Mary May u Kinoteci: Nostalgična zvučna infuzija

Kantautorica Mary May u subotu je, 21. rujna, održala dosad najveći samostalni nastup. Rasprodan koncert u zagrebačkoj Kinoteci zapravo je bio promocija drugog studijskog albuma Now Tell Me How You Break, objavljenog u travnju

Pjesme su se prelijevale jedna u drugu kao da tvore kontinuum iako su granice između njih bile sasvim primjetne / Foto: Vladimira Spindler

“Dajte da probam doći do kraja pjesme pa ćemo popričati”, nervozno je izgovorila Mary May nakon što se sama pojavila na pozornici Kinoteke 21. rujna, a potom izvela “Take That Fall”.

 “Htjela sam ovo napraviti unatoč potpunoj potencijalnoj sramoti zato što sam htjela da vidite s čime ja dođem svom bendu i na koji način ja njima donesem pjesmu. Ovo je najbolje što mogu odsvirati. Želim vam samo pokazati koja je važnost glazbenika s kojima sviram.” Uz ogroman pljesak tada su joj se pridružili Luka Čapeta na gitari, Jakša Perković na basu, Marin Živković na saksofonu i Borko Rupena na bubnjevima i udaraljkama.

Koncertna pauza od godinu i deset mjeseci, koliko nisu skupa svirali, dovela je do toga da joj je trebalo vremena kako bi opustila. Da to nije rekla, doista ne bih primijetila, ali kako je napisala u pjesmi “Silly Man”, “I have never been free / Freedom’s is not a place to be / It’s not a place, it’s a rhythm / It’s not a house you built, it`s decisions”, a ova je odluka davno donesena.

Mary May je uvijek imala nostalgičnu zvučnu infuziju u svojoj glazbi i odmah je izbila u prvim plan sa svojim prozračnim pristupom žanru koji prati neke tako drugačije glazbene pejzaže. Već je sljedeća “Soft And Free” bila primjer toga. To je davanje srca, davanje gotovo nečega nadnaravnog. Pjesme su se prelijevale jedna u drugu kao da tvore kontinuum iako su granice između njih bile sasvim primjetne. Evokativna “Howling At the Moon” imala je neodoljiv, prigušen blues osjećaj koji je s ostalim glazbenicima oblikovala u dosljednu, koherentnu cjelinu, besprijekorno ugodnu. Živković je sa saksofonom preuzeo dio vokalnih dionica pjesme “The Bad”, što je djelovalo vrlo sanjivo u prvom dijelu pjesme, ali kad je nastupio prijelaz na onaj glasniji i snažniji drugi dio, u kojem upiranje prstom u zlo drugoga postaje spoznaja da je zlo isto u svima, zabljesnula je sva snaga i muzikalnost ovog kolektiva. Iako su najavili da neće izvoditi pjesme s prvog albuma, ovo je bila prilika da naprave malo iskliznuće i “The Bad” barem nakratko spoje s “Just Fine”.

Moćna izvedba, snažni i dramatični aranžmani i dinamični prikazi muziciranja provlačili su se kroz gotovo dvosatni nastup bilo da su izvodili “The Face” ili samo naizgled opuštenu “Strong On My Mind”, u koju je Mary May uključila i publiku, ili s druge strane “Don’t Call Me Baby”.

Moćna izvedba, snažni i dramatični aranžmani i dinamični prikazi muziciranja / Foto: Vladimira Spindler

Strasti se nisu smirile ni kad je uslijedila “You Got Colors” s električnim i urgentnim zvukom koji nikad ne žrtvuje satenski vokal Mary May. On prerasta u voluminozne gitarske i saksofonske izljeve, poput orkestralnog zagrijavanja. Gotovo telepatska međuigra benda dovodila je do istinske radosti koja bi se manifestirala na njihovim licima i u pokretima kad god bi neka željena fora doista upalila.

Rupenin poriv da eskalira glazbu prema nezaustavljivom, stalno evoluirajućem zamahu pokazao se posebno impresivnim na pjesmama izgrađenim otvorenije oko pulsirajuće glazbene komunikacije benda, poput žestokog ritmičkog poriva u hipnotičnoj “The Other” (ovdje se vokalno uključio i Čapeta) ili “The Dress Your Mother Wore To War”.

Mary May nije previše pričala između pjesmama. Priznala je kako je i sama mislila da će imati veću inspiraciju za najavljivanje pjesmama. Ipak, kad je govorila o “Is There Something”, otkrila je koliko joj je ona zapravo delikatna, napisana za jednog mladog čovjeka kojeg je jako voljela, kao i cijeli prvi album – pjesma kao pozdrav, kao molitva, ali i kao dio srca.

“Save Your Prayers” bila je posljednja u regularnom dijelu koncerta, a ponovno okupljanje na pozornici urodilo je izvanrednom izvedbom “The Dress Your Mother Wore To War”, ali i vrlo emotivnom “Late September”, pjesmom s albuma koju je najviše pjevala jer ju je, kako je otkrila, pjevušila svom sinu.

Upravo je taj bis najbolje prikazao sposobnost benda da odgovori na evoluirajući osjećaj, teme i raspoloženja pjesama Mary May – bilo da je to, recimo, baš ova nježna “Late September”, ili “The Dress Your Mother Wore To War” koja se postupno razvija u gromoglasnu kakofoniju, a opet krajnje dinamičnu buku čiji zvuk doista podsjeća na rat – što doista izaziva strahopoštovanje. Radi grubog prijevoda koji je prethodio ovoj izvedbi, pjesma je zazvučala još snažnije.

Mary May je odvela publiku na istinski epsko i uzbudljivo putovanje glazbenog otkrića / Foto: Vladimira Spindler

S repertoarom sastavljenim od pjesama s novog albuma, ali i ponekim iznenađenjem, klizeći bez napora, s besprijekornom logikom i objedinjujućom inspiracijom preko žanrovskih barijera, raspoloženja i stilova, Mary May je odvela publiku na istinski epsko i uzbudljivo putovanje glazbenog otkrića, čvrsto ukorijenjeno u jazzu zbog svojih suradnika, ali blaženo nevezano žanrovskim konvencijama. To je postavlja kao umjetnicu koja je željna eksperimentiranja, ali koja upravlja svojim glazbenim identitetom. Kakva god bila dosadašnja dinamika iza kulisa, Mary May zvuči revitalizirano i uglađeno uz ovako opušten i kreativan bend koji ima sposobnost da zadrži i ono sirovo, ali i ono jednostavno, ako je to u najboljem interesu pjesme. To je uvijek timski rad posvećen poboljšanju zajedničkog cilja, a ne prikaz individualne virtuoznosti ma koliko god na mahove ona izlazila kroz izvedbu. Licem u lice s ljudima koji su uživali u trenutku, uz ovacije, Mary May je isijavala istinsku zahvalnost i nije mogla skriti iznenađenje radi brojnosti publike jednom kad su je reflektori osvijetlili.

Iako je putovanje ovog sastava sigurno još u tijeku, ovo je bilo njihovo najljepše glazbeno izdanje do sada, što sugerira da najbolje tek dolazi.