Sjajni The King's Singers otvorili 49. Osorske glazbene večeri

When You Wish Upon a Star, pjesma iz Disneyeva animiranog filma Pinocchio, nekom čarobnom zvjezdanom prašinom prekrila je publiku u osorskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na otvorenju 49. Osorskih glazbenih večeri, na kojem je iznimnim vokalnim nastupom oduševio ugledni britanski muški a cappella zbor The King’s Singers.

Glazba iz Disneyeva svijeta u programu koncerta našla se u spomen prošlogodišnjoj 100. godišnjici osnutka njegova carstva (osnovanog 1923. godine), a ta je posveta bila tek jedna u nizu što ih je ansambl uklopio u program naslovljen Legacies (Nasljeđa). Većina se obljetnica koje program obilježava ipak odnosi na prošlu, 2023. godinu – uz iznimku one hrvatske – 500 godina smrti Marka Marulića, koja se na različite načine u hrvatskoj kulturi obilježava u ovoj godini.

Foto: Sandro Tariba/OGV

Nakon uvodne Disneyeve čarolije, publici se na hrvatskom jeziku obratio najdublji glas sastava, bas Johnatan Howard. Tradicija je ovog ansambla da se svakoj publici uvijek obrati na njihovu jeziku, u želji stvaranja povezanosti i komunikacije, do koje iznimno drže, a što su otkrili i u predkoncertnoj emisiji autorice i voditeljice Ive Lovrec Štefanović na Trećem programu Hrvatskog radija. Kako će stajati, kako će komunicirati s publikom, očima, riječima, glazbom, kako će publika na njih reagirati i kako će oni na tu reakciju odgovoriti – o svemu tome iznimno vode računa.

Foto: Sandro Tariba/OGV

Taj njihov neformalniji i ležerniji odnos s publikom (koji uključuje i česta obraćanja publici tijekom koncerta, u kojima se izmjenjuju svi članovi ansambla) i generalno manje ukočen format koncerta (pa i programa) ne prelijeva se u njihove glazbene izvedbe, koje su maksimalno dotjerane, temeljito pripremljene i izvedene uz najvišu koncentraciju – jednostavno sjajne. Točno onako kako su saželi u opisu svog Instagram profila: „Svoju glazbu shvaćamo vrlo ozbiljno. Sebe ne shvaćamo vrlo ozbiljno.“

Njihove glazbene izvedbe su maksimalno dotjerane, temeljito pripremljene i izvedene uz najvišu koncentraciju – jednostavno sjajne

Ta su neposrednost i neodoljiv šarm njihova nastupa, upareni s najvišim profesionalizmom i iznimnom muzikalnošću, ono zbog čega su obožavani diljem svijeta, a te su kvalitete radom pokazali i u Osoru.

Foto: Sandro Tariba/OGV

Već je prvi akord ovog šesteroglasnog vokalnog ansambla (sastavljenog od dva kontratenora, tenora, dva baritona i basa) izazvao onu ljubiteljima glazbe poznatu reakciju topline i mekoće koja se razlije tijelom primatelja kada do njega dopre neki poseban glazbeni trenutak. A takvih je, nakon tog prvog, na sinoćnjem koncertu bilo uistinu mnogo. Oduševili su nas njihovi zaokruženi glasovi, kako pojedinačno, tako i u zajedničkom sklopu i preplitanju; uglađena punoća i čistoća dubljih glasova, kao i svijetao, no nimalo tanak ili rezak kristalni zvon onih visokog registra.

Postižu razinu rutiniranosti, ali ne u lošem smislu, nego u smislu potpune sigurnosti koja garantira da ništa neće poći po zlu, a koja im omogućuje da iznad te iznimne preciznosti budu opušteni, zaigrani, zrače šarmom i uživanjem u glazbi

Fascinirala je njihova preciznost i uigranost, usklađen im je svaki udah, zapjev, svaki izgovoreni suglasnik, uvježbana svaka fraza. Vidi se da je to ansambl koji zajedno diše i radi gotovo svaki dan, a održava oko stotinu javnih nastupa godišnje. Postižu razinu rutiniranosti, ali ne u lošem smislu, nego u smislu potpune sigurnosti koja garantira da ništa neće poći po zlu, a koja im omogućuje da iznad te iznimne preciznosti budu opušteni, zaigrani, zrače šarmom i uživanjem u glazbi.

Foto: OGV

Dotaknuvši se Disneya, skočili smo zatim 400 godina u prošlost kako bismo se prisjetili dvojice renesansnih bardova engleske glazbe, Thomasa Weelkesa i Williama Byrda, suvremenika koji su preminuli iste, 1623. godine. Iz Weelkesova opusa slušali smo motet Hosanna to the Son of David (Hosana sinu Davidovu) te tužaljku Death Hath Deprived Me (Smrt me lišila mog najdražeg prijatelja), a iz Byrdova motet O salutaris hostia te uglazbljenje psalma 117, Praise Our Lord, All Ye Gentiles (Hvalite Gospoda, svi narodi!).

Uočljiva je bila i transformacija izražajnosti ansambla u dva različita sadržajna pravca…

Koncentracija ansambla, kao i intonacija bile su, unatoč iznimno teškim vremenskim uvjetima te večeri, gotovo besprijekorne, a posebno je fascinantno bilo slušati pretapanja njihovih glasova u, za ono vrijeme, kompleksnim i iznenađujuće odvažnim (disonantnim) suzvučjima Byrdove skladbe O salutaris hostia. Uočljiva je bila i transformacija izražajnosti ansambla u dva različita sadržajna pravca, prvom – sakralnog karaktera, ozbiljnog i uzvišenog tona, koji je ansambl izveo primjerenom ozbiljnošću i profinjenom suzdržanošću, i drugom – svjetovnom, privatnom i osjećajnom svijetu Weelkesove tužaljke, u čijoj su si izvedbi dozvolili naglašeniju sentimentalnost interpretacije i vokalnog oblikovanja.

Foto: Sandro Tariba/OGV

„Od uzvišenog do ridikuloznog“, najavio je nastavak koncerta bariton Nick Ashby, jer su slijedile tri od šest skladbi ciklusa Nonsense Madrigals (Besmisleni madrigali), koje je upravo za tadašnju postavu The King’s Singers 1988. godine skladao György Ligeti, još jedan prošlogodišnji skladatelj-obljetničar, čiji se 100. rođendan obilježavao diljem glazbenog svijeta pa tako i u Hrvatskoj. Svaki od tri izvedena stavka služio je kao svojevrsni intermezzo, razgraničavajući programske cjeline koncerta. Nakon Byrda i Weelkesa tako je izvedena Ligetijeva The Lobster Quadrille (Kvadrilja Jastoga), nakon koje je slijedio blok skladbi švedskog skladatelja kasnog romantizma, Huga Alfvéna: Aftonen (Večer), Uti vår hage (Na livadi našoj) te Och jungfrun hon går i ringen (A djeva u kolu ide).

Alfvén je, uz skladateljski rad, bio umjetnički aktivan i kao slikar akvarela, a taj se pitoreskni svijet pun mekih i pretapajućih boja može prepoznati i u njegovu glazbenom izrazu, u ovim pjesmama često inspiriran krajolicima i običajima njegove domovine. Dvije od ove tri pjesme ove su sezone već izazvale oduševljenje zagrebačke publike, kada ih je u Laubi izveo Zbor HRT-a u svom programu Polarne noći.

Nakon Alfvéna, još jedan Ligeti-intermezzo, sada The Cuckoo in the Pear-Tree (Kukavica na stablu kruške), nakon kojega je slijedilo centralno djelo večeri: praizvedba nove skladbe hrvatskog autora, Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce (Pjesma o pouci Gospodina našega Isusa Krista obješenog na križu) Blaženka Juračića.

Prva je ovo Juračićeva skladba uopće koja je predstavljena na Osorskim glazbenim večerima. Riječ je o skladatelju koji je diplomirao na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (gdje je danas izvanredni profesor), a zatim stekao licencijat iz kompozicije na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu. Posebno je u svom stvaralaštvu posvećen upravo onom što je prezentirao u novom djelu skladanom za Osor – sakralnoj i zborskoj glazbi, kao i vokalnoj glazbi općenito, uz brojne klapske pjesme te obrade i transkripcije dalmatinskih pučkih te tradicijskih pjesama, a intenzivno je aktivan i kao zborovođa različitih vokalnih formacija.

Juračić je svoje novo djelo, hommage ocu hrvatske književnosti, Marku Maruliću, u povodu 500. godišnjice njegove smrti, skladao na Marulićev tekst od 39 latinskih elegijskih distiha, u kojima se odvija dijalog između Isusa Krista i kršćana (kršćani postavljaju niz pitanja, Isus na njih odgovara, a potom slijedi Kristov monolog o paklenim mukama i posljednjem sudu). Riječ je o Marulićevu djelu s najvećom recepcijom, koje je – nakon što je prvi put tiskano u Veneciji 1507. godine – prevedeno na sedam jezika i objavljeno u više od sto publikacija.

Skladba nosi nekoliko numeroloških značenja, kao što je uvodni zaziv Summe Deus koji se javlja tri puta, simbolizirajući Sveto Trojstvo. Juračić je oblikovao glazbeno vrlo komunikativnu skladbu koja svojim tijekom i načinom izraza vrlo jasno ocrtava sadržaj (kompleksnog) teksta tako da ga – kroz glazbu – može naslutiti i neupućeni slušatelj. Spretno kombinira arhaičan, za skladbu sakralnog karaktera očekivan zvuk starih crkvenih pjevanja i modalnosti, sa suvremenijim zborskim zvukom, posebno naglašavajući takvim postupcima razliku u pitanjima kršćana (često uznemirenijeg pokreta) i odgovorima Isusa Krista, odjenutih u mekše, smirenije, oblo i nježno zvučno tkivo zborskog pjeva. Meditativnim postaje stalan rast i pad napetosti koji skladatelj oblikuje u izmjenama pitanja i odgovora.

Juračić spretno kombinira arhaičan, za skladbu sakralnog karaktera očekivan zvuk starih crkvenih pjevanja i modalnosti, sa suvremenijim zborskim zvukom

Navezujući se na Kristove riječi o posljednjem sudu, Juračić u Marulićev tekst upliće i parafrazu latinskoga himna Dies Irae koji se pripisuje Tomi Čelanskom, talijanskom franjevcu koji je živio u 13. stoljeću. Deklamativnim stilom i snažnim gestama Juračić glazbeno oslikava dan gnjeva, a nakon te slike skladba završava kulminacijom milosnosti, blagošću i mirom glazbenog tijeka, osjećajem pomirenja i punoće zadovoljstva, nad stihovima „Sretan je onaj tko pravo prosuđuje vlastiti život i tko je svjestan da već sasvim blizu mu je kraj“.

Kao dugogodišnji obožavatelj The King’s Singersa, kako doznajemo, ne iznenađuje što je Juračić oblikovao glazbeni svijet u kojem su se pjevači snašli odlično, postavili angažirano te u jedra, što ih je on za njih razapeo, upuhnuli snažan vjetar koji je zapisanu skladbu oživio i pokrenuo.

Šteta je da publika pred sobom nije imala otisnut tekst (s prijevodom!) skladbi koje je ansambl izvodio, posebno Juračićeve, ali i Alfvénovih, što bi pridonijelo boljem razumijevanju djela, odnosno slika, zamisli i ideja koje opisuju.

Ne iznenađuje što je Juračić oblikovao glazbeni svijet u kojem su se pjevači snašli odlično, postavili angažirano te u jedra, što ih je on za njih razapeo, upuhnuli snažan vjetar koji je zapisanu skladbu oživio i pokrenuo

Posljednjim od Ligetijevih madrigala, A Long, Sad Tale (Duga, tužna priča), završio je „službeni“ dio koncerta, a slijedilo je nekoliko izvedbi koje su do kraja „kupile“ publiku koja je kraj koncerta dočekala na nogama, snažno plješćući, diveći se ne samo umijeću, već i nevjerojatnoj sposobnosti trenutačne transformacije ovih pjevača, baš kako je ranije rekao Nick Ashby: od uzvišenog do ridikuloznog, od ozbiljnosti do humora, od sakralnosti do karikaturalnih glasova iz crtića. A sve s uvjerenjem, snažnim osjećajem za muzikalnost i ljepotu, šarmom, snažnom iskrom, uvijek ozarenih lica.

U nastavku su izveli Dalmatian Cradle Song (Dalmatinsku uspavanku), koja ipak nije u potpunosti dalmatinska, već je djelo škotskog skladatelja Hugha Robertona, aktivnog u prvoj polovici 20. stoljeća, a koji je uspavanku skladao prisjećajući se obrisa neke tradicijske pjesme koju je nekom prigodom čuo u Dalmaciji. Ljubitelji glazbe iz Disneyeva bajkovitog svijeta još su jednom došli na svoje u izvedbama pjesama When I See an Elephant Fly iz filma Dumbo te velikog hita Can You Feel the Love Tonight iz Kralja lavova, a s obzirom na to da su glazbenici veliki obožavatelji Beatlesa, izveli su i obradu njihove pjesme When I’m Sixty-Four.

The King’s Singers posebno su hrvatski dio publike iznenadili i razgalili kada su se na kratko transformirali u klapu te izveli klapsku pjesmu

The King’s Singers posebno su hrvatski dio publike iznenadili i razgalili kada su se na kratko transformirali u klapu te izveli klapsku pjesmu Ponistra je drivo, a za posljednji dodatak izveli su razigranu grčku dječju pjesmu To Kokoraki.

Foto: Sandro Tariba/OGV

Izražena eklektičnost ovog koncertnog programa pobudila je u meni dilemu koju nisam razriješila do kraja koncerta. Izniman koncert, nevjerojatan ansambl, prepuna crkva, izvrsna atmosfera – apsolutno i neupitno uspješan koncert u svim aspektima, s pravom dio festivalskog programa i prava poslastica za svakoga tko ga je slušao uživo ili u radijskom ili televizijskom prijenosu. No je li to koncert kakav očekujemo ili barem kakav osobno očekujem za otvorenje Osorskih glazbenih večeri, odgovara li on u potpunosti (izuzmemo li na trenutak Juračićevo djelo) dosadašnjoj tradiciji otvaranja OGV-a, „težini“ i svečanosti prigode, kao i ambijentu crkve?

Možda sam s godinama postala pre(konzervativna), a jesu li i Osorske glazbene večeri i trebaju li to u određenim svojim aspektima i ostati, na ta se pitanja ne osjećam spremnom dati odgovor, ali dat će ga svakako vrijeme.

Je li to koncert kakav očekujemo ili barem kakav osobno očekujem za otvorenje Osorskih glazbenih večeri, odgovara li on u potpunosti dosadašnjoj tradiciji otvaranja OGV-a, „težini“ i svečanosti prigode, kao i ambijentu crkve?

Spomenimo i to da se prije koncerta otvorenja festivala održalo i svečano podizanje festivalske zastave (koju je podigla unuka Daniela Marušića, Iva Marušić) praćeno novom glazbom koju je na narudžbu festivala skladao Alfi Kabiljo. Osorske fanfare za dvije trube i trombon izveli su Vedran Kocelj, Ivan Medi i Vanja Lisjak, a nepretenciozna glazba bez velike pompoznosti odiše, prigodno, stilom glazbe primorskog kraja, razigranim zvukovima ležernog šarma, koji kao da evociraju neku mjesnu feštu.

Snimka koncerta (i radijska i televizijska) dostupna je na platformi HRTi, kao i uvodna radijska emisija autorice i urednice Ive Lovrec Štefanović, u kojoj su zabilježene i Kabiljove Osorske fanfare.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.