uz 75. rođendan istarske skladateljice
Đeni Dekleva Radaković: „Glazbenici često izvode moje skladbe, a to stvara osjećaj sreće!“
Skladateljica, pijanistica, harmonikašica, pedagoginja i zborovotkinja – sve su to podjednako važne uloge Đeni Dekleva-Radaković, jedne od predvodnica glazbenog života Istre.
Stekavši srednjoškolsku glazbenu naobrazbu u Puli, otisnula se u njemački Trossingen, gdje je diplomirala harmoniku, a potom i u Ljubljanu, gdje je završila studije kompozicije i klavira. Životni i profesionalni put nastavila je u rodnoj Istri, baveći se pedagoškim radom u glazbenim školama u Pazinu i Poreču, a potom na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli.
Članica niza umjetničkih i znanstvenih udruga i institucija, svojim skladbama (od orkestralnih i komornih, preko zborskih do solističkih, ponajprije za harmoniku i klavir), ali i kroz djelovanje u komornim sastavima te kao zborovotkinja, predano promovira istarsku i hrvatsku glazbu u domovini i inozemstvu. Povod razgovoru za portal Glazba.hr, uz svojevrsni osvrt na živopisnu karijeru uspješne glazbenice i autorice respektabilnog, višestruko nagrađivanog opusa, njezina je životna obljetnica – 75. rođendan.
Na samom početku intervjua, iskrene čestitke u povodu Vašeg 75. rođendana. Tijekom svoje bogate karijere ostvarili ste niz uspjeha, dodijeljene su Vam brojne nagrade i priznanja… Kada se osvrnete na svoj glazbeno-životni put, čega se najradije sjećate? Što Vas iz današnje perspektive najviše ispunjava – osobno, ali i profesionalno, kao uspješnu pedagoginju, skladateljicu i glazbenicu?
Kao učenica Srednje glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova u Puli (1964.‒1968.), bila sam jako uspješna na tri odjela ‒ za teorijske predmete, klavir i harmoniku. Profesori pojedinih odjela nagovarali su me da nastavim studij upravo nakon mature na njihovim odjelima. Budući da su moj otac i nastavnik harmonike Stanko Mihovilić zatražili stipendije gradova Pazina i Pule, pala je odluka da upišem studij klasične harmonike u Trossingenu (Njemačka). Pritom moram opisati ondašnje stanje harmonike.
Harmonika je jedan od mlađih instrumenata u obitelji klasičnih instrumenata. Već u drugoj polovini pedesetih godina, nastavnici s područja bivše države ujedinjuju se i bore za novi status tog instrumenta. Nedostajalo je harmonika s novim tehničkim i umjetničkim mogućnostima, literature, a nadasve pedagoga. Mojim odlaskom na studij klasične harmonike i povratkom nakon studija u domovinu, počinje moj rad u srednjoj glazbenoj školi u Puli, gdje imam otvorene mogućnosti za implementaciju svih novina kako bi se stvorili temelji za novi status harmonike.
Naravno, put je bio naporan, ali uspjela sam u postojeći program za harmoniku ugraditi novu literaturu, što je najvažnije, omogućiti učenicima učenje na novom sistemu novih harmonika (prve nove klasične harmonike dolaze iz tvrtke Pigini u prvoj polovini sedamdesetih godina 20. stoljeća) i, naposljetku, organizirati koncerte te seminare s novim informacijama za nastavnike harmonike.
Od sredine sedamdesetih do početka devedesetih godina prošlog stoljeća nastojanja za pravi status klasične harmonike isplatila su se jer se tada na Filozofskom fakultetu u Puli otvorio studij za klasičnu harmoniku, koji se od tada, uz nove generacije učenika i studenata, uspješno dalje razvija. Taj me uspjeh čini iznimno ponosnom. Moj daljnji doprinos za harmoniku su moje skladanje i stvaranje novih skladbi za taj instrument.
Od sredine 70ih do početka 90ih godina prošlog stoljeća nastojanja za pravi status klasične harmonike isplatila su se jer se tada na Filozofskom fakultetu u Puli otvorio studij za klasičnu harmoniku
Što se tiče odlaska na studij u Ljubljanu na Akademiju za glasbo, veliku ulogu imao je moj profesor, skladatelj Slavko Zlatić i profesorica, pijanistica Nirvana Gherbaz Duraković, koji su me uputili da ipak nastavim studij na Odjelu za kompoziciju i Odjelu za klavir. U dugogodišnjem radu na području glazbe sva ta stečena znanja bila su prisutna u izgradnji mene kao glazbenice.
Kao pedagoginja, ponosim se učenicima i studentima koji su u mnogočemu nastavili moj rad. Jako sam zahvalna na ukazanoj mogućnosti i povjerenju za rad kao prva prorektorica za nastavu na tek otvorenom Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, gdje sam kroz nekoliko godina pomogla u implementiranju novih zahtjeva u organizaciji nastave cijelog Sveučilišta.
Skladanje je jedan izazov koji mi je omogućio da doprinesem očuvanju istarske glazbene nematerijalne baštine. Naime, u svojim skladbama iznimno često koristim istarsku ljestvicu u raznim formama, a za vokalnu glazbu i istarski dijalekt. Glazbenici u Hrvatskoj, ali i šire, često izvode moje skladbe, a to stvara osjećaj sreće!
Rad s pjevačkim zborom počeo je sasvim slučajno… U jednom trenutku zbor je bio u krizi i dobila sam poziv za pomoć na kratko, ali on se pretvorio u dvadesetogodišnje vođenje gradskog zbora u Poreču. S tim ansamblom doživjeli smo prekrasne nastupe u Hrvatskoj i diljem Europe.
S obzirom na Vašu svestranost, obrazovanje i mnogostrukost interesa koji sežu od harmonike i klavira, preko kompozicije i pedagogije, do zborova, što smatrate najznačajnijim dometom na području vlastitog profesionalnog djelovanja? Stavljate li težište na neki njegov aspekt ili se kod Vas oni međusobno prožimaju?
Svi gore navedeni aspekti su se međusobno prožimali i još uvijek se prožimaju. U svaki od njih uložila sam maksimalno energije, znanja i vremena.
Jedna od osobitosti Istre nadaleko je poznata istarska narodna glazba kao dio nematerijalne kulturne baštine Hrvatske, iz koje mnogi glazbeni umjetnici crpe nadahnuće. Kroz Vaš opus također se provlači ta istančana povezna nit istarskog nasljeđa. Kako ste istarsku ljestvicu i elemente istarske tradicijske glazbe uklopili u vlastiti, suvremeni skladateljski izričaj? Smatrate li to vlastitim doprinosom očuvanju istarske glazbene tradicije?
Istarska ljestvica uz mene je od mog rođenja. Često sam je slušala uživo kod moje none i noneta. Već u studenskim danima u Njemačkoj, prilikom slušanja predavanja skladatelja koji su stvarali novu suvremenu glazbu, osjetila sam želju u svom skladanju upotrijebiti istarsku ljestvicu, oblikujući je na razne načine. Da, danas to smatram svojim doprinosom u očuvanju istarske glazbene tradicije.
Pronalazite li slične postupke u stvaralaštvu svojih kolega skladateljica i skladatelja iz Istre? Pratite li njihov rad, surađujete li međusobno?
Kod svojih kolega skladatelja također pronalazim više ili manje slične postupke. Da, rado surađujem sa svim svojim kolegama.
Kako biste iz današnje perspektive opisali istarski glazbeni identitet; u kojem se smjeru on razvija?
Istarski glazbeni identitet još je uvijek vezan uz klasiku, ali istražuje nove mogućnosti u novoj suvremenoj glazbi.
Kao dugogodišnja pedagoginja uvelike ste utjecali na brojne naraštaje glazbenika. Jeste li možda među mlađim generacijama glazbenika i/ili skladatelja uočili nečiji osobit potencijal? Biste li možda skrenuli pozornost na nekoga od njih?
Među mojim učenicima ima vrlo uspješnih glazbenika: Massimo Brajković, Denis Modrušan, Mirjana Petercol, Vjera Odak, Neven Radaković, Luka Žužić i drugi.
Kolika je po Vašem mišljenju i iz Vašeg iskustva, u kontekstu očuvanja glazbene tradicije, važnost amaterskog bavljenja glazbom i koje mogućnosti ono danas pruža?
Važnost je velika jer amatersko djelovanje u glazbi doprinosi upoznavanju i širenju glazbene tradicije.
Je li se, uz harmoniku i klavir, vođenje Mješovitog pjevačkog zbora Joakim Rakovac u Poreču na neki način odrazilo na Vaše stvaralaštvo i pristup vokalnoj glazbi? Na koji ste način pristupili tom segmentu svoje lepeze djelovanja?
Svakako, svi su ti aspekti utjecali i pomogli mom pristupu skladanju i vokalnoj glazbi. Često se događa da skladam na narudžbu i po potrebi nekog izvođača, tako ulazim u razna područja stvaranja.
Niz godina aktivno sudjelujete u procesu kreiranja i oblikovanja raznih istarskih glazbenih manifestacija, među kojima se ističu Susret zborova Naš kanat je lip u Poreču i Međunarodni susret harmonikaša u Puli. U njihovu je koncepciju također snažno usađen istarski glazbeni identitet; kako zbog zadanog programa, tako i zbog činjenice da studij harmonike trenutno postoji samo u Puli. Koliko je zanimanje glazbenika, ali i šire kulturne javnosti za te događaje? Jeste li zadovoljni postojećim stanjem?
Na Međunarodnom susretu harmonikaša u Puli sudjelujem od 1964. godine. Od povratka sa studija često sudjelujem u prosudbenim odborima, a već gotovo dva desetljeća obnašam dužnost predsjednice svih prosudbenih sudova na Međunarodnom susretu harmonikaša. Kroz 60 godina postojanja ove manifestacije prošlo je više tisuća natjecatelja harmonike, dirigenata harmonikaških orkestara, pedagoga i skladatelja. I dandanas zanimanje za ovu manifestaciju iznimno je veliko u cijelom svijetu.
I dandanas zanimanje za Međunarodni susret harmonikaša u Puli iznimno je veliko u cijelom svijetu
Suradnju s manifestacijom Susret amaterskih zborova Naš kanat je lip u Poreču ostvarujem od 1976. godine, kad sam odlučila živjeti i djelovati u tom gradu. Od tih sam godina uključena u rad programskog odbora, čiji su članovi bili poznati glazbenici Slavko Zlatić, Nello Milotti, Dušan Prašelj, Adalbert Marković, Zvonko Ivančir, Renato Pernić, Aleksandra Matić-Jug, Ante Cukrov i drugi.
Od 2023. godine postajem treća predsjednica Kanta (prvi predsjednik bio je Slavko Zlatić, a drugi Renato Pernić) i još srčano radim na organizaciji te očuvanju ove manifestacije, koja je doživjela 52. izdanje. Zadovoljna sam uspjesima i postignutim ciljevima kroz prošlost, ali i s postojećim stanjem, no vrata su i dalje otvorena za poboljšanje i razvoj.
Čemu ste danas najviše posvećeni? Imate li možda još neku dosad neispunjenu želju?
Mnoge su se želje u mom životu ispunile. I ona da veliki hrvatski simfonijski orkestar izvodi moju skladbu pa ću reći da mi je želja ponovna suradnja s tim orkestrom. Danas sam posvećena sebi, svojoj osobnosti i životu, ali i skladanju.