Maja u bendu – šuti i pjevaj

Sinoć, 19. rujna 2024. godine, u Booksi je u organizaciji Hrvatskog društva pisaca održana prva tribina jesenskog ciklusa „O čemu govorimo kad govorimo o seksizmu“ pod nazivom Maja u bendu

Jedna je to u nizu tribina na veliku i važnu temu koje moderira naša velika književnica Ivana Bodrožić. U svojim ciklusima Ivana već tri godine s različitim govornicima prolazi temu položaja žena u različitim industrijama – književnosti, kazalištu, filmu, modi, a sinoć je na red došla i glazbena industrija. Naslov će sljedeće tribine, najavila je, biti Maja u mirovini, a tematizirat će položaj žena starije dobi.

Nijedna Maja nije pošteđena. Tko je ona uopće? Zašto je potrebno organizirati tribinu s njezinim imenom?

O važnoj su i često zanemarenoj temi u glazbenoj industriji u malenom, ali značajnom kružoku koji se okupio u Booksi govorile glazbenice i kantautorice Mirela Priselac Remi i Sara Renar te savjetnik za komunikacije ZAMP-a Milan Majerović Stilinović. Mislim da su već u početku same tribine rečenicom „Prije sto godina ženu se nije smatralo ljudskim bićem“ argumentirali koliko je i zašto je važno voditi ovakve razgovore.

Iako je problematika ove teme mnogo šira i veća, a o njoj bi se, svi su se složili, moglo razgovarati zauvijek, sinoćnje su se govornice i govornik fokusirali na položaj žena u glazbenoj industriji diskutirajući o pitanjima utjecaja patrijarhata na njihov položaj u glazbenoj industriji, čime im je otežan put i koliko se i zašto ženama teže probiti, što kažu statistike i postoje li financijske razlike, postoji li pritisak na njihov fizički izgled i kakve su razlike u očekivanjima i predrasudama alternativnih i pop/mainstream krugova.

Ne dajte se zavarati – iako postoji maleni pomak i napredak u statistikama, koje je pažljivo analizirao i izložio Milan, jasno je da pred ženama stoje golemi izazovi i zidovi koje ni u 2024. godini neće moći samo preskočiti, već će se vlastitim rukama i nogama morati penjati, korak po korak, kako je i bivalo od početka vremena.

Slikovito su to sinoć opisale Sara i Remi. Sara se, kaže, oduvijek osjećala kao da, da bi bila približno dobra, poštivana ili cijenjena kao muškarac, uvijek mora dodati nešto više, nešto ekstra.

Jer nikad nije dovoljno samo biti dobra.

Ako je muškarac dobar, žena, da bi bila jednaka (ako takvo što postoji), mora biti odlična, fantastična, spektakularna.

Tek bi je se tada smatralo dobrom ili na razini nekog dobrog muškarca, odnosno muškarca koji je smatran dobrim u onome što radi. Slično se u svojim počecima osjećala i Remi, jedna od pionirki hip hopa u nas. Kada je započinjala svoju glazbenu karijeru, kaže, bilo joj je samo 17 godina, ljudi u hip hop krugovima smatrali su je Shotovom pjevačicom, a s tom joj se apozicijom bilo teško pomiriti. Vrlo se rijetko razgovara i o tome koliko se žene (ne) shvaća ozbiljno i na koje se načine one trebaju ponašati da ih se doživi, shvati, uzme u obzir, razumije.

Remi je tako oslikala situaciju u kojoj se na sastancima s ostalim reperima u počecima karijere osjećala maleno i tiho, pa bi, da bi je se uopće čulo, mislila da mora biti glasna. Taj stereotip o malim, tihim, nježnim ženama čiji je zadatak da budu njegovateljice, kuharice ili pjevačice (nikako ne reperice, ili, aktualnije, treperice), duboko je ukorijenjen u našem društvu. Da ne pričamo o jedinoj binarnoj opreci – tiha, odnosno normalna i histerična.

Muškarci su redovito ozbiljni, zabrinuti, zaposleni, pod stresom, što im daje puno pravo da budu mrzovoljni i živčani, dok se žena uvijek mora smješkati (ni slučajno ne kiselo). Pogotovo u showbusinessu. Osim toga, žena mora biti lijepa, našminkana, sređena, šljokičasta, ili je to barem ona slika koju vidimo kada zamišljamo pjevačicu, kako je ispričala Remi.

„Prvo sam nastupala u majici i trapericama jer sam mislila da će tada samo slušati moju glazbu“, priznala je Sara, ali kaže, od toga je odustala jer epiteti poput „zanosna pjevačica“ nisu imale veze s tim kako je ona zapravo odjevena, oni su samo posljedica bivanja ženom. I onda se počela sređivati, za sebe, željela se osjećati lijepom.

I tada dolazimo do još jedne bolesti našeg svijeta – ako si sređena, nisi pametna, stalo ti je samo do izgleda, sređuješ se isključivo za muškarce i nije važno o čemu pjevaš. Glupost. I tako ne razmišljaju i ne vide ih samo muškarci: ovakvi su stavovi urezani u naš ljudski DNK. Ipak, u glazbenoj industriji postoji i solidarnost, barem ona ženska.

Govornicima je stiglo i zanimljivo pitanje iz publike – kako se, kao pjevačice s alternativne scene, odnose prema pripadnicama mainstream i pop scene, kako izgledaju njihovi susreti u backstageu s recimo, Albinom ili Severinom? Glazbenice su otkrile da su ti susreti zapravo predivni i preslatki, žene su tu da štite jedna drugu, bodre se i navijaju. Iako bi mnogi pomislili da je stanje na mainstream sceni, barem što se ovakvih stvari tiče, puno teže, Sara je ipak argumentirano srušila i takav mindset.

„Ako izađem na naslovnici Storybooka, za neke sam od njih prekrižena“, iskreno je opisala ponašanje pojedinaca na alternativnoj, odnosno nezavisnoj sceni.

U ovom se trenutku nisam mogla suzdržati, a da ne klimam glavom potvrdno jer, ponekad mi se čini da je u ljudskoj prirodi osuđivati i mrziti. Kako i sama radim u glazbenoj industriji, doduše, iza kulisa, prečesto svjedočim sličnim izjavama i komentarima. A komentare je na YouTubeu, na svom posljednjem albumu Live @ KSET, priznaje, isključila. Miran san noću mnogo je vrjedniji od algoritma koji će nakon određenog engagementa, kakav pružaju čak i hejterski komentari, surađivati s njom.

Što je isto suludi koncept svijeta u kojem živimo, ali onda opet, danas opstaju i rastu stranice kojima je jedini zadatak mrziti i vrijeđati, a popularna kultura perpetuira i masno prodaje narativ u kojemu su žene redovito objektivizirane. Takav je diskurs toliko sveprisutan da je često uziman zdravo za gotovo. Jasno je u koji glazbeni žanrovi vrlo očito čitavu svoju filozofiju baziraju na takvom toposu, a mi na njega uporno oglušujemo. No glazbenice su istaknule kako vrlo često upravo oni muškarci iz, nazovimo je rokenrol provenijencije, od kojih to ne bi očekivale i na čijoj su glazbi odrastale, iznenade i šokiraju.

„Don’t meet your heroes“, zaključila je Sara bolnim osmijehom. I neizbježno, dolazimo do nepotrebnog pitanja koje se prečesto postavlja ženama, pardon, žrtvama kada, nakon godina oporavljanja od traume, odluče progovoriti i suočiti se, a koje je Sara Renar i uglazbila: „Zašto si dosada šutjela?“ – „Tada nisam bila svjesna koliko je to krivo i da tako ne treba biti“, objasnila je Remi oslikavajući scenu tuđe ruke na svojoj nozi.

Ruke koja tamo ne treba biti jer ona to nije tražila. One to nisu tražile. Nije lako biti Maja u bendu, ali odgovornost da mijenjamo narativ (i zakone!) te aktivno razgovaramo o ovakvim temama ostaje na nama.