Circa mea pectora multa sunt suspiria

Carmina Burana

Među ljubiteljima klasične glazbe zapadnoeuropske tradicije teško je pronaći nekoga tko nije čuo za kantatu Carmina Burana Carla Orffa. Bio je to poprilično smjeli potez njemačkoga skladatelja te 1937. godine kada je odlučio uglazbiti tekstove iz srednjovjekovnoga rukopisa otkrivenoga tek u ranom 19. stoljeću u Benediktbeuernu pored Münchena. Rukopis nastaje oko 1230., a pisala su ga dvojica skriptora, pripadnika kulture poluprivilegiranih i često nezadovoljnih mladića koje se nazivalo golijardima, tj. sljedbenicima mitskoga biskupa Goliasa, razvratna klerika sklona piću.

Rukopis je vrlo opsežan, a čini ga preko 250 sačuvanih pjesama. Četrdesetak ih ima note, dok je dodatnih tridesetak moguće rekonstruirati zahvaljujući podudarnostima u drugim rukopisima. No Carl Orff nije posegnuo za glazbom u rukopisu nego za 24 teksta koji nisu vezani uz one opremljene notama.

A u dvadesetčetiri napjeva dotaknuo se brojnih moralno-satiričkih i ljubavnih tema, nije zaobišao napitnice, kao ni kockarske pjesme. Ukratko, sve ono što taj fascinantni srednjovjekovni rukopis u sebi nosi. Doba je to u kojem se studenti ne ustručavaju iznijeti svoje kontroverzno mišljenje, što je i do današnjih dana (iako u sve manjoj mjeri) prisutno upravo među takvom populacijom.

Foto: Nemi Bulat/HNK Split

Sintagma „scenska kantata“ naivnog bi slušatelja mogla navesti na pomisao da postoji dramaturška nit koja povezuje 24 pjesme podijeljene u tri dijela. No ono što ih zaokružuje samo je kolo sreće što ga okreće božica Fortuna, protagonistica prvoga i posljednjeg zbora.

Intrigantna redateljska ideja

Sadržajno i karakterno različite pjesme poljski je redatelj Michał Znaniecki odlučio povezati idejom o snu turističkoga vodiča, čija snoviđenja gledamo kroz malo više od sat vremena glazbe. Mediji su prenijeli kako je redatelj inspiriran holivudskim filmom Noć u muzeju, pa je Peristil bio pretvoren u muzej (iako ostaje pitanjem koliko je uopće pretvoren, s obzirom na njegovu današnju funkciju u turističkoj destinaciji). Ideja je doista intrigantna, ali je kroz kantatu bila varljiva uspjeha. Podjela na tri dijela (Primo vere, In taberna i Cour d’amours) uokvirena „zazivima“ Fortuni režijski je bila dosljedno ispoštovana, čime je redatelj naglasio i sačuvao glazbenu strukturu djela.

Foto: Nemi Bulat/HNK Split

Zbor je, dakako, dobio ulogu svojevrsnoga grčkoga kora koji komentira radnju, a prikladno je i odjeven – ženski je dio zbora nalikovao karijatidama, a muški kipovima rimskih vojnika. Korski pristup objašnjava statičnost zbora na sceni, koju je teško objasniti u slučaju baritona Ljubomira Puškarića u ulozi vodiča, a kasnije i opata (zapravo Grgura Ninskog), čija je prisutnost na sceni uključivala podosta „praznog“ hoda. Orffova sklonost ponavljanju glazbenoga materijala (i ne samo kad je riječ o strofnim uglazbljenjima teksta) scenu je na trenutke zarobljavala statičnošću i repetitivnošću, primjerice u broju Floret silva.

Orffova sklonost ponavljanju glazbenoga materijala (i ne samo kad je riječ o strofnim uglazbljenjima teksta) scenu je na trenutke zarobljavala statičnošću i repetitivnošću, primjerice u broju Floret silva

Nepomičnost zbora razbijao je Balet HNK-a Split, čije su plesačice i plesači bili odjeveni u kostime Magdalene Dabrowske, stilski savršeno uklopljene u infantilnu koreografiju Karoline Šuša. Nastupi baleta doimali su se kao da su ispali iz kakve dječje predstave. Scenski najuspjeliji bio je drugi dio, In taberna, u kojem se turistički vodič u svojemu snoviđenju pretvorio u Grgura Ninskog, a društvo mu je pravila Smrt, koja je upravljala članovima zbora što je, ispostavilo se, vrlo maštovito rješenje brojeva koji pjevaju o razularenosti.

Precizna tempa, ali tromi nastupi

Osim sa statičnošću, s potragom za muzikalnošću u pojedinim se brojevima borio i dirigent Ivan Hut. Bilo je to razvidno već na samome početku tijekom Veris leta facies, gdje je Orffova inspiracija gregorijanskim pjevanjem pala u drugi plan i nalikovala neusmjerenom i zamornom pjevanju. Tempa, kao i njegove oscilacije upisane u partituru, bila su precizna, iako su postojale nesuglasice na relaciji orkestar-zbor, pogotovo u tromim nastupima u kombinaciji s kontratenorom u čuvenome broju o labudu.

Foto: Nemi Bulat/HNK Split

Središnja „uloga“ pripada Zboru HNK-a Split čiji je zborovođa Veton Marevci s varijabilnim uspjehom pripremio pjevačice i pjevače (spomenut ću ovdje i da je sudjelovao Dječji zbor Glazbene škole Josipa Hatzea, koji je pripremila Nela Bujas Trpković). Ugodnije bi bilo čuti jasniju dikciju, izražajni i lijepo oblikovani ton te općenito zajedništvo među dionicama. Orffova je partitura prepuna ritamskih efekata koji su na trenutke nadilazili pripremljenost Zbora i Orkestra HNK-a Split te dirigenta koji ih je trebao ujediniti uz pomnije oblikovanje njihova izričaja.

Iz orkestra su dopirali svakakvi zvuci, naročito iz redova puhača. U tome je posebno prednjačio Tanz nagomilan zbivanjima, bilo da je riječ o prvome pultu violina koje se nisu mogle usuglasiti oko intonacije ili o velebnom nastupu flauta koje su prisutne uvjerile da među gudačima ipak nije sve tako crno. Poučak je ponovljen u Dies, nox et omnia praćen začudnim falsetom baritona.

Iz vrlo sigurnoga nastupa Ljubomira Puškarića, baritona lijepoga baršunasta tona, bilo je razvidno iskustvo izvođenju ovoga djela

Solistička podjela kantate Carmina Burana nije velika. U Splitu su solisti bili bariton Ljubomir Puškarić, sopranistica Marcelina Román te kontratenor Franko Klisović.

Foto: Nemi Bulat/HNK Split

Najveći je broj solâ pripao baritonu, a iz vrlo sigurnoga nastupa Ljubomira Puškarića, baritona lijepoga baršunasta tona, bilo je razvidno iskustvo izvođenju ovoga djela. Nedostajalo je, doduše, suptilnosti i izražajnijih razlika u dinamici, kao primjerice u ispjevavanju dugih linija tijekom Circa mea pectora. Poljska sopranistica Marcelina Román na trenutke se doimala samozatajnom i bez uvjerljive dikcije, unatoč snažnome sopranskom glasu toploga i jasnog, zvonkog tona.

Foto: Nemi Bulat/HNK Split

Svakako je najupečatljiviji dojam među solistima ostavio kontratenor Franko Klisović. Snažan i dojmljiv ton uparen s jasnom dikcijom odzvanjao je Peristilom. Katkad bi se, doduše, zanio u scenskome nastupu nauštrb pjevanja, no to nimalo nije umanjilo dojam njegova cjelokupnog nastupa.

Naglo zaustavljeno kolo sreće turističkog vodiča

Carmina Burana naširoko je poznata i općenito omiljena partitura. Zvučni efekti koje je Orff postigao u nešto više od sat vremena glazbe predstavljaju izazov za sve sudionike izvedbe, a naročito dirigente koji se trebaju prihvatiti minucioznoga rada s ansamblima istražujući detalje partiture te nijanse koje ona u sebi sadrži. Puko sviranje i pjevanje ne donosi ništa kako publici tako ni izvođačima.

Režijski pristup ove splitske premijere zadržao se mahom na površini djela baveći se idejom o fantazmagorijama turističkoga vodiča koji zapravo u snu i umire, što nije doprinijelo dojmu o varljivome kolu sreće – da se pod crnom plahtom ipak na kraju probudio to bi mu bilo snažnije upozorenje Fortune. Ovako se njegov kotač naglo zaustavio.

Foto: Nemi Bulat/HNK Split

Golijardski tekstovi znatno su slojevitiji od onoga što smo vidjeli, a znatno je slojevitiji bio i pristup koji je Michał Znaniecki pokazao u Boitovu Mefistofeleu baš u Splitu deset godina ranije.

70. Splitsko ljeto i narednih 70

Jubilarno, sedamdeseto Splitsko ljeto otvoreno je Orffovom scenskom kantatom Carmina Burana baš kao i 2009. kada je primat na sceni imao Balet HNK-a Split. No kuriozum je da je prva izvedba te kantate u Hrvatskoj bila baš na Splitskome ljetu sada već davne 1956. (tada je nosilo ime Splitske ljetne priredbe), pod ravnanjem Silvija Bombardellija.

Tih je godina, doduše, i operna ponuda bila bogatija i raznolikija, što pomalo rastužuje s obzirom na to da će publika na jedinome nacionalnom festivalu koji fokus stavlja i na operu, ove godine uz Orffovu kantatu moći vidjeti samo još dva reprizna operna naslova, Verdijevu Aidu i Gotovčeva Eru s onoga svijeta. Ostaje nadati se da će Splitsko ljeto u narednih sedamdeset godina nekad ponovno zasjati u svojemu punom opernom sjaju.

Foto: Nemi Bulat/HNK Split