Porto Morto: „Pop je nešto čitljivo širokom broju ljudi, a kod nas se poistovjećuje samo s devedesetima”

Kasnio sam dečkima iz Porta Morta na razgovor u zagrebačkom kazalištu &TD, a razlog je bio pljusak koji nas je iznenadio. Stižem Uberom, i to bez novčanika, nakon zaključnog dana u školi, izmožden ocjenjivanjem za kraj polugodišta. Roko i Klema, noseći gumena šiljasta pokrivala za glavu, ipak mi odvraćaju misli od poklonjenih prolaza mojim učenicima. Vrijeme je za čilanje – uz čaj na račun Hrvoja Klemenčića, dok on i njegov portovski suputnik Roko Crnić pijuckaju pivu, a naizmjenice nas mazi njuška prekrasne Lise koja svojim krupnim crnim očima uspostavlja direktan kontakt s nama.

Album Portopop netom je objavljen i prvi dojmovi su tu, kako od kritike, tako i od publike. No, mišljenje ove publike najvažnije je nakon onog samog kolektiva, o čemu Klemenčić govori na početku našeg razgovora: „Skužio sam da ima par različitih percepcija albuma… Dio ljudi je očekivao ovakav zvuk jer su čuli prijašnje pjesme. Tu je i dio ljudi koji nas nikad nije čuo, a zakačio se na zgodan cover ili sličicu benda, pa su znatiželjni. I onda je tu treći tip suzdržanih koji nemaju konkretno mišljenje, osim doze sumnje i zbunjenosti.

Gutljaj lokalnog crafta sugerira da je ovo i zdravica dugoočekivanom završetku i predahu, pa ponosan, ali i rasterećen, pjevač benda Roko ističe da je najzadovoljniji osjećajem da su gotovi, iako, također, imaju osjećaj da pravi rad tek počinje.

I dok mi Klema govori kako mu je prva kritika albuma natjerala suze na oči jer sam u njihovoj glazbi i tekstu prepoznao poruku Portopopa, Roko uvjerljivo nastavlja kako on i Klema – kao tekstopisci i idejni začetnici projekta – duboko žive ono što stvaraju: „Ono o čemu smo Klema i ja puno pričali kad smo radili na albumu jest da vjerujemo u dubinu te priče, a istovremeno u lakoću izraza. Ta klackalica je razlog zašto pola pjesama nije završilo na albumu. Jednostavno, klackalica nije bila u ravnoteži. Ili bismo otišli u prebanalno ili u pretenciozno… Tanka je granica između toga.”

Porto Morto / Foto: Matej Grgić

Klema s pomalo sjete, kao i svaki umjetnik nakon konačnih intervencija, nostalgično gleda na sve one sate kreativnog stvaranja i stavljanja u glazbenu formu: „Svaka odbačena dionica pomalo te boli. Svjestan si da nešto samostalno može zazvučati sjajno, ali ne uklapa se u cjelinu; ne pridonosi nego odmaže slici. “Kaučsurfing” je možda pjesma tijekom koje smo najviše iskoristili termin nemilosrdno.

Znali bismo da imamo brutalne dionice ili sampleove, ali jednostavno nisu bili potrebni u pjesmi”, govori on, kad uskače Roko: „Kako je vrijeme prolazilo, tako nam se znalo desiti da zakompliciramo stvari i onda je Klema mjesec dana prije izlaska albuma shvatio da smo neke previše zagušili.  Morali smo se vraćati pola godine unatrag da to ponovno odradimo, s malo hladnijom glavom. Mislim da je tu dosta albuma spašeno mjesec dana prije izlaska, a tijekom kojih smo učinili tih par koraka unazad i odlučno finiširali.”

„Industrija će u trenutku kad krenemo nastupati biti drugačija negoli ona kakva je bila prije pandemije.”

Porto Morto studijsku glazbu radi kao svojevrstan predložak i temelj za onu kulminaciju stvaranja, a to su nastupi uživo tijekom kojih se dodatno izdvajaju kao hrvatske perjanice koncertnih bendova. U trenucima globalne sumanutosti, jednom kolektivu poput njihovog ovo je razdoblje moralo biti izazovno, unatoč produkcijskom elanu. Ususret boljim danima i promjenama, pitao sam momke za plan pokazivanja svojega novog čeda domaćoj publici.

„Plan je pronaći nove koncepte održavanja duha komunikacije i opstanka”, najavljuje Klemenčić i nastavlja: „Imamo pet do sedam ljudi koji žive, koji imaju svoje račune i životne potrebe. Zato u sljedećem periodu moramo naći način da si kupimo vrijeme da bismo se i dalje nastavili baviti stvaranjem glazbe. Puno je stvari, a malo para. Puno je uloga, jer Portopop je nastajao u svakom slobodnom trenutku naših dnevnih obaveza. Koliko god imamo osjećaj da smo nešto napravili, imamo nedovršenih tehničkih pitanja koje moramo odraditi.

Sada se bavimo optimiziranjem i usklađivanjem tih obveza, ali i definiranjem onoga što i kako radimo, odnosno, kako bismo se održali u nadolazeće vrijeme bez svirki. Industrija će, u trenutku kad krenemo s njima, biti drugačija negoli ona kakva je bila prije (pandemije, op. a.). Treba se naučiti održati i ne zaboraviti odakle i po što smo krenuli; da nam ne zamre duh zbog toga osakaćenog komunikacijskog medija. A pritom prije svega mislim na nastupe.”

Bend će predstaviti Portopop uživo u zagrebačkoj Tvornici u ožujku treće pandemijske godine, a za nastup kažu da bi voljeli njemu pristupiti „kao što su prošle godine pristupili snimanju spotova koje su u novoj fazi upgradeali. To želimo primijeniti i na koncerte te tako svoju produkciju podići na novu razinu.

Crnić je u bendu nesumnjivo najskloniji vizualnoj komunikaciji i vizualnoj dimenziji glazbene priče koja ne može biti ograničena samo na ovu najljepšu, ali apstraktnu formu: „Mislim da su spotovi destilat iste ideje onoga što se želi postići s Portopopom kao cjelinom.” Klemenčić pak, češkajući čestu im službenu pratnju – četveronožnu ljepoticu – dodaje: „Oduvijek smo istovremeno razvijali audio i video element. Rano smo shvatili da su oboje mediji koji – kada njihove norme dovoljno ispoštuješ i dovedeš ih u korelaciju – donose stvari koje savršeno funkcioniraju.”

Roko ne skriva principe javnog djelovanja benda i kaže: „Stvar je jedne odluke; idemo pažljivo svakim koračićem. Kako se događa tkanje teksta pjesme, jednako se događa i tkanje u scenariju, pripremi, animaciji, kao i komunikaciji sa svima uključenima u spotovima. Sve je ovog puta uzeto u obzir kao dio izraza. Mislim da nam spotovi izgledaju tako dobro jer su napravljeni pažljivo i s razumijevanjem prema samoj produkciji.

Ono što često diferencira low i high budget spotove jest da na onima skupima imaš trideset ljudi koji znaju kako se to radi i svi su segmentirani. Mi smo si uzeli vremena kako bismo se približili tom principu i razumijevanju toga kako se spotovi proizvode, a da pritom zadržimo idejnu nit benda do samoga kraja. Iz moje je perspektive to početak učenja i svjestan sam da nam fali spontanosti u finalnom rezultatu. No, to mi je i jedan autorski trn koji me motivira da nastavim.“

…I dok mijenjamo teme kao što Portopop izmjenjuje žanrove iz pjesme u pjesmu, za stol u zakutku &TD-a slučajno dolazi Marin Živković, saksofonist Porta Morta, poznat također iz prijateljskog, gotovo obiteljskog benda kantautorice Mary May te glazbeni pedagog poznat iza projekta AHACEDA. U prolazu s djevojkom, kazališnom redateljicom Rajnom Racz, neplanirano sjeda za analitički stol.

Sve – baš kao u Tetrisu – pada na svoje mjesto kada Rajna, kao redateljica kazališnih produkcija, pojašnjava svoj pogled na bend. Za uho – ali i oko – zapeli su joj 2018. godine, nakon što je vidjela videospot za pjesmu “Ručak u podne”. A ubrzo potom angažirala ih je za svoju predstavu Nepoznata iz Siene gdje joj Porto Morto izvodi autorske i dotad neobjavljene pjesme.

Marin i Rajna su par, a kosmati saksofonist – s dikcijom dendija-učenjaka s početka ranoavangardnih pravaca umjetnosti – vrlo analitički i strukturalistički pristupa radu u bendu, i to iz sasvim jedne mističnije perspektive od vokalnog dvojca Crnić-Klemenčić. Njegov dolazak u bend prije sedam godina vokalisti benda gledaju kao finalizaciju forme Porta Morta.

Pritom, saksofonist gleda na poetiku benda kao ciklus privlačnog patosa i govori kako je oduvijek „volio pjesme u kojima možeš patiti. Ljubavna pjesma “Gume na kotačima” (autor: Dubravko Ivaniš; Shimpoo Pimpoo, 1993.) mi je možda bezveze, ali ta patnja koju prenosi podcrtava onakvu patnju kakvu sam kasnije nosio kroz ljubavne odnose. Ono što bi Porto de facto mogao postati ili možda već jest – bend koji pronosi takav jedan patos, baš zato što ima svoju dramaturgiju, kao i sam Portopop.”

Klemenčić nudi ključ čitanja benda i kaže: „bavimo se multimedijalnošću i pokušavamo sačuvati svaki od tih medija u svom radu, kao i njegov integritet,” dok usklađeni Roko nastavlja kako se bend bavi „traženjem tih granica. Kada krenem razvijati ideju za spot, često bude previše narativan. Drugim riječima, prestaje biti spot i često postane mali film.

Osobno mi je strašno izazovno oblikovati priču u te tri-četiri minute, da nekome bude jasna priča, a da je opet neopterećen formom i bude svjestan da je to spot. Ipak je to više svojevrsna kapsula energije negoli prosto proširena rečenica, s nekim uvodom, zapletom i krajem. Moraš znati u kojem trenutku rasteretiti radnju, a u kojem dati gledatelju nešto što si ne mora sam objasniti. Igraš se s konkavno-konveksnim, iz šupljeg u prazno dok stvar ne prodiše”. Klema, poslovično usklađen s partnerom u zločinu, nastavlja govoreći kako je „slična logika stvaranja i u glazbi.

Stvari koje djeluju banalno ili jednostavno nekad bude najteže izvesti. Kako u nekoliko sekundi prenijeti sve ono što želiš iskomunicirati, bez suvišne buke, sa sačuvanim fokusom u svakoj sekundi ili dionici pjesme, kao što bi bio sačuvan u svakoj sekundi  videospota.”

„Mi se manijakalno želimo izražavati”

Dok sjedimo na daskama predvorja &TD-a i kapi se kiše natječu u spustu na staklenim stijenama s mokre vanjske strane, razgovor nas vodi dublje u srž popartističkog pristupa, pa Roko, potaknut razgovorom, nastavlja: „Kad si spomenuo specifičnosti medija, moram reći da je meni super kako u filmu možeš u jednoj sekundi pokazati jasan prizor, sobe, na primjer, a recimo da to ispisuješ, trebalo bi nekoliko stranica teksta kojim bi morao opisati točnu atmosferu, detalje, što je čitatelju potrebno da osjeti tu sobu…

S druge strane, u knjizi u nekoliko riječi možeš sažeti nečiju prošlost i nečije stanje, a onda ti pak u filmu treba pet minuta da bi dočarao da, primjerice, Branimir dolazi iz problematične obitelji i da se posljednjih pet godina pronalazi u životu… svaki medij nudi svoj izazov“ – „Mikroprostor! U njega spada puno toga i bavimo se njegovim prikazom”, nadopunjava ga Klema. Crnić kao autor, basist, ali i kreativni direktor benda, dječački ozaren i nasmiješen, izgovara: „Mi se manijakalno želimo izražavati i gledamo kako to podijeliti. Da ne postoje koncepti koje promišljamo, ne bismo imali taj strašan nagon za stvaranjem.”

Porto Morto / Foto: Matej Grgić

Klema gleda na kontekst domaćeg autorstva kritičnije, pa tvrdi da „kod nas ima puno vrhunskih glazbenika – glazbene elite štoviše – i odmah mi na pamet pada petnaestak ljudi svjetskog kalibra. Ali imam dojam da im nedostaje samo malo vizije i konteksta koji bi njegovao izričaj. Nažalost, nemamo ni pravu glazbenu industriju kod nas. Što je glazbena industrija ovdje? Nešto što gledamo kao apstraktno tijelo postoji, ali zadovoljava li to ono što bi trebala biti glazbena industrija?”

 „Portopop je naše viđenje i refleksija svega što smo skupili iz industrije”

Niz retoričkih pitanja – nad kojima će netko mjerodavan možda zastati – presijeca Crnić sugestijom vizije onog što kao kolektiv Porto Morto radi: „Zato je Portopop taj kontekst unutar kojeg mi stvaramo.” Klema nastavlja: „Tako je! On je naše viđenje i refleksija svega što smo skupili iz industrije“, i u strastvenoj raspravi koja djeluje kao ad hoc introspekcija samog benda, Roko zaključuje da je “Portopop okruženje za slušatelja u koje može ući i biti tih četrdesetak minuta”, dok Klema nastavlja: “i postavlja pitanje koji je prostor tog popa? Ne možeš uprti prstom što ga čini, ne možeš ga locirati, jer je negdje između i u susretu svih medija.”

U intermezzima albuma sami sebe pitaju je li ono što rade pop, ali na izdanju ne odgovaraju nam na pitanje kako ga sami definiraju, sve dok ih ne suočavam s jednim od najtežih pitanja današnjice: što je onda pop? „Nešto čitljivo širokom broju ljudi”, kažu Roko i Klema. „Format gdje koji uzima perspektivu publike. Kod nas nema pravog popa već dvadeset godina i poistovjećuje se s onim popom iz devedesetih, vrlo određene harmonijske progresije ili teksta. Portopop ispipava upravo to, a propituje i može li on biti nešto više.”

I upravo je iz toga zagrebački sedmeročlani kolektiv dovoljno fleksibilan za koračanje u predodređene vrste i forme, što će potvrditi nadolazeći niz suradnji s hrvatskim glazbenicima. U tim suradnjama bend, zajedno s glazbenim gostima, studijski obrađuje njihove pjesme.

„Ideja je da snimamo live sessione u svom studiju Šećer s Porto Mortom kao kućnim bendom. Mi odabiremo pjesmu nekog od aktualnih glazbenika koji nam se sviđaju sa scene. Pravilo je da nema bend, odnosno, da je solo izvođač. Aranžman pjesme radimo iznova, a pjesmu izvodimo zajedno s autorom kod sebe u studiju. Za nas je to kreativno druženje.”

Artistički kolektiv byoronovskim modelom radi na samopredočavanju, pa se tako u radnoj kolotečini spremaju za kulminaciju komunikacije s publikom – koncertne nastupe koji će krenuti u danima kada proljeće od zime preuzme godišnju stražu. U zagrebačkoj Tvornici otvaraju svoju sezonu i Roko najavljuje da će „live izvedbe biti podignute na neku novu razinu, a to znači ljudima ponuditi show. I to u pravom smislu, kao režirano iskustvo od devedeset minuta.”