Vidimo se dogodine
Zadnji dan Exita: Grše u kategoriji headlinera i maestralno zatvaranje Black Coffeeja
Treća je večer Exita, kako sam i prenijela, djelovala kao dašak svježine u ciklusu umora i kortizola. No, dan iza nje, onaj na koji sam taj izvještaj pisala, bio je uvjerljivo mentalno najzahtjevniji.
Skoro sam mogla osjetiti smrad od izgorjelih mi moždanih stanica. Disonanca između večeri tri i dana četiri otežala mi je posao. Izborila sam se s njom, kako tako, ali izborila, no do 20 sati navečer nisam bila spremna ni za što, osim možda za audiciju serije Walking Dead. Dan ranije obilježo je prvi zakon termodinamike (da, provjerila sam), a posljednji se koprcao u šaci Murphyeva zakona: ono što može poći po zlu, poći će. Iliti – baksuznost u kauzalnom nizu.
Ovo nije gonzo kakvim bi se Hunter S. Thompson ponosio. Ali i dalje je gonzo. Rastresenost, umor i nervoza učinili su svoje i u mojoj do tad idiličnoj partnerskoj zajednici. Osjetila sam se slabom i pekmezastom, dečka sam otpusila na gledanje finala Eura, a sebi kao protuotrov servirala najveću kontru: nema odmora, nema prenemaganja, idemo ranije na festival uzeti izjave i poslušati što više glazbe, iako meni zanimljivi setovi počinju tek oko ponoći.
Idemo dalje
Svoju sam odabranu pokoru stojički (svejedno s knedlom u grlu) krenula pokoravati. Došla sam na festival oko 22 sata, na Tesla Universu je Cavalera je zrcalila moje unutarnje stanje s vrištečim heavy metalom. U press zoni je bilo ogranizirano gledanje utakmice, koja je okupila više pressa nego dosadašnje večeri (neš’ ti radnika). Tamo sam srela prijatelje koje sam upoznala par dana ranije (pozdrav za ekipu s BHRT-a, Mariju i Stašu koje su Exitove koordinatorice za Press i Miss simpatičnosti s ulaza u studio koja mi je dala lepezu i sendvič). Odjednom su mi se patnje mlade mene učinile kao rukom odnesene. Zajedno s ekipom BHRT-a snimila sam intervju s Tam i Jymenik, dvije ikone i ženske sile prirode koje baš gotivim. Super simpa i zabavan intervju, red o Exitu, red o modi, rekoh odmah ću ga uredit i objavit, bit ću učinkovita i pravovremena. S krila tog zanosa zbacila me realizacija da mi videointervju ima slike, ali nema tona. Samo poražavajuću tišinu. Mikrofon je podbacio, ili ga je netko isključio. Vraćam se u studio uhvatiti barem Sajsi MC kako moj dolazak i naum ne bi pali u vodu besmisla. Ona je upravo završila s pressom. Okej. Okej. „Tako je to kad stvari siliš, you win some, you lose some“, objašnjavam sebi, dok stišćem šake i zube.
Exit / press
Hvatam put Xbassa poslušati dragog prijatelja Osijeka i dnb-a, Raula B. Stižem na njegov set, očekujem da ću pronaći njega i barem dio svojih ljudi, no od navedenih nema nikoga. Prođe pola sata. Ništa. Vraćam se nazad do press zone (nemala distanca) uhvatiti Internet i stupiti u kontakt sa svojima. Dečko mi javlja da je tamo odakle sam upravo otišla. Okej. Okej. Ajmo nazad. Tamo se Raulov set nije dogodio, no dogodio se fino selektiran Boogijev koji je tako postao jedini predstavnik riječkog kolektiva na Exitu.
Ajmo naši
Woov aplikacija mi javlja da je Grše dobrano počeo na Visa Fusion stageu. Odlazak na njega umalo mi spriječava kolaps nalik onomu druge večeri. Iako su zapeli iza ugla slova L iz kojeg ne vide stage, Gršini fanovi ne namjeravaju odustati od tiskanja i probijanja. Iskusno pikiram poziciju na zidinama tvrđave s kojih se još jedino može vidjeti stage i penjem se. Nakon ovoga ne bi trebalo biti nejasnoća oko toga da je Grše izvođač za main stage, jer za Gen Z publiku on je nedvojbeno bio headliner festivala. Po ne znam koji put me zatekla superiornost i brojnost njegovih općeprihvaćenih hitova. „Badr Hari“, „Mangio pasta“ i „Tokyo Drift“ znaju svi, no umiksavanje Fisherovog „Losing It“ i vokaliziranje u stilu Freddy Mercuryja, koji su našoj publici već dobro poznati, imali su frenetičan efekt na publiku u Srbiji. Doduše, primjećujem blagu dvodimenzionalnost ozvučenja. „Neće kurac“ s Hiljsonom bilo je crescendo za usijanje „Mamma Mie“.
View this post on Instagram
Dok sam to pokušala zabilježiti snimkom i tražila za nju najbolju poziciju, skoro sam se našla u fizičkom okršaju. Naime, neki izrazito ubrijani i primitivni krkan odlučio je da je, jer sam mu zaklonila vidno polje za možda deset posto potpuno primjerena reakcija fizički me ukloniti. Ono što je počelo s prijetnjom „E sad će bre da se makneš“, preraslo je u hvatanje mog nožnog zgloba, a eskaliralo snažnim guranjem i unošenjem u lice. Ja, do tada već istestiranog strpljenja i izrazito !tankih! živaca, morala sam duboko udahnuti nekoliko puta dok mi se u glavi vrtile scene tarantinovskog nasilja. Žila na njegovom čelu izgledala je kao da će prsnuti svakog časa, psovke koje je nizao su ju pumpale, a ja sam se odlučila za jedan pretjerano usiljeni smješak i „Uživaj, druže.“, što nije pomoglo bijesu koji je kolao mojim tijelom, no ugledu vjerojatno da. Kuku$i preuzimaju s „Visoki start“ i „Sve ili ništa“, a krkljanac se malo rasteretio. Rijetko tko s publikom zna kao oni, njihov nastup i izvedba nemaju greške. Nižu „Bodi Miller“, „Real Slavs“ i druge sve do najomiljenije „Spartanac“.
I Mjesec i Sunce
Zaključujem da je otkucao čas za hitno kretanje prema Dance areni, gdje ne postoji prostor za seljačizam i primitivizam kakvog sam upravo doživjela (i koji je, treba naglasiti, veliki izuzetak u inače vrlo pitomoj atmosferi). Dok sam se laktarila za prolaz i dalje crvena od bijesa, u meni je proradio inat. Nema šanse da se ovako rastanemo Exit i ja. Na putu do Arene srećem bijelog zeca, kojeg odlučujem slijediti.
Moj dolazak u zemlju čudesa dogodio se netom nakon početka Bonobova nastupa. Od njega sam očekivala sanjiv set koji transcendira u bestjelesno, kakav downbeat i chill, no on je živahnim melodijskim potezima pripremao prisutne za finale Dance Arene. Malo housey, malo breaka, malo latino melosa, malo afro momenata. Fino doziran progressive. Moj plesni susjed dijeli sa mnom svoj ljubavni napitak. Na nebu se protegla miroljubiva zora, hvaleći se spektrom svojih boja. Povjetarac, prozračnost. Puno, puno, puno kisika za duboke udisaje. Plesali smo istovremeno s Mjesecom i Suncem.
Preuzima nas moja imenjakinja Carlita – ‘ko će koga nego svoj svoga. Dobrih se pet minuta poigravala s okosnom melodijskom linijom „Meet her at Loveparade“, mojim omiljenim kultnim klasikom, a nestrpljenje koje je zakuhala s finalnim je dropom proključalo u euforiju. Mimo toga, žena je riješila pokazati svoju raznovrsnost – od reskih techno dionica, pokojeg aktualnog elektro hita, do nježnijih frekvencija kao zagrljaj za rastanak.
Bonobo / Exit
U ovom se trenutku moram osvrnuti na istančani rejverski bonton koji polaznici Exita imaju usvojenog. Nećemo se praviti glupi, svi znamo kakve prakse ovakav festival podrazumijeva. No, gotovo svi do jednoga poznaju granicu dobrog ukusa, oni koji ju zabunom prijeđu nikako ne ugrožavaju druge, kodeks pomoći, sigurnosti dijeljenja, razumijevanja, pitomosti, ljubavi i blagonaklonih osmijeha u svima je jasno integriran i inatljivo proturiječi svakoj predrasudi. Pomislih, Exit Festival je Ministarstvo ljubavi u stvarnom svijetu, samo utopijsko, a ne distopijsko. Kako mu zamjeriti mane koje izgledaju toliko sitno u usporedbi s nemjerljivom plemenitosti filozofije koju toliko učinkovito provodi? Bizarnost vremena u kojem živimo – glazbeni festival kao najdosljedniji ambasador ljubavi, tlo na kojemu se događa revolucija iz godine u godinu, najopipljiviji pokret za mir i slobodu.
Sati ili minute
Kako se bližio kraj Carlitinog seta, a približavao početak Black Coffeejevog zatvaranja, dozvolila sam si clock outanje i uživanje u zadnjim trenutcima festivala. Oprostit ćete mi. O tome kako su zadnji sati protekli reći će vam moj vjerni Sancho Pansa i naš fotograf, Marko Tuđan.
Exit / press
„Bok svima, Marko ovdje. Ne bih duljio: Black Coffee je počeo, izgubio sam Karlu prije par sati, nisam siguran, možda i prije deset minuta, ne znam. I neka sam, nek’ se zabavlja, nek je sretna, zaslužila je da uživa u možda najljepšljem zatvaranju ovog predivnog festivala. Četiri dana čekanja za ova skoro tri sata nezaboravnog, emotivnog i duševnog odmora sa zadnjim setom. Vanserijsko iskustvo! Baš kao prvi gutljaj kave ponedjeljkom ujutro! JU VESELJA! Karla, ako ovo čitaš, zatvorili smo članak, zatvorili smo Exit, sretni smo i vraćamo se kući sa zvukom koji još dugo neće nestati iz sjećanja! Samo nek nam je lijepo!“
Stockholmov sindrom se može razviti i sa festivalom, služim kao primjer. Priznajem, negdje između umora, iscrpljenosti, euforije i svih mogućih podržaja, maštala sam o svojem krevetu. Sad sjedim u svojoj sobi u Osijeku, svoju dužnost privodim kraju, a ova samoća i tišina nisu mi ugodne. No, uz njih glasnije čujem odzvanjajuću zahvalnost jer imam privilegiju raditi ovaj posao i sreću koju osjećam jer je nekada zapanjujuće i dirljivo prekrasno biti ljudsko biće s drugim ljudskim bićima. I jednostavno biti.
