Prljavo kazalište u Tvornici: Razdragana plesna zabava uz "poučne pjesme"

Premda je bilo pesimista, Prljavo kazalište s Davorinom Bogovićem i Tihomirom Filešom unaprijed je rasprodalo Veliki pogon   Tvornice kulture što inače rijetkima uspijeva

Prljavo kazalište u Tvornici kulture/Filip Bušić

Jer, ne kupuje se karta za njihov koncert samo zato što mu je prethodila halabuka oko (i) sudske borbe oko prava na ime benda Prljavo kazalište između Jasenka Houre i Tihomira Fileša.

S vremenom se prašina slegla i prihvaćena je realnost postojanja – barem trenutačnog – dvaju bendova istoga imena.

Interes za Prljavce u Tvornici pojačan je najviše i činjenicom da će se nakon 40 godina moći uživo ponovo čuti mnogi klasici, ne samo Prljavog kazališta kao takvog, već rock glazbe ovih (i širih) prostora. Posebice “Televizori” koji se ni prije četrdesetak godina nisu baš izvodili uživo.

Koncertni repertoar u Tvornici kulture uključio je pjesme s tri albuma: Prljavo kazalište (1979.), Crno bijeli svijet (1980.) i Korak do sna (1983.) koji imaju takav ugled, popularnost i dugovječnost da nije ni čudo da je jedan od fanova ponovo preslušavajući Crno bijeli svijet napisao: „Ovaj album treba zaštiti UNESCO!“

Izvođene su pjesme s kojima su i autor Jasenko Houra i pjevač, konertni frontman Davorin Bogović i cijeli bend stekli reputaciju i povijesnu važnost.

Prljavo kazalište u Tvornici kulture/Filip Bušić

U prepunoj Tvornici dobno šaroliko društvo svih generacija na početku je bilo malo šokirano.

Pjesma s kojom su počeli dvosatni rock show bila je “Heroes” Davida Bowieja. Netko je pored mene uzviknuo: „Pa nisu valjda postali cover bend?!“

Fileš mi je objasnio u graderobi da je to zbog duga Bowieju, a i sami su se malo osjećali kao nekakvi heroji kad su se usudili popesti na pozornicu nakon četrdesetak godina. Njihovi (Bowiejevi) “Heroes” bili su nešto poput intra ili putokaza za ono što će uslijediti: “Televizori”, “Neki dječaci (ja sam za slobodnu mušku ljubav)”, “Subotom uvečer” i “Sretno dijete”.

Taj urnebesni početak Davorin Bogović je nazvao “poučnim pjesmama“. Kako humorno i istinito! S druge strane, bilo je posve jasno da imamo posla s duboko promišljenom i nadahnutom koncepcijom benda koji zvuči kompaktno i beskompromisno kao ponajbolji čvrsti hard/heavy klasičan rock bend.

Gitarist Saša Novak Radulović naprosto je jezdio pozornicom sa svojim gitarama, raznolikim bogatim zvukovima, uvodima u stare pjesme, eksplozivnim solo dionicama bez suvišnih tonova. Jedan je od rijetkih, zornih primjera zašto je električna gitara kraljica rocka.

Prljavo kazalište u Tvornici kulture/Filip Bušić

No, da nije fantastične podrške pumpajućeg basa Damira Selmanoffa i bubnjara Fileša, ne bi bilo tako zadivljujuće kolektivne svirke. Slušajući Fileša, njegovo jednostavno, ali precizno sviranje, sjetio sam se Charliea Wattsa iz Rolling Stonesa koji je na upit zašto tako dugo svira s bendom odgovorio: „Rock bend je poput plemena koje na oku drži poglavica. Ja sam ovdje nešto poput toga i svirkom držim bend na okupu da se rasture na razne strane.“

Fileš, kao i svi ostali, zna kreirati sjajan sound svog seta bubnjeva. I inače zvuk je u dvorani bio fantastično miksan. Davorin Bogović isto tako izvrsno ozvučen osobno i u kolektivu. Bili su jakog, ali ne samo razgovjetnog zvuka, već kvalitetnog i lijepog za uživanje. Uostalom, tko zna ugoditi svoj instrument kako treba, onda i bend i zvuči izvsno. Oni su profesionalci u svakom dijelu svog posla, ne samo u onom temeljnom.

Prljavo kazalište u Tvornici kulture/Filip Bušić

Zbog svega ovoga, a naravno, najviše zbog pjesama čija je aktualnost izgleda vječna, atmosfera i u auditoriju i na pozornici nije imala ni naznake nekakve pljesnive nostalgije što u uvakvim slučajevima imanentno ima.

Svegenracijska publika je nakon “poučnih pjesama“ dobila “Dobar vjetar u leđa”, “Milioner”, “Korak do sna”, “Loš dan”, “Neka te ništa ne brine” (ovdje i Houra kao autor i Bogović kao interpret u ne malim tragovima imaju Jiržija Menzela), “Nove cipele”, “Sam” i “Zagreb te zove”. Ova posljednja je jedna od najemocionalnijih pjesama Prljavoga kazališta i zagrebačke publike. Zagreb im je stvarrno u srcu i pokazuju to veoma snažno, bez ikakvoga ustupka, još od vremena Ritz bara u Petrinjskoj.

I onda “Mladić u najboljim godinama” koji voli sve žene ma kako izgledale. Slijedi “Moderna djevojka” i turobna “Nedjeljom ujutro”. A kakvo bi bilo nedjeljno jutro? Nisam još čuo i malo vesele pjesme o nedjelji ujutro. Sjetim se one nedavno preminuloga genija Krisa Kristoffersona dok Bogović uvjerljivo pjeva o jutru u nedjelju u Zagrebu.

Prljavo kazalište u Tvornici kulture/Filip Bušić

I onda još poučnih pjesama, ali u ludom plesnom (ska) ritmu kad se Tvornica pretvara u ludu plesnu zabavu: “17 ti je godina tek”, “Crno bijeli svijet” i “Mi plešemo”. Nekad je Bogović uživo pjevao: „Mi pijemo jer nemamo love za lude provode“. U Tvornici  sinoć i nije bilo ipak sve u znaku plesa. Uostalom, ples je u Kazališta uvijek protkan i spasonosan u teškim situacijama, čak zlokobnim kao u Davida Bowieja i njegovoj “Let’s Dance”. Ali da se razumijemo, sve završava kao u nekoj utješnoj crnoj komediji.

Kraj koncerta – “Sve je lako kad si mlad”!

I dodatak za laku noć – “Kako si”!

Vani je počela padati kiša, ali ništa ne može pokvariti ugodu koju su pružili momci iz zagrebačke Dubrave s pjesmama nastalim na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete prošloga stoljeća. U furioznom, vječno zimzelenom čvrstom rocku sa svim atributima klasičnog rocka s duhom Jiržija Menzela.

Hrvatska i regija dobili su novu veliku koncertnu rock-atrakciju.