevao. „Ja bih tu pjesmu nazvao molitvom, ona je kao takva nastala u ono vrijeme“, objasnio je više puta uspoređujući “Bože, čuvaj Hrvatsku” s golubom kojega je pustio na slobodu i koji leti s dobrim nakanama i s mirom.

Za album koji je nosio ime te pjesme Đani je na vlastite i tekstove Drage Britvića te Jakše Fiamenga skladao još nekoliko domoljubnih pjesama. Među njima se ističu “Velebite, suzo moja” i “Molitva za Josipu”, posvećena šesnaestogodišnjoj Josipi Kožić iz Petrinje, jednoj od prvih žrtava rata. Početkom devedesetih nastala je i kasnije objavljena pjesma “Vivat Croatia”.

Maršanov brat Tomislav poginuo je u ožujku 1993. Iste godine on je s pjesmom “Prozor prema zalazu” osvojio drugu nagradu stručnog žirija na Melodijama hrvatskog Jadrana i objavio kompilaciju Moje najljepše pjesme. “Prozor” je, kao rijetko autentična pjesma u dvije jednostavne slike, upisao Maršanovo ime u zlatnu knjigu dalmatinske šansone. Priča kaže da su se slike lađi koje odlaze Maršanu ukazale u polusnu tijekom avionskog leta na povratku iz Australije.

Godine 1994. Maršan je s pjesmom “Ja te volim” prvi i posljednji put nastupio na Hrvatskom televizijskom festivalu, odnosno Dori, osvojivši drugo mjesto. No više od njegove interpretacije mediji pamte njegov „nastup“ na konferenciji za novinare, na kojoj je glavna zvijezda trebao biti pobjednik natjecanja Tony Cetinski. Bio je to jedan od rijetkih oštrih istupa čovjeka kojega u pravilu predstavljaju kao samozatajnog i staloženog gospodina finih manira.

Na tu se konferenciju, uvjeren da je zakinut za osvajanje prvoga mjesta, Maršan uključio nepozvan i okupljenima rekao da je baš on medijski najzakinutiji pjevač, i nekada u Jugoslaviji i tog trenutka u Hrvatskoj. Nakon tog skoro skandala zamalo je donio odluku da više neće pjevati. No na taj se korak konačno odlučio tek kada je dobio ponudu da se uključi u diplomaciju. Tu je ponudu, nespreman na zamke nove estrade, prihvatio.

Jedan od posljednjih festivalskih nastupa u prošlom tisućljeću imao je na Splitskom festivalu s nagrađenim duetom “Kad mendule procvitaju“, koji je s njim otpjevala Amenda Stošić. Kompilacija Negdje ima put objavljena 1996. označila je početak njegova rada u diplomaciji, odnosno dugogodišnje diskografske i koncertne pauze. Glazbi se iznova posvetio nakon 2013., kada mu je istekao posljednji mandat u diplomatskoj službi.

Iako ima punih osamdeset, Maršan i dalje nastupa, najviše u rodnom gradu. U Zadru tradicionalno održava predbožićne koncerte uz pratnju klape i gudača, a njegova suradnja s klapom Munita urodila je i pjesmom, jednostavnog imena “Pisma”.

Maršanov drugi brat Vedran preminuo je 2003. godine. U sjećanje na njega i Tomislava Đani na koncertima uz svoje autorske skladbe u pravilu izvodi i neke njihove pjesme, kao i one s njihova dva zajednička albuma. Nikad nije imao menadžera.

ĐANI MARŠAN U BROJEVIMA

U tekstovima o Maršanu obično se navodi da ima tridesetak singl ploča i petnaestak albuma, da je snimio 130 autorskih te više od 100 pjesama drugih autora, odnosno da je autor glazbe i stihova za više od osamdeset skladbi. Same brojke nisu strogo potvrđene jer je u slučaju nekolicine albuma riječ o kompilacijama. Međutim ostaje to da je od 1969. pa sve do 1996. godine kada je otišao u diplomaciju Maršan bio itekako aktivan i popularan pjevač i autor.

Priznanja za svoj rad primao je i u inozemstvu i kod kuće kao rado viđen gost domaćih i stranih festivala. Šezdesetak puta je gostovao diljem SAD-a a više puta u Australiji i na Novom Zelandu. Održao je šest turneja SSSR-om i često gostovao u DDR-u. Pjevao je u hotelu Plaza u New Yorku, u Friedrichstadt Pallastu u Berlinu kao gost na koncertu Gilberta Becauda, u hramu francuske šansone Bobino u Parizu te u Teatro Aristonu u San Remu.

U SAD-u su Maršanu navodno pripremili i ugovore s Atlantic Cityjem te nastupe po Las Vegasu, koje je on odbio jer je bio previše vezan uz obitelj, more i Zadar. U Hrvatskoj je najčešće pjevao na Splitskom i Zagrebačkom festivalu te na Melodijama Istre i Kvarnera, gdje je pjesme interpretirao na nekoliko čakavskih idioma, te na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku. Na svim tim festivalima je nagrađen.

Od 1996. do 1999. obnašao je dužnost savjetnika u Veleposlanstvu RH pri Sv. Stolici i Suverenom viteškom malteškom redu. Od 1999. do 2000. bio je konzul u generalnom konzulatu RH u Trstu. Godine 2006. dobio je mandat u Perthu, otkud se zbog zdravstvenih razloga ubrzo vratio, a od 2009. do 2013. služio je u Milanu. Nositelj je odličja Reda danice hrvatske s likom Marka Marulića i odlikovanja viteza Reda svetog Grgura Velikog, jednog od pet civilnih odlikovanja koje dodjeljuje Sveta Stolica.

O svojoj službi u intervjuu za portal Iliria rekao je sljedeće: „U diplomaciji bez obzira kojoj stranci pripadate, ne predstavljate sebe osobno, niti jednu stranku, nego službenu politiku države iz koje dolazite. Diplomacija je iznad svega“. Pritom je diplomaciju opisao kao područje djelovanja koje ne poznaje emocije, kao nešto drugačije od glazbe, ali ipak srodno samom poslu glazbenika.

Maršan govori pet jezika. Talijanski je naučio kao dječak. Naime govorio ga je i u kući i u prva tri razreda osnovne škole, poput materinjeg. Kasnije ga je, uz engleski, usavršavao u Srednjoj pomorskoj školi u Zadru te na studiju u Zagrebu. Arhajski albanski govorio se u Arbanasima pa je i njega naučio, a njemački i ruski savladao je na brojnim turnejama po DDR-u i SSSR-u.

Suprugu Jasenku Maršan je upoznao kad je njemu bilo 18, a njoj 17 godina. Zajedno su proveli gotovo čitav život. Imaju jednu kćer Teutu, stomatologinju i aktivisticu za zaštitu životinja. „Volim biti običan, normalan Zadranin, otići na pjacu, prošetati Kalelargom“, kaže čovik s mora.

ŠKRIPAVA LADICA

U Arbanasima je u krugu objektivno malog broja stanovnika oduvijek bilo talentiranih glazbenika i umjetnika. Među poznatijima su upravo Đani Maršan, braća Tomislav i Vedran Ivčić, Maršanov rođak Mladen Grdović, operni tenor Berto Matešić i čitava obitelj Dešpalj. To je zadarska ladica to u koju tek treba zaviriti. No Đanija Maršana u širem kontekstu svrstavaju i u staru gardu dalmatinskih izvođača inspiriranih popularnom glazbom pedesetih, poput Olivera, Miše Kovača, Duška Lokina, Mila Hrnića i sličnih.

„Moja je mladost bila vezana uz Raya Charlesa, Elvisa Presleyja, Toma Jonesa, čak i Franka Sinatru. Volio sam više pravaca, ali moja je kolekcija albuma dobrim dijelom ispunjena tom glazbom, Uz ponešto klasike, nekoliko francuskih šansonijera…“, rekao je na temu uzora Maršan. „Nitko to ne bi rekao, ali da biste dobili dojam o sveobuhvatnosti glazbe, morate imati širinu. Glazba nema ograničenja, ona je univerzalni jezik. To me je i kao čovjeka i karakterno odredilo od mladenačkih dana.“ Nije mu bilo strano zapjevati ni rock ni sevdah.

U svojoj glazbenoj karijeri Maršan je najviše surađivao s već spomenutim Novkovićem, braćom Kalogjera, Britvićem, Željkom Sabolom i Andrejom Bašom. Pritom najznačajniji dio njegove diskografije čine upravo autorske skladbe. Ipak, osim šake pjesama napisanih za braću i pokojeg prijatelja, malo je pjesama napisao za druge. Međutim to nije spriječilo njegove suvremenike i mlađe autore da ga obrađuju. Maršanove šansone i dalje pozivaju na reinterpretaciju, a njegovi „zalazi“ mame uzdahe.