Damir Imamović i Sevdah Takht - redefinirajući sevdah

Ciklus koncerata, koji je zadnjih nekoliko godina Močvaru pretvorio u meku sjajnih glazbi regije i svijeta zahvaljujući organizatoru te poznavatelju world musica Emiru Fuluriji, raste dalje u najprestižnijoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani. Nakon stvarno izvrsnog koncerta Adama Semijalca i zbora Fige ranije ove godine, kojim je otvoren ciklus Lisinski srijedom i Izvorišta, slijed se nastavio nastupom istaknutog pjevača sevdaha Damira Imamovića i njegovog Sevdah Takhta u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, a po drugi put rasprodana dvorana uvjerljivo je dokazala zainteresiranost publike i perspektivnost ciklusa.

Foto: Tomislav Jagar

Imamović je u srijedu nastupio s dugogodišnjim sastavom Sevdah Takht, koji nazivom evocira ansambl koji izvodi glazbu Bliskog istoka, definiran instrumentima od uda i kanuna do raznih bliskoistočnih udaraljki poput riqua i darabuke – u ovom slučaju, zastupljen kvartetom sastavljenim od glasa Damira Imamovića uz vlastitu pratnju na sazu, violinom Ivane Đurić, raznim udaraljkama Nenada Kovačića te bas gitarom Ivana Mihajlovića.

Nenad Kovačić / Foto: Tomislav Jagar

Repertoar večeri bio je šarolik: sastojao se od pjesama sa svih prethodnih albuma, ponajviše ipak Sevdah Takht iz 2012., Dvojka iz 2016., Singer Of Tales iz 2020. godine te prošlogodišnjeg The World And All That It Holds inspiriranog romanom Aleksandra Hemona. Na koncertu je bilo uspješnih autorskih pjesama poput ”Sarajevo”, ”Tambur” i ”Bejturan”, kao i brojnih kreativno obrađenih sevdah standarda poput ”U Stambolu na Bosforu” i ”Snijeg pade”, ali i onih manje poznatih poput sjajne ”Lijepe Mare”, a i – po aplauzu sudeći – favorit publike (a i moj), ”Razbolje se lijepa Hajrija”.

Foto: Tomislav Jagar

Sjajno su zasjali mnogi, kako ih je Imamović nazvao, „tugaljivi hitovi od 6 minuta i 16 strofa, u kojima uvijek netko umire na kraju“. Element duhovitosti koji često izostaje u samim pjesmama bio je zato nadoknađen u najavama, pričama i pošalicama između pjesama. Bilo je i muzičkih momenata s ranijih albuma, poput Gershwinovog ”Summertime” uvoda otpjevanog na sevdalijski način, kombiniranog s ”Teško meni jadnoj”, oboje s karakterističnim čemer-blues tonom i beskonačnim ukrasima…

Foto: Tomislav Jagar

Duhovitost Imamovića bila je neupitna pa je opuštala formalniji ugođaj koncertne dvorane. Zajedno s drugim elementima, poput recepcije prije i nakon koncerta uz craft pive PriMarius i didžejiranje Emira Fulurije, nastojao se dosadašnji kontekst neformalne Močvare prenijeti u kontekst Lisinskog.

Te večeri Imamović je sa Sevdah Takhtom prezentirao razne periode svojeg stvaralaštva te se kroz sve njih pokazao kao glasnik sevdaha koji, kao rijetko tko, uspijeva preslikati tu glazbenu tradiciju zajedno s njenim kodeksima u suvremenost – istovremeno zadržavajući njene izvore boje, ugođaje i estetiku, a stavljajući je u nove stilske i muzičke forme, čak i autorske pjesme.

Foto: Tomislav Jagar

Njegov glas predobro poznaje ornamentiranost, a u njoj ne pretjeruje; poznaje dramatičnost glazbenog izraza, a zadržava skromnost intimnih priča koje se kroz pjesme pričaju, pjeva uzbuđeno, ali i s dozom rezignacije karakterističnom za čemer sevdaha. Njegov sastav ima zvuk koji je, unatoč (ili zajedno s) uplivima walking bass linija ili afrobeata te poliritmija i dalje utemeljen u tradiciji na onaj pravi način; i dalje osluškujući što same pjesme govore, dajući svakoj prostora da dozove vlastit ugođaj i glazbeno ruho. Ponovit ću više puta napisano: redefinira što i kakav je sevdah danas, ali nikako u smjeru stereotipizacije i prenemaganja.

Foto: Tomislav Jagar

Kao vokalist, Imamović pjeva s jasnom idejom i pravcem fraziranja, ali opušteno, dopuštajući si skretanja i prljavosti spontanije izvedbe. Njegov zagasit glas izvlači sjajne napetosti i visine u falsetu, ali i duboke tmine, u svemu ostajući svoj i prirodan, nesavršen. To je nešto što cijenim i tražim kod izvođača, naročito u današnjem kontekstu ideala „ispeglanosti“ glazbene izvedbe.

Foto: Tomislav Jagar

Ozvučenje glasa, doduše, nije mu uvijek išlo u prilog – mikrofon nije uvijek dobro uhvatio brojne boje i postave glasa Imamovića, koji se konstantno gibao između nježnih i tiših do moćnih, glasnih postava punog glasa. Takvim, punim glasom na posljednjem bisu ”Oj golube, moj golube” impresivno je ispunio malu dvoranu i bez mikrofona, pjevajući u bubanj. Govoreći o nesavršenostima, njih jest bilo – osim kod ozvučenja, i u vokalnim i u instrumentalnim nastupima; u brzim frazama, kao i u na momente neinspiriranim solažama, no cjelokupni zvuk ansambla bio je pun i zaokružen.

Ivana Đurić / Foto: Tomislav Jagar

Imamović se spretno pratio na sazu, a bas linije Mihajlovića imale su snažan gruv. Ritmovi Nenada Kovačića bili su u pravoj mjeri energični i suptilni, puni boja, dok su nastupi Ivane Đurić na violini bili kratki, ali vrlo sadržajni, sa sjajnim linijama i ukrasima. Gost (ili novi član ansambla?) bio je mladi trubač Benjamin Drijenčić, iznenađenje i sjajna nadopuna grupnog zvuka. Sve zajedno, ostavili su jako dobar dojam i u publici koja nije stala pljeskati, a koja je na samom kraju – hvala našoj kulturi – dozvala čak četiri bisa: što solističkih, što skupnih, a među njima i hitove sevdaha poput ”O bosanske gore sniježne” te ”Kafu mi, draga, ispeci”, na koje je i dvorana zapjevala.

Foto: Tomislav Jagar

Zadnjih nekoliko godina u Močvari, više nego igdje drugdje u Zagrebu, naslušala sam se nevjerojatno zanimljivih i neobičnih koncerata u ciklusu Vrelo zvuka, a priča se sada nastavlja i razvija i u nešto drugačijem (doduše, i prilično skupljem) kontekstu. Ipak, hoću reći, poenta je da napokon, etno i world music dolaze u ovoj mjeri do svog „kulturnog kapitala“.

Foto: Tomislav Jagar

Ciklus koncerata postavljen u malu dvoranu Lisinski, u kojoj takvi koncerti i dalje funkcioniraju komorno i organski, intimno. Nadam se da će se entuzijazam publike nastaviti i na narednim koncertima u sljedećim tjednima mjesecima, počevši s Mimika orkestrom koji iduću srijedu ima koncertno snimanje novog albuma Medzoterma pa dalje talijanskom pjevačicom Mariom Mazzotom te pazinskom Vejom. Srijeda u Lisinskom postaje tradicionalno multikulturalna, s izvođačima „u sridu“!

Foto: Tomislav Jagar