Post-prog-jazz-rock?
Dark Tree Bark: Kameni spavač
Pitanje iz podnaslova – jer to uistinu jest tek pitanje, a ne čak ni pokušaj apsolutne žanrovske definicije prvog diskografskog izdanja novog zagrebačkog rock benda, Dark Tree Bark – nameće se gotovo odmah pri preliminarnom slušanju, dok ste još uvijek zaokupljeni feelom, prije nego što počnete zapažati njegove tehničke, kompozicijske ili produkcijske karakteristike.
Istini za volju, nazvati Dark Tree Bark novim bendom može se samo ako pored te izjave stoji asterisk poprilične veličine, jer bend možda jest novi, ali imena koja iza njega stoje trebala bi vam biti više nego poznata. Josip Šustić (Mimika Orchestra, CRIO), Jakov Koščak (Skotni vrag), Konrad Lovrenčić (Chui, Elemental, Kries, Mixed up Mary), Marco Quarantotto (Roj osa, ŪROK) i Leo Beslać (za nabrojati sve njegove angažmane trebalo bi previše mjesta) u ovom su se sastavu okupili 2023. godine, a prošlog mjeseca izdali su svoj debitantski album, Kameni spavač (Geenger Records, 2024.).
Nazvati Dark Tree Bark novim bendom može se samo ako pored te izjave stoji asterisk poprilične veličine, jer bend možda jest novi, ali imena koja iza njega stoje trebala bi vam biti više nego poznata
Snimili su ga Hrvoje Nikšić (Kramasonik), Ivan Manjkas (ViKA Red Room Studio), Kristijan Vasilić (Mamut Krk) i Beslać (Tehnodrom Ozeblin), ekspertno ga miksali Nikšić i Luka Čapeta, a master potpisuje Carl Saff.
Album su najavili već početkom godine, prvim singlom nazvanim ”Sanjarenje” za koji su snimili i spot (dakako, pun šumske i spiljske scenografije te hororske ikonografije), a glazbeno se radi o dobroj najavi onog što slijedi na ostatku ploče, odnosno radi se o pjesmi koja se pred oči predstavlja kao sumračni meandar, pogonjen ostinatnim trozvucima, Quarantottovom interesantnom i raznolikom dionicom te Šustićevom zavojitom vodećom melodijskom linijom.
Drugi singl, ”Fjord”, pak pruža nešto sasvim drukčije, ali ništa manje zavojito (u skladu s geografskom pojavom iz imena). U Šustićevo početno prebiranje po gitari uključuje se Tomislav Ževnik na bas klarinetu i već tu postaje jasno da poetika Dark Tree Barka nije baš onakva kakvom se na početku čini. Svoje prisustvo ubrzo obznanjuju i Luka Žužić (trombon), Jurica Rukljić (tuba) i Valdemar Kušan (krilnica) čije dionice, aranžirane gotovo bigbandovski, stoje kao svjetlo u post-prog tami.
I onda u groove uskoči Kušan, ponajbolji hrvatski jazz trubač mlađe generacije, sa solom, počevši s Miles Davisu nalik kratkim frazama koje naposljetku prerastaju u duge i razvedene bebop linije. Tu je možda i najupečatljiviji onaj jazz segment iz podnaslova, a koji se zapravo može komentirati dvojako; s jedne strane radi se elementu koji u glazbenom tkivu albuma djeluje gotovo intruzivno, kao da ne pripada, dok se s druge on može smatrati eklektičnom silom koja daje njihovu zvuku identitet mimo post-proga.
Treći singl, ”Bijela Soba”, zanimljiv je po tome što ima i tekst, koji pjeva Šustić, ali i po tome što momci, poput svakog dobrog rock benda, očito znaju kad imaju dobar riff i znaju što s njime treba činiti – ponavljati ga često i zdušno. To rade i u sljedećoj pjesmi, naslovljenoj ”Vražji prolaz”, gdje riff otvara pjesmu napadom na osjetila, neodoljivo me podsjetivši na diskografske vrhunce sastava kao što su Cloudkicker Bena Sharpa ili nikad prežaljeni Oceansize, nakon čega nastupa opaka, masna bas linija koja čini okosnicu ostatka pjesme.
View this post on Instagram
Zadnja pjesma Kamenog spavača prikladno je imenovana ”Mrkla šuma” – dvominutnu akustičku introdukciju, gotovo nestvarnu, naglo prekida glas Josipa Šustića (s tekstom koji glasi ,,U dubini šume“) koji vodi u masno tkivo pjesme; disonanciji koja se ori iz električne gitare, prikrada se, a onda i priključuje gostujući Mak Murtić na saksofonu – i tvori jednu zvučnu sliku koju je teško opisati kao išta drugo doli disolucije samog zvuka, slojevitog raspadanja koje se onda, nakon izvjesne pauze, ponovno rekonstituira u nešto još jače i još razjarenije te na kraju naglo iščezava.
Pet pjesama se na papiru ne čini mnogo, ali nakon gotovo 44 minute ovako slojevitog i raznolikog materijala još jedna bi možda čak bila i suvišna
Prethodno opisana stvar ”Fjord” ujedno je i zaključna pjesma na albumu. Pet pjesama se na papiru ne čini mnogo, ali nakon gotovo 44 minute ovako slojevitog i raznolikog materijala još jedna bi možda čak bila i suvišna. Materijala koji se katkad doima kao da ima krizu identiteta, istina, ali u toj eklektičnosti je i dio čara, pogotovo kad su ti svi disparatni elementi u jedan album upakirani ovako dobro. A post-proga bi u Hrvatskoj uvijek moglo biti još.
