David Gilmour - praznik u Rimu

David Gilmour započeo je svoju mini svjetsku turneju serijom od šest koncerata u Rimu

“Ovo je turneja prilagođena trećoj životnoj dobi”, objasnio je Gilmour u jednom od nedavnih intervjua kojima promovira novi album “Luck and Strange”. Umjesto da on dolazi publici, 78-godišnji gitarist i bivši član Pink Floyda pozvao je publiku k sebi, točnije na seriju koncerata u četiri svjetska grada, Rim, London, Los Angeles i New York.

Za svoju rimsku rezidenciju odabrao je Circus Maximus koji nastavlja slijed jedinstvenih europskih pozornica Davida Gilmoura među kojima se 2015. našla i pulska Arena. Njegov tadašnji prateći bend činili su suradnici iz proširene Pink Floyd familije, no postavu ovog benda čini spoj mladosti i iskustva: uz Guy Pratta koji je uz Gilmoura na bas gitari još od sredine osamdesetih i session maga na klavijaturama, Grega Phillinganesa, bend je osvježen mladim snagama, Robom Gentryjem na klavijaturama, Adamom Bettsom na bubnjevima i gitaristom Benom Worsleyjem kojeg je Gilmour u šali predstavio kao “pripravnika na stručnom osposobljavanju”. Trio sjajnih pratećih vokala čine Louise Marshall i sestre Webb, Charlie i Hattie, koje su Gilmouru zapele za uho kao pjevačice koje su godinama dijelile pozornicu s Leonardom Cohenom.

Subotnji koncert, 28. rujna, započeo je opreznim instrumentalnim zagrijavanjem: “5 AM” s albuma “Rattle That Lock” i “Black Cat” s novog albuma. Već je tu bilo jasno da će jednu od glavnih uloga ovog “praznika u Rimu” imati Gilmourovo sviranje gitare kojem godine, za razliku od njegovog glasa, i dalje ne mogu ništa. “Najskuplje” pjesme iz kataloga Pink Floyda (koji je, nagađa se, pred skorom prodajom Sonyju) našle su se već u prvoj trećini koncerta. Nakon favorita “Breathe” i “Time”, prvi duži aplauz zaslužila je “Fat Old Sun”, jedna od prvih Gilmourovih autorskih pjesama iz doba Pink Floyda, u opuštenom, “kalifornijskom” aranžmanu, s produženim gitarskim solom na kraju. 

Dobitna kombinacija mladosti i iskustva

Poslije dvadeset godina, svoje mjesto u koncertnoj set listi našao je i sanjivi instrumental “Marooned” s albuma “Division Bell”, a ovaj rafal uspješnica zaključen je s “Wish You Were Here” koja dogodine slavi svoj 50. rođendan!

Nakon što je ovim dijelom koncerta uslužena i zadovoljena publika koja nije “na ti” s njegovim samostalnim stvaralaštvom, Gilmour i bend daju gas cijelom koncertu koji će do kraja biti audiovizualno, ali i emocionalno sve intenzivniji. Prvi od tih trenutaka je gostovanje njegove kćerke Romany na pjesmi “Between Two Points”. Riječ je o pjesmi relativno nepoznatog mančesterskog indie dua iz devedesetih, The Montgolfier Brothers, a s kombinacijom vokala i harfe talentirane dvadesetdvogodišnjakinje i gitare njenog oca, rimska se publika uvjerila da ima života i nakon Pink Floyda, pogotovo uz inspirirani Gilmourov solo na valu mladosti koja ga okružuje na bini.

Nostalgičnoj “High Hopes” stadionsku su notu dali baloni “ispali” iz video projekcije koji ipak nisu uspjeli zasjeniti sjajnu međuigru Gilmourove klasične gitare i Phillinganesovih jazz improvizacija na klavijaturama. Drugu polovicu koncerta otvorila je moćna “Sorrow”, a za potpisnika ovog teksta apsolutni vrhunac koncerta bile su dvije izvedbe posvećene preminulom Gilmourovom suborcu iz Pink Floyda, klavijaturistu Ricku Wrightu. Njegova “The Great Gig in the Sky” dobila je novo ruho uz koncertni klavir i pedal steel gitaru te jedinstveni četveroglasni (!) vokalni aranžman koji je malo koga ostavio ravnodušnim, uključujući i same članove benda. U još jednoj posveti Wrightu, “A Boat Lies Waiting”, ženski vokali pojačani su s glasovima ostalih članova benda, a nakon njihove izvedbe teško je bilo pronaći suho oko među svih dvadeset tisuća posjetitelja rimskog hipodroma.

Tour de force

Koncert je već sada trajao više od dva sata, Gilmourovi vršnjaci u to doba već odavno drijemaju ispred televizora, a njegov vokal sada se čini snažniji i sigurniji nego na početku koncerta. Posvetu svojoj supruzi Polly započeo je s pjesmom “Coming Back to Life”, a regularni dio koncerta zaključio s dvije nove pjesme, također nastale u koautorstvu sa suprugom, “Dark and Velvet Nights” i impresivnom “Scattered”.

“One more?”, upitao je publiku nakon izlaska na bis koji već desetljećima ne može proći bez Gilmourovog autorskog i gitarističkog tour de forcea, “Comfortably Numb”. Publika je dobila što je htjela, iako je u jednom trenutku zavladala panika zbog “neposlušnog” remena za gitaru zbog kojeg je Gilmour gotovo “zakasnio” na solo. Srećom, stvar je u zadnji čas s rezervnom gitarom spasio njegov dugogodišnji roadie, Phil Taylor.

Ovim koncertom, kao uostalom i cijelom turnejom, Gilmour pokazuje da namjerava igrati isključivo po vlastitim pravilima. Po prvi put u posljednjih četiri desetljeća, sa set liste su izostali koncertni favoriti poput “Shine on You Crazy Diamond” ili “Money”, no to je malo kome umanjilo cjelokupan doživljaj. Na pragu svog 80. rođendana, Gilmour je veći dio svog života proveo kao samostalni glazbenik nego kao član “pop grupe”, kako posprdno naziva bivši bend. S upravo objavljenim albumom i novim pjesmama u pripremi, kao i s osvježenim bendom, bez potrebe za daljnjim dokazivanjem, David Gilmour na pozornici više nije umirovljenik s besplatnim pokazom javnog prijevoza, već vječni mladić bez roka trajanja. “Grande Gilmour!”, uskliknuo je jedan egzaltirani glas s rimskih tribina, rane jeseni 2024. godine…