Rambo Amadeus: „Muzika se stvara da ima minimalan rok trajanja“

U petak, 27. rujna, u zagrebačku Tvornicu vraća se Rambo Amadeus sa setlistom pjesama među kojima su i one koje je napravila umjetna inteligencija. Njegovi odgovori na naša pitanja su, pak, sasvim prirodni

Rambo sprema tri nova albuma paralelno / Foto: Marko Cvetković

Tekstopisac, gitarist, zabavljač, kompozitor, izvođač, šampion u jedrenju i također ekološki aktivist. Ako dodam da si je šaljivo dao i nadimak Svjetski megacar, sigurno ćete lako odgonetnuti da je to nitko drugi doli jedan jedini – Rambo Amadeus. Spletom povijesnih slučajnosti za koje sam siguran da bi ga zabavile, samo osam dana nakon praizvedbe novog djela Wolfganga Amadeusa Mozarta (da, dobro ste pročitali, u knjižnici u Leipzigu pronađena je dosad nepoznata kompozicija za gudački trio), u petak, 27. rujna, se u zagrebačkoj Tvornici opet ukazuje naš domaći Amadeus.

Iz svog megakataloga pjesama prezentirat će pažljivo selektiranu setlistu, a na pozornici će ga pratiti njegov uigrani kvartet vrsnih instrumentalista, uz posebnu gošću Albu Nacinovich. Iako on, kao i mi, preferira izravnu komunikaciju tijekom intervjua, ovaj put napravili smo iznimku i samo dopisno pročavrljali. Što se događa s glazbom, što kvragu radi taj AI, koga sluša, zašto na koncertu želi studente i otkud su stigle barokne obrade njegovih pjesama teme su odgovora koji slijede.

Kako gledaš na današnji položaj glazbe kao umjetnosti? Može li i dalje ostvarivati svoj puni umjetnički i kulturni potencijal kada ju se sve više tretira kao potrošnu robu, odnosno content?

Ugazili smo u novu epohu multimedijalnog izričaja potpomognutog AI-jem, s druge su strane danas prosječni srednjoškolski đaci virtuozi na instrumentima pa je muziciranje kao kunst sve manje zanimljivo. Muzika se stvara da ima minimalan rok trajanja, baš kao i gaće ili cipele ili junk food kad otvorite vrećicu. Naposljetku, umjetnost se vratila tamo gdje je nekad bila; izgubila je božanski značaj koji joj je dan početkom 20. vijeka, prestala je inspirirati, uzdizati, opominjati, tjerati na razmišljanje i vratila se na skromniji zadatak dekoracije života.

Pratiš li regionalnu glazbenu scenu? Ima li glazbenika čiji ti se rad sviđa? Može li ta scena opet dosegnuti veličinu i razinu suradnje koju je imala za vrijeme Jugoslavije?

Pratim. Vojko V, Who See, Ajs Nigrutin, KKN, čitava ta alternativna mlađa scena je interesantna. Nemam ništa protiv suradnje, ali mi se čini da mediji zaziru od takvih fora i fazona, kao da strahuju da to ne ugrozi estradni suverenitet naših ponosnih  država.

Novi distribucijski kanali, kao što su streaming servisi, YouTube, TikTok i ostali, demokratizirali su objavljivanje glazbe. Međutim, to su ipak sve kompanije koje se bave tehnologijom i glazbu tretiraju kao još jedan skup podataka pa prepuštaju algoritmima da odabiru koja i kakva glazba će se promovirati. Kamo će takav pristup odvesti glazbu?

Pa već je odveo; upravo imamo hiperprodukciju besmislica i dosta marginalizirane originalne autorske radove. Totalitarizam današnjice vidi se po tome da su najgledaniji muzički programi oni u kojima se ambiciozni pjevači natječu u savršenoj interpretaciji općepoznatih pjesama. Od originalnog, novog, autorskog mediji uglavnom zaziru. Svijet postaje polako opće mjesto, modna pista uniformiranih besmislica.

Drugi problem s tim kanalima distribucije je taj što kompanije koje su vlasnice tih platformi te diskografi zadržavaju veći dio ostvarene zarade. Što glazbenici mogu napraviti da dođe do pravednije raspodjele tih prihoda?

Mogu se udružiti s malim nezavisnim digitalnim distributerima, tako će stvari imati pod kontrolom. Ja radim s najmanjim do kojeg sam mogao doći. Tu se jedino možete nadati fair-shareu.

Rekao si da pojedinačno objavljuješ pjesme na YouTubeu pa ih nazoveš albumom, čisto u svrhu arhiviranja. Znači li to da si odustao od albuma kao koncepta? Ima li forma albuma, kao zaokruženog i promišljenog umjetničkog djela, smisla u internetsko doba?

Rambo Amadeus ima vrlo kritične stavove o današnjoj glazbi / Foto: Matej Grgić

Sve ima smisla, što se autoru čini smislenim. Meni je i do sad bio problem držati se jednog žanra i stila. Trenutačno gomilam pjesme na YouTubeu za tri paralelna, prilično različita albuma. Ali ne objedinjuje ih ni tema ni stil ni žanr, nego tehnološki postupci i fizičke adrese studija, različiti suradnici. Eto, tko prati, nek nađe playliste za album Pod rotacijom, album Ratiševina Rules i album Transhumanizam i renesansa. Imam i svoj streaming kanal, emitiram svoje radove 24/7. Ne moram ništa čekati, ništa ne ovisi o izdavaču, uredniku, politici.

Što te je potaknulo da radiš barokne verzije svojih pjesama? Kako to snimaš i s kim surađuješ? Bi li volio te verzije jednom izvoditi uživo? Ako da, koja bi bila tvoja uloga tijekom izvedbe?

Radim ih s AI-jem, to mi je trenutačno vrlo zabavna igračka. Provlačim svoje legendarne pjesme kroz druge žanrove, povećavam apsurdnost tekstova i reaktualiziram ih. Jako zabavno. Samo bubnjaru Saletu Rankoviću pošaljem tekst i kažem koji žanr da upotrijebi, onda se on igra AI-jem. Naravno, bilo bi zabavno i da se nađe neki klasični aranžer kojem bi se dalo raspisati to za orkestar i operne pjevače; uživao bih biti dirigentom djela u kojem je moj libreto, a kompozitor osobno AI.

Jesi li razmišljao o nastavku rada koji si započeo s LP Duom? Za djelo Seconda molta, skladbu za dva klavira, rečeno je da je svojevrsna autorova autoterapija. Više nemaš potrebe za takvom terapijom ili nešto drugo sada ima taj učinak?

Nekako mi se čini da mi je postalo svejedno koje tonove redam iza kojih, čini mi se da je ta vrsta kompozitorskog samozanosa ostala iza nas, u dvadesetom vijeku.  Danas AI vrlo vješto demaskira sve te random procese i žongliranje općim mjestima  u našoj glavi, za koje smo mi mislili da su božji dar ili inspiracija. Kreacija tog tipa je za mene nekako amortizirana. Ako mi pak AI napravi nešto interesantno, poslat ću im, baš bi bilo krasno da to odsviraju.

Što želiš postići tijekom svojih koncerata? Koji se elementi trebaju posložiti da bi nastup ocijenio dobrim?

Prvo i osnovno je da je zvuk dobar. Ako zvuk nije dobar, koncert se pretvori u neki vodvilj, sranje. Ja od užasa što iz zvučnika izlazi kaša umjesto muzike odmah počnem ludovati, da nekako zamaskiram užasan zvuk. Najradije bih napustio binu. Ako je zvuk dobar, onda koncert postaje kao neki ritual – kreće s ozbiljnim muziciranjem, koje meni služi da se fokusiram i opustim, da bi se na kraju sve zajedno pretvorilo u party. Neka grupna terapija, čini mi se. Dobra, smislena žurka s kumulativnim djelovanjem, koja ostaje dugo u sjećanju.

Rambo bi želio vidjeti studente u prvim redovima / Foto: Matej Grgić

Što možemo očekivati na koncertu u Zagrebu?

Uf, pojma nemam. I ja imam puno očekivanja. Volio bih da u prva tri reda vidim studente, srednjoškolci su realno premladi za moj program.

Za kraj mala digresija. Baviš se ekologijom i to ti je važna tema. Pandemija koronavirusa koja je zaustavila svijet djelomično je posljedica ljudskog uništavanja prirode. Međutim, čak ni takav događaj nije donio strukturne ekološke promjene, situacija se čak pogoršala – Njemačka je ugasila nuklearne elektrane, a nakon rata u Ukrajini još se više subvencioniraju fosilna goriva. Možemo li zaustaviti uništavanje planeta?

Ovo je cirkus, pričati o ekologiji dok se bacaju bombe okolo. Prvo mir. Mir je najbitnija ekologija. Planet će svakako nadživjeti ljude, vjerojatno će se preporoditi kad otrese ljudski rod sa svoje grbače. Ako želimo opstati, moramo promijeniti mentalitet i prestati biti invazivna vrsta.