"Muzikolog, skladatelj i nadasve omiljeni profesor" - Lovro Županović

Zar je već dvadeset godina prošlo od njegove smrti, a tako je živ u sjećanju? Doduše, to je bilo u ožujku. Danas bi mu bio 99. rođendan.

Lovro Županović, muzikolog, skladatelj i nadasve omiljeni profesor, rođen je 21. srpnja 1925. u Šibeniku, a umro je u Zagrebu 18. ožujka 2004. godine. Još su mi itekako živa sjećanja na naše susrete u istom zagrebačkom kvartu na putu do tramvajske stanice, kada bi zdvajao: „A, dite moje, u što si se dala?“ Nisam mu objašnjavala kako mi se tada novinarstvo ukazalo kao jedina mogućnost zaposlenja, budući da je u knjižnici istjecala zamjena za porodiljni dopust.

Stare šibenske priče, gdje je Županović završio gimnaziju, govore da je u djetinjstvu bio toliko krhak i boležljiv da mu je sašiveno nešto nalik na fratarsku halju da ukloni uroke, a ubrzo su ga dražesni sugrađani prozvali „popić“. Do smrti je ostao suhonjav, nije imao problema s linijom i krasilo ga je karakterno, izražajno lice i nos koji je uvijek išao negdje naprijed na licu, uparen s naočalama debelih okvira iza kojih su bile pronicljive oči izravna pogleda, kojima se nisu mogle prodavati studentske fore.

S godinama je gubio sluh i govorio glasnije, što je pripisano njegovu južnjačkom temperamentu, a mi studenti, naivci potpuno smo pogrešno mislili da neće čuti naša došaptavanja. Bio je za nas jednostavno Lovro, a izgledalo je da mu je milo kada smo ga prije četrdesetak godina zvali ‘stari profesor’, s puno nekog nježnog respekta koji je itekako zaslužio. Jednostavno smo ga voljeli jer je u svakoj situaciji, čak i kada je iznerviran vikao, imao srdačnosti i stanovito poštovanje prema osobi – ma kako nezainteresirana, šlampava ili možda ograničena bila. Zajedljivost ili sarkazam te suptilno ismijavanje kojim su studente znali počastiti oni duhoviti njemu si bili strani.

Svijest o skladanju – kroz iskustvo

Široko obrazovanje iziskivalo je dugi studij. Najprije romanistike i slavistike na Filozofskom fakultetu, a uz to i tadašnje Povijesti glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Doktorski studij nastavio je na ljubljanskom Filozofskom fakultetu na temu Lisinskog, a potom je na tamošnjoj Akademiji za glasbo diplomirao i kompoziciju, u klasi uglednog Lucijana Marie Škerjanca. Iako se pokazalo da je Lovrin glavni interes muzikologija, uspostavljanje reda vrijednosti, otkrivanje i transkripcija kompozicija starih majstora, ostavio je i partitura instrumentalne glazbe pa čak i jednu nikad izvedenu operu.

Lovro Županović znao je reći da ne možemo nikad sasvim razumjeti kompozitora ako sami ne okušamo svu težinu i zamke toga posla, koji je, osim precijenjene inspiracije, i težak posao

Činilo se da se sistematično htio ogledati u svim povijesnim kompozitorskim formama. Znao nam je reći da ne možemo nikad sasvim razumjeti kompozitora ako sami ne okušamo svu težinu i zamke toga posla, koji je, osim precijenjene inspiracije, i težak posao. Ne zna se koliko je od njegovih brojnih studenata ozbiljno shvatilo tu uputu. U skladu s vremenom, u njegovom opusu će se – osim uglazbljenih Matoševih soneta – naći i Priča o Ciganima, Beogradska balada i Poruka Neustrašivih Slobodi.

Županovićev interes, istraživanja, transkripcije i priređivanja notnih izdanja su se uglavnom zadržavali na hrvatskoj glazbi od 16. do 19. stoljeća. A toga je, kada se samo ovlaš pogleda popis, bilo mnogo. Nije previše zalazio u istraživanja suvremene glazbe, premda je svoje kompozicije pisao i u doba velikih previranja u dvadesetom stoljeću. Za takav opus muzikoloških istraživanja i praktičnog rada priređivanja djela starih majstora nije nikakvo čudo da se nije upustio i u istraživanje vlastitih kreativnih potencijala, jer naprosto nije bio majstor samopromocije i bio je očito svjestan svojih granica te posvećen svom primarnom interesu. A te su granice sezale bitno dalje od vještaka samopromocije.

Dubok trag nepresušne radne energije

Malo se ili ništa iz njegove kompozitorske ostavštine danas izvodi, ali su manji amaterski i crkveni zborovi sigurno itekako zahvalni na transkripcijama i obradi starih majstora, Lukačića ili Skjavetića, koje je priredio. Njegova opsežna monografija o Vatroslavu Lisinskom i danas je temelj saznanja o tom prerano preminulom skladatelju prve hrvatske opere. Tu je i zbirka eseja i rasprava Tragom hrvatske glazbene bašćine te Stoljeća hrvatske glazbe kao prvi obuhvat kontinuiteta umjetničkog glazbenog stvaralaštva na hrvatskom tlu izloženom raznim utjecajima, koji i danas služi kao uputa daljnjim istraživanjima, no i kao nezaobilazno studentsko štivo.

Uporan i vrijedan rad nije mogao ostati neprimijećen pa je ‘stari profa’ napokon, polako se uspinjući, postao redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti početkom devedesetih godina, krenuvši poslije svih studija, od mjesta srednjoškolskog profesora, potom Pedagoške akademije, a onda i Muzičke. Nepresušnu radnu energiju na više razboja upotrijebio je i za rad na notnim izdanjima koristeći svoju kompozitorsku naobrazbu u izdanjima Spomenika hrvatske glazbene prošlosti, uređujući Izabrana djela – dakako – ljubimca Vatroslava Lisinskog te Blagoja Berse.

Njegovo čudesno nasljeđe već dvadeset godina slijedi tek prazan prostor koji nitko slične energije i predanosti još nije uspio u potpunosti ispuniti na sličan, neumoran način

Lovro Županović poživio je gotovo punih osamdeset godina, a njegovo čudesno nasljeđe već dvadeset godina slijedi tek prazan prostor koji nitko slične energije i predanosti još nije uspio u potpunosti ispuniti na sličan, neumoran način – s poštovanjem autora iz prošlosti, poštovanjem prema amaterima, učenicima i studentima, s toliko znalački upotrijebljene energije i uvijek temperamentna te posvećena pristupa.