Camerata Bern izvela Kelemenove Koncertantne improvizacije

Zagrljaji. Zagrljaji su bili ti koji su označili koncert 27. rujna na Samoborskoj glazbenoj jeseni, zagrljaji koje su članovi ansambla Camerata Bern izmijenili na sceni po završetku koncerta u znak međusobnog poštovanja i povjerenja. Puno toplih, srdačnih zagrljaja, dok je iz publike još uvijek stizao pljesak kao zahvala za više od sat i pol glazbe, i večer u kojoj je četrnaest bernskih gudača, u doslovnome smislu, obgrlilo i glazbom, i svojom izvedbom publiku koja se okupila u crkvi Marijina Uznesenja u sklopu Franjevačkog samostana nedaleko središnjega samoborskog trga.

A taj zagrljaj, iako je trajao dugo, izgledao je kao da je prošao u trenu. Tonski dotjerani, zvučno izbalansirani, nevjerojatnoga raspona dinamike i timbra te besprijekornog fraziranja, djelovali su oni, članovi ansambla iz Berna, doista kao u nekoj camerati u kojoj se skupina prijatelja i istomišljenika okupila na zajedničkom zadatku. Nije tome slučajno da su njihovi stalni umjetnički suradnici u nadolazećoj sezoni violinistica Patricija Kopačinska, violončelist Steven Isserlis i fagotist Sergio Azzolini, prvoklasni glazbenici. Jer i oni sami pokazali su isto.

Foto: SGJ

Predstavili su se onim što im je specijalnost: stilskom mješavinom djela koja su potvrdila njihovo programsko usmjerenje. Tako su se skladbe baroknih skladatelja izmjenjivale s partiturama naših suvremenika, dok su sve kompozicije na programu bile odabrane tako da iz različitih perspektiva – kroz žive i plastične izvedbe – potvrde njihov visoki umjetnički standard.

Publika, iznenađena valjda trenutkom, Chacony u g-molu Henryja Purcella na početku večeri nije popratila pljeskom, pa je ansambl nakon kratkog odaha krenuo dalje. Koncert se potom nastavio očekivano i pljeska je bilo obilato, pa i povika bravo, no način na koji je pjev viole s početka Kelemenovih Koncertantnih improvizacija zazvučao nakon te neočekivane stanke – tako da smo imali dojam da je izrastao posve prirodno iz završetka Purcellove ciaconne, ukazao je na iznimnu muzičku domišljenost kojom je bila oblikovana cjelokupna ta uzbudljiva i dinamična koncertna večer.

Skladbe baroknih skladatelja izmjenjivale su se s partiturama naših suvremenika, dok su sve kompozicije na programu bile odabrane tako da iz različitih perspektiva potvrde njihov visoki umjetnički standard

Purcell nas je tako, gotovo poput predigre uveo u Kelemenove Improvizacije – iako ih dijeli jaz od više stotina godina, baš kao što nas je i Lockeov muzički prikaz mora pred oluju s početka semi-opere Oluja potom pripremio za dramatični početak skladbe Szene II, koju je Camerata Bern godine 2022. naručila od svoje sugrađanke, suvremene bernske skladateljice Gabrielle Brunner.

Foto: SGJ

I sve su se te, kao i druge kompozicije na programu nadovezivale jedna na drugu, na neki način komentirajući se međusobno, kao u nekome posve logičnom slijedu i međusobnom razumijevanju, bez obzira na to što ih, onako gledajući na papiru, sigurno ne bismo mogli zamisliti da žive jedna do druge, skladnim suživotom. A glazba je tekla prostorom slobodno, i skladba se nizala za skladbom, šireći se prostorom u naletima, dolazeći u valovima te uzdižući se uslijed muziciranja ansambla visoko pod crkveni svod, otkrivajući brojne svoje perspektive i dimenzije, zajedno s iluzionističkim dimenzijama i perspektivama s prikaza Marijina Uznesenja na središnjoj freski Franca Jelovšeka u apsidi novoobnovljene franjevačke bogomolje, koja se također, u prepoznatljivoj baroknoj maniri, uzdiže dramatično put neba.

Na stanoviti način Treća suita za violinu, violu i gudače Kurta Atterberga, švedskog simfoničara-kasnoromantičara, našla se u srcu večeri, pozicijom, kao i solističkim nastupima umjetničke voditeljice ansambla, prve violinistice Claudie Ajmone-Marsan i prve violistice Anna Puig-Torné. Dok sviraju u Camerati kao voditeljice dionica, Ajmone-Marsan upravlja glavom i rukama, dok Puig-Torné održava vatru u trbuhu ansambla. Raskošni dvopjev Atterbergove suite, makar nije, kao da je pisan za te dvije umjetnice. Griegova Holbergova suita, pak, potvrdila se, kao i uvijek, kao bojni konj gudačke literature i pokazno djelo za sastave poput Camerate.

Na početku večeri publici se obratio skladatelj Berislav Šipuš ispred žirija Međunarodnoga skladateljskog natjecanja New Note, koje je trinaesti put održano u sklopu SGJ-a. On je obznanio dobitnika nagrade, talijanskoga skladatelja Paola Geminianija (1960.) koji mu se potom pridružio iz publike. Njegovu kompoziciju odabrali su naši skladatelji Berislav Šipuš i Srećko Bradić, ujedno umjetnički ravnatelj Samoborske glazbene jeseni, a u tome izboru pridružili su im se umjetnička voditeljica Camerate Claudia Ajmone-Marsan i Thomas Kaufmann, violončelist u ansamblu.

I birali su dobro, zato što je nagrađena skladba Cupio Dissolvi djelo solidne građe, dobroga zanata, umješne elaboracije glazbenog materijala i uvjerljive dramaturgije. Publika je nakon izvedbe pljeskala, i Camerata je po reakcijama glazbenika u ansamblu bila zadovoljna izborom, a morao je biti zadovoljan i Geminiani kojemu se posrećilo da na raspolaganje dobije ansambl takve izvođačke razine da u Samoboru praizvede njegovo novo ostvarenje.

Foto: SGJ

Kelemenove Koncertantne improvizacije našle su se, pak, na Cameratinu programu inicijativom umjetničkoga ravnatelja SGJ-a Srećka Bradića, koji je u Bern poslao partituru, a članovi Camerate instantno su je prihvatili na program. Za nas je važno i to da je ansambl Kelemenovu uspješnicu prije Samobora izveo u Bernu. Djelo je predstavljeno 31. kolovoza u Velikoj oranžeriji Gradskoga vrta Elfenau, u kojoj zimu preživljavaju rijetke biljke, a ljeti se tamo održavaju raznoliki kulturni programi.

Hoće li se, pak, Kelemenovo djelo primiti na Cameratin repertoar, to je tek za vidjeti, no treba reći kako je Camerata Kelemenovim Improvizacijama ubrizgala novu dozu vitalnosti, energije i ekspresiviteta, elasticiteta melodijskih linija i dijapazona tonskih boja, otkrivajući u toj ranoj Kelemenovoj kompoziciji i Bartóka, i Stravinskog, ali tako da u prvom planu uvijek bude Kelemenov autorski glas. U svakom slučaju lijepa inicijativa uprave festivala da se to djelo, čiju su slavu svojevremeno pronijeli Zagrebački solisti, a Kelemenu tako „zaradili“ pristup velikim nakladnicima, da se to rano Kelemenovo ostvarenje iz 1955. godine, dakle, pojavi na programu takvoga renomiranog ansambla.

Foto: SGJ

Za dodatak programu gosti iz Berna izveli su graciozni Sedamosminski valcer iz Divertimenta Leonarda Bernsteina, kojim smo, ne uspjevši izmamiti još koji dodatak, isplesali puni dojmova u samoborsku noć. Pa iako se koncertna večer već ozbiljno bližila dvadeset i drugom satu, imali smo dojam da bismo Cameratu mogli slušati još! Umjetnici su se, međutim, još jednom naklonili, a umjetnička voditeljica ansambla mahnula je publici za završno zbogom.

S obzirom na sve, kao i na činjenicu da nas dogodine očekuje 50. Samoborska glazbena jesen, zaključak bi mogao biti jednostavan: za obljetničko izdanje vratite nam u Samobor Cameratu Bern.