03
kol
2024
Izvještaj

Marija Grazio i Marko Genero na DLJI

Dubrovački duo za dubrovačku publiku

Genero Grazio

Foto: DLJI

share

Uključivanje dubrovačkih glazbenika u program Dubrovačkih ljetnih igara već je niz godina uzrok određenih prijepora. Budući da je nerijetko riječ o glazbenicima koji su – bar na državnoj razini – nešto manje poznati, spletom okolnosti lokalniji u svojoj izvođačkoj aktivnosti, proteklih se godina činilo kako je programska politika festivala, drznuo bih se reći, segregacijska, stavljajući dubrovačke glazbenike u zasebnu kutiju, odvojene od ostatka programa.

Ali jedno je programska politika, dok su ukusi publike nešto drugo, a dubrovačka je publika notorno pristrana (i vjerna) upravo onim glazbenicima koji dolaze iz njezinih vlastitih redova. Stoga nimalo ne začuđuje činjenica da je na Dubrovačkim ljetnima igrama najveći interes nerijetko za one koncerte na kojima nastupaju upravo Dubrovčani, gradska čeljad. Na sinoćnjem koncertu ta čeljad bili su violist Marko Genero i pijanistica Marija Grazio, uspješni glazbenici, pedagozi te česti i rado viđeni gosti na Igrama; Marija Grazio je, primjerice, na festivalu (koji je te godine nosio naziv Umjetnici Dubrovniku) prvi put nastupila još 1992., dok je Marko Genero svoj prvi nastup na Igrama upisao 1997. godine.

Program sinoćnjeg koncerta bio je koncipiran interesantno, stavljajući u fokus interpretacijske i tehničke sposobnosti dvaju glazbenika, ali i autorsko stvaralaštvo Grazio, pa je prvi dio koncerta dijelom ostavljao dojam njezine autorske večeri.

Foto: DLJI

Ipak, na vrhu programa nalazila se Passacaglia u c-molu Heinricha Ignaza Franza Bibera, pa je tako Genero za početak pred publiku u Atriju Kneževa dvora izašao sâm, i stao pred pult koji nije bio na ustaljenom mjestu, u centru atrija, nego pak na skalinima – iako možda nije očekivao onaj segment publike koji je koncert pratio sjedeći upravo na tim skalinima i promatrajući glazbenike kroz ogradu. Nakon što im se nasmiješio te slegnuo ramenima, započeo je svoju izvedbu, pasioniranu i odlučnu, vođenu Biberovim specifičnim skladateljskim jezikom koji i danas, nekih tri stotine i dvadeset godina nakon skladateljeve smrti, i dalje zvuči unikatno, što zbog tehničkih zahtjeva koji stavlja pred interprete, a što zbog specifikuma njegova tematsko-motivskog rada.

Sonornost Generove viole i višestruko ukrašavani frigijski niz koji čini okosnicu Biberove Passacaglie ubrzo je zamijenila jedna od dvije skladbe Marije Grazio koje su se našle na programu sinoćnjeg koncerta. Njezina Klavirska sonata djelo je za koje je već od prvih nekoliko taktova jasno kako je ono napisano za pijanista od pijanista. Prvi je stavak tako impresivan, raznolik, tehnički zahtjevan, a idiomatski eklektičan; njegov impresionistički početak vrlo brzo zamjenjuje gotovo rahmanjinovska dramatika, ali skladateljica i izvođačica i nju napušta relativno brzo u potrazi za nekim drugim izvorima inspiracije.

Foto: DLJI

Drugi je stavak, pak, možda očekivano mirniji i fiksiraniji, a u fokusu je melankolija na kojoj se skladateljica zadržava tek onoliko koliko je potrebno, pa tako stavak na upada u zamku da postane zamoran. Treći je stavak, pak, djelomično na tragu prvog, i dalje se služeći nizanjem materijala, iako se u njegovoj pozadini, čini se, glavnina dramatske tenzije odvija u razgovoru između dvaju motiva, jednog u donjem, a drugog u gornjem registru.

Foto: DLJI

Grazio se autorski predstavila i sljedećom, najnovijom skladbom, Maskama za violu i klavir, čiji su stavci inspirirani likovima tj. maskama iz tradicije commedie dell’arte; prvi je na redu Pulcinella, čije se lakrdijaštvo ponajviše očituje u skercoznosti, ali i podvojenosti tematskog materijala, u skladu s likom samim. Columbinu je, s druge strane, skladateljica smjestila u samrtnu postelju, a čitav se stavak zapravo doima kao njezin konačni oproštaj, koji je nekako stalno izbjegnut, dok u konačnici smrt ne nastupi škripavom figurom pianta u dionici viole. Arlecchino je, pak, karakteriziran stabilnom klavirskom dionicom, ali i zaigranom violskom dionicom punom disonantnih intervala, iako sam osobno koji put bio pod dojmom da je dionica klavira, s izraženim tercnim pomacima, suviše bliska idiomima filmske ili popularne glazbe.

Za kraj prvog dijela koncerta duo je posegnuo za Lunatangom francuske skladateljice Chloë Pfeiffer, inače aranžmanom određenih momenata iz Beethovenove sonate Quasi una fantasia, smještenih u plesni kontekst; interpretativno se posebno istaknuo Genero, koji je uostalom i od Pfeiffer naručio skladbu, koristeći se svim blagodatima viole, pa čak i onim perkusivnim.

Foto: DLJI

Nakon pauze, Genero se ponovno našao na skalinima, dok je Maria Grazio u crnini njegovu izvedbu skladbe Akeda Gilada Hochmana iza klavira samo promatrala. Skladba je inspirirana biblijskom pričom u kojoj Abraham žrtvuje svog sina Izaka, a duo je Hochmanovu viziju te priče, mračnu i prožetu prodornim disonancama, povezao s tradicionalnom palestinskom melodijom Ya zareef al tool, koja je u aranžmanu za violu i klavir također imala izražene perkusivne elemente.

Slijedila je izvedba Sonate za violinu i klavir Borisa Papandopula, još jednog interesantnog djela koje je vremenski nastalo 1956. godine, dakle u srži 20-stoljetnih skladateljskih previranja o skladbenim tehnikama. Utoliko je Papandopulova sonata sonatna tek po šturim formalnim obrisima, a nešto manje po sadržaju svakog od njenih stavaka – od kojih je svaki dojmljiv – karakterno različit te daje priliku glazbenicima koji ih izvode da se prikladno ,,razmašu“, a koju su glazbenici zdušno iskoristili.

Foto: DLJI

Za kraj, duo Genero i Grazio publiku je na počinak poslao izvevši skladbu Spiegel im Spiegel Arva Pärta, te su se posljednji durski trozvuci sinkronizirali s prigušivanjem svjetala u auditoriju dok u jednom momentu Knežev dvor nisu preuzeli mrak i tišina, prekinuta pljeskom, ali bez bisa.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Moglo bi Vas zanimati