Domagoj Marić: Dora Pejačević - životi i svjetovi

Na prošlu se godinu, godinu stogodišnjice smrti Dore Pejačević, obilježenu diljem Hrvatske kroz najrazličitije aktivnosti, manifestacije i umjetnička ostvarenja, sasvim recentno nastavio još jedan projekt – nova monografija o skladateljici, o jednom od onih najprodornijih glasova fendesjeklovskih nagnuća u našoj sredini, a koji je kroz posljednjih deset godina, čak i u međunarodnim okvirima, prešao put od potpunog zaborava do velike novootkrivene skladateljske zvijezde.

Domagoj Marić – Dora Pejačević: Životi i svjetovi

Muzikolog Domagoj Marić formalno se ovim izdanjem nastavio na rad akademkinje Koraljke Kos, koja je čitavu jednu trasu svojeg rada posvetila Dori Pejačević, nakon pionirskog izdanja skladateljičine monografije iz 1982., dopunjenog (čak i detaljnijeg) izdanja na njemačkom 1987., potom još dviju (dvojezičnih, hrvatsko-engleskih) monografija popularnijeg tona i namjene, kao i brojnih članaka, studija-slučaja. Dakako, dvije se monografije i trebaju i ne trebaju uspoređivati, što je, s jedne strane, novim autorima-istraživačima života i rada Dore Pejačević svojevrstan teret, s obzirom na dubinu i obuhvatnost istraživanja akademkinje Kos, no s druge je strane to svakako i poticaj da se dosadašnja saznanja obogate novim podatcima, ali i novim istraživačkim perspektivama.

Izdana u kući Školska knjiga, knjiga Domagoja Marića Dora Pejačević: životi i svjetovi dobar je, ponajprije, način zaokruživanja te obljetničke godine i svih ranije spomenutih manifestacija koje su obljetnicu pratile. Također ću odmah ustvrditi da je to svakako i potreban novi monografijski doprinos životu i osobi Dore Pejačević, dobrodošla sinteza dosadašnjih istraživanja pa i gotovo nužan sljedeći korak da se dalje kontekstualizira skladateljičino značenje unutar vlastitih, zatim nacionalnih pa i međunarodnih kulturnih krugova. Jednako tako, i kontekstualiziranje povijesti i dinamika razvoja jedne male, lokalne muzikološke prakse kakva je hrvatska svakako je nešto što je za pozdraviti u ovom izdanju.

Kontekstualiziranje povijesti i dinamika razvoja jedne male, lokalne muzikološke prakse kakva je hrvatska svakako je nešto što je za pozdraviti u ovom izdanju

Životi i svjetovi (kao autorova intencija i, gotovo, uputa da Doru Pejačević ne promatramo jednoznačno i izolirano, ali, dodala bih, i kao nastojanje da se život skladateljice prikaže i kroz prizmu nekih drugih života koji su premrežili njezin) bogato je ilustrirano i pomno izdavački dorađeno izdanje, koje stvarni, historijski, ali i muzikološko-kulturni život skladateljice prati kroz sedam poglavlja.

U gotovo filmskom postupku obrnute kronologije, Marić nam u prvom poglavlju predstavlja razvoj lika i djela Dore Pejačević u kulturno-povijesnoj, ali i povijesno-političkoj svijesti domaće i stranih sredina, od arhivskog izvora njezina nekrologa, iz 1923., do recentnih ostvarenja poput dokumentarnog filma Kyre Steckeweh i Tima van Beverena iz 2022., kao i svih aktivnosti koje su pratile obljetničku 2023. godinu. Iznimnu vrijednost knjige vidim upravo u prvom poglavlju, koje sintetizira događaje i likove ključne za „rađanje“ Dore Pejačević u njezinu „drugom životu“ – od potpunog zaborava do njezine renesanse, kako to i drugi izvori često vole reći.

Iznimnu vrijednost knjige vidim upravo u prvom poglavlju, koje sintetizira događaje i likove ključne za „rađanje“ Dore Pejačević u njezinu „drugom životu“

Sljedećih pet poglavlja kronološki prate život Dore Pejačević, kao i njezine bliže ili dalje poznanike, obitelj i prijatelje, u nastojanju da se što šire obuhvate život i rad skladateljice, vodeći čitateljstvo kroz postaje – između ostalih kroz Budimpeštu, Našice, Zagreb, preko Bayreutha, Dresdena itd.

Priča otpočinje obiteljskom poviješću te djetinjstvom skladateljice, u kojoj autor zasebno posvećuje pažnju i članovima njezine obitelji, prateći glavni tekst pretiskom pisama, zatim novinskih članaka te fotografija (inače, prijevode izvora većinski je načinio sam autor; kako onih novootkrivenih, tako i onih starih, već ranije prevedenih izvora). Isti model koristi i u preostala četiri „biografska“ poglavlja, a osim faktografskog karaktera glavnog teksta, autor nam usporedo nudi i sadržaj za one koji žele znati više, uz glavnu temu dodavši i kraće tekstove (vizualno drukčije oblikovane) koji produbljuju sadržaj koji se u glavnom tekstu kratko spominje, a koji nužno ne mora imati direktne veze sa skladateljicom.

Fotografije: Školska knjiga

Vrlo dobro to čini s, primjerice, raspravom o Karlu Armanu, liku kojega je Zvonimir Berković, zbog fabularne dinamike, skladateljici suprotstavio u seriji i filmu Kontesa Dora (1989., 1993.), dok je ta praksa katkada sasvim nepotrebno dodavanje sadržaja radi sadržaja samog, poput ilustracije rukopisa dnevnika Blagoja Berse (koji, eto, sadrži napomenu „Onome tko čita“, a što nas, kao istraživače – kako to argumentira Domagoj Marić – drukčije pozicionira u odnosu prema intimnim zapisima preminulih negoli je to slučaj, konkretno, s pismima Dore Pejačević [str. 34]).

Posljednje poglavlje, nazvano Odlazak. Maštanja poslužilo je Domagoju Mariću i kao teren za ponešto hrabrije idejne i formalne iskorake. Tematski se on ovdje ne vodi principom koherentnosti, već, pomalo i konfuzno, iznosi preostatke istraživanja ili pak ideja koje nije htio propustiti pridodati Životima i svjetovima.

Posljednje poglavlje, nazvano „Odlazak. Maštanja“ poslužilo je Domagoju Mariću i kao teren za ponešto hrabrije idejne i formalne iskorake

Tu će još jedanput snažno inzistirati na višeslojnosti promatranja lika i djela Dore Pejačević (s time da bih ja tu jednostranost više pripisala ideološko-političkim praksama negoli onim istraživačkim, a pritom i Domagoj Marić također nije bezrezervno otvoren svim čitanjima Dore); poglavlje zatim bilježi i autorov pokušaj da se opravda interpretacija Dore Pejačević kao skladateljice „na razmeđi svjetova kojima jest i nije pripadala“ (str. 246. – 247.), sa skupom redundantnih informacija o njezinoj obiteljsko-političkoj genezi, povijesti onodobne monarhijske Europe i simpatiziranju socijalističkih nazora.

Dalje, u kontekstu različitih pristupa, Marić u ovom poglavlju donosi i podatke iz izvora koji opisuju Doru Pejačević, uključujući i njezine psihofizičke karakteristike, a iz pera i riječi poznanika i suvremenika, što bih pozdravila kao dodatnu fasetu u razumijevanju njezine osobnosti i lika. Najveću manjkavost spomenutog poglavlja vidim u dijelu teksta naslovljenog Sažetak skladateljskog opusa; smatram da je čak i ovako kratak izlet u tu sferu trebao biti detaljniji, a svakako i uputniji.

Umjesto da uputi na konkretna djela koja kod Dore Pejačević uistinu mogu snažnije ili manje direktno upućivati na različite stilske tendencije, ovaj je segment ostao na razini (pre)općenite enciklopedijske natuknice, koja – osim nedovoljno akribije, indikativnih informacija, ali i jasnoće (primjerice, u raspravi o influksu ekspresionističkih stremljenja u skladateljičinu opusu, a napose u dijelu koji se tiče njezine stilske veze s Trima pjesmama Charlesa Baudelairea Dragana Plamenca, str. 257),), ima i opasno neodrživih teza i logičkih pogrešaka (kada u istom segmentu teksta Marić kazuje: „Dora Pejačević bila je povučena osoba. Njezina glazbena introvertiranost bila je posljedica osobne zatvorenosti.“ [Ibid.]).

Fotografije: Školska knjiga

Čak ukoliko i izuzmemo eventualnu raspravu o društvenim ograničenjima i rodnim očekivanjima, u konačnici i o zeitgeistu koji suptilno, simboličko, emotivno i unutarnje stavlja na pijedestal (a da pri tome ni ne spominjem stotinu puta podcrtanu vezu Dore Pejačević s pjesništvom Rilkea), ovakva razina zaključivanja, ali još više – nedovoljna posvećenost najvažnijem aspektu zbog kojega danas ovu knjigu i imamo u ruci, onome skladateljskom, oduzima upravo od višeslojnosti na kojoj Domagoj Marić u knjizi tako gorljivo višekratno inzistira.

A o onim drugim Dorama, o kojima Marić ne piše, najviše se dade iščitati iz posljednjeg segmenta zadnjeg poglavlja, naslovljenog „Da je poživjela dulje…“. U njemu si autor, kao wishful thinking, dopušta Maštanja, o nekim idealnim životnim odabirima, putovima i scenarijima… za svoju Doru Pejačević.

O procesu dostupnosti izvora, njihova konzultiranja, proučavanja i metodološkim izazovima pripreme građe Marić piše živo, zanimljivo i detaljno, dajući odličan uvid u mehanizme istraživačkog rada

Pogovor je, slično posljednjem poglavlju, građen kolažno, no uglavnom koncentriran na proces nastanka ove studije. O procesu dostupnosti izvora, njihova konzultiranja, proučavanja i metodološkim izazovima pripreme građe Marić piše živo, zanimljivo i detaljno, dajući odličan uvid u mehanizme istraživačkog rada. Ipak, manjoj temi unutar ovog poglavlja, onoj o nezaobilaznom senzacionalizmu koji prati život Dore Pejačević, posvetio je također pažnju, upućujući na problematičnost zanimanja javnosti za kontesin život više negoli za ono što je njezina osoba profesionalno prvenstveno bila.

Domagoj Marić: Dora Pejačević – Životi i svjetovi

Ipak, ni sam Domagoj Marić takvu zamku ne uspijeva izbjeći pa osim povremeno žurnalističkog karaktera pisanja (tu se nailazi na „drugu suprugu Amerikanku“ u kontekstu života udovca Dore Pejačević nakon smrti skladateljice [str. 15]), hvata se i u mrežu iznošenja ali i spekulacije o intimnim obiteljskim dinamikama, koje se uistinu ne mogu, ni uz najveći imaginacijski napor, uvrstiti među podatke vrijedne za ovu priču (vidi potpoglavlje „Udovac i sin“, str. 14. – 15.).

Odluka autora da se u knjizi isprepliću biografski sadržaji s onima o njezinu stvaralaštvu objašnjena je kroz argumentaciju da je „postupak skladanja svojevrsno zrcaljenje skladateljičine biografije“ (str. 280), a da su ti isti dijelovi teksta, posvećeni njezinu stvaralaštvu, pisani „na što jednostavniji i svakom čitatelju razumljiv način.“ (Ibid.) Intenciji unatoč, dodat ću da su ti dijelovi katkada i vrlo tanki sadržajem, površni u prosudbama ili pak sasvim nepovezano predstavljeni (vidi paragraf na str. 102).

Kad se već svjesno i donijela odluka o nepisanju zasebnog dijela knjige posvećenog stvaralaštvu Dore Pejačević (i koje bi zahtijevalo glazbenu analizu i općenito akribičniji pristup), onda bih svakako upozorila na nužnost indeksa pojmova, što je, nažalost, izostalo u izdanju, a što bi pomoglo pri čitateljskom „uparivanju“ osoba ili djela pri višekratnom spominjanju u drukčijim kontekstima kroz knjigu.

Indeksa pojmova pomogao bi pri čitateljskom „uparivanju“ osoba ili djela pri višekratnom spominjanju u drukčijim kontekstima kroz knjigu

Daljnji veći problem nalazim u argumentacijskim i diskurzivnim metodama autora, koje – što kroz subjektivne procjene (o, primjerice, nemarenju udovca Dore Pejačević, Ottomara von Lumbea, o daljnjemu životu opusa svoje pokojne supruge očitovanom kroz stupanje u novi brak „već sljedeće godine“, str. 14), što kroz identifikacijsku nepreciznost (da ne kažem rodnu pristranost) kod navođenja podataka o ženama (Ottomar von Lumbe se „razveo od druge supruge Amerikanke“ [str. 15]; Teodor Pejačević „postao je suprug šarmantne dvadesetogodišnje mađarske grofice Elizabete“ [str. 70. – 71.]); zatim kroz pogrešno induktivno zaključivanje (vidi referencu na kritiku Žige Hirschlera na str. 20) ili pretjeranu mističnu spekulativnost (mnogo ‘možda će’, ‘možda bi’ i sl., poput teze da je Zvonimir Berković nešto od svoje fikcije za svoju filmsku kontesu možda čuo u Našicama [str. 50]) – svakako oduzimaju na ozbiljnosti i nepristranosti ovog projekta.

Dora Pejačević: Životi i svjetovi iznimno je vrijedan skup novih saznanja i jedan vid sinteze dosadašnjih rezultata istraživanja

Unatoč spomenutim manjkavostima koje suštinski ne podrivaju ideju, Dora Pejačević: Životi i svjetovi iznimno je vrijedan skup novih saznanja i jedan vid sinteze dosadašnjih rezultata istraživanja, s dragocjenim aspektom činjenice da se sada nalaze na jednom mjestu. Osim novootkrivenih izvora, od kojih su većina oni sekundarni, do predstavljanja nekih ‘starih’ izvora po prvi put (u prvom se redu to odnosi na skladateljičinu hemeroteku, koja se čuva u Beču, no tu su i kritike na mađarskom jeziku, do sada neproučavane), iznimnu vrijednost edicije vidim i kroz bogat fotomaterijal, koji uglavnom precizno i dosljedno prati tekst.

Domagoj Marić – Dora Pejačević: Životi i svjetovi

Konačno, Domagoj Marić vrlo je dobro ukotvio slučaj Pejačević u mrežu procesa i pojava koji čine hrvatsku muzikologiju, ponudivši nam informativan i smislen luk priče o tretmanu i poziciji Dore Pejačević skladateljice, od vremena neposredno nakon njezine smrti, preko Josipa Andreisa, Svetislava Stančića, Ladislava Šabana, Koraljke Kos, do posljednjih instanci bavljenja skladateljicom unutar struke, ali i šire.

S tim u vezi, on odlično detektira i kontekstualizira i neke slijepe točke hrvatske muzikologije, u prvom se redu referirajući na breme nacionalizma u glazbi, odnosno u ideologiji koja istu nadilazi.

Domagoj Marić vrlo je dobro ukotvio slučaj Pejačević u mrežu procesa i pojava koji čine hrvatsku muzikologiju, ponudivši informativan i smislen luk priče o tretmanu i poziciji Dore Pejačević skladateljice

Na kraju bih još istaknula i vrijednost bibliografije radova o Dori Pejačević, koju je za knjigu pretežno skupila i obradila Vilena Vrbanić kao stručna suradnica izdanja, no šteta je, istovremeno, da se nije načinio i fonografski popis skladateljičinih djela.