Kelemenova stabla

Foto: DMK

Kolik je bio taj poznati slatinski mamutovac kad se prije 100 godina u tom gradu rodio Milko Kelemen možemo samo nagađati, no njegov je rast fascinantan i impozantan. Milko Kelemen (1924. – 2018.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih skladatelja našeg vremena, brižni lugar suvremene glazbe za koju je osmislio posebni rezervat otvorenog tipa u bijenalnom iskazu festivala u Zagrebu. Jednako je tako nakon jednog posjeta rodnoj Slatini prije 30 godina, promislio i osmislio festival koji nosi njegovo ime – Dani Milka Kelemena.

Foto: DMK

I dok je Muzički biennale Zagreb obilježio Kelemenovu stotku otvaranjem posebnog natječaja za mlade skladatelje, Slatina je istom imala priliku obilježiti jubilarno izdanje festivala započetog prije 30 godina idejom i razgovorom s tada sedamdesetgodišnjim velikanom avangarde, koji je na poziv došao posjetiti svoj rodni grad.

Podsjetimo, najprije je festival vodila Udruga Dani Milka Kelemena , a veliki je skladatelj i pedagog imao svoju uzdanicu te pouzdanicu u osobi Jadranke Srdoč (1956. – 2021.), koja je neumorno brinula o realizaciji festivala do 2019. kada ju je bolest spriječila nastaviti istim žarom pa festival preuzima glazbena škola koja nosi Kelemenovo ime. Od ove je godine organizator festivala Grad Slatina, dok su u programskom vijeću violinist i pedagog Goran Končar, skladatelj i dirigent Berislav Šipuš te Antonio Brzica, ravnatelj glazbene škole u Slatini.

Važna je obljetnica u Slatini označena promišljenim festivalskim programom koji je – prema Kelemenovoj formuli – uključivao njegova djela, djela suvremene glazbe, predstavljanja mladih skladatelja, praizvedbe, inozemne umjetnike te događanja koja obuhvaćaju i druge umjetničke aktivnosti odnosno izložbu plakata te promociju knjige.

Upravo su to ta stabla koja je Milko Kelemen zasadio ili poticao da se zasade, ideje o deprovincijalizaciji koja ga je potaknula i da pokrene Muzički biennale u Zagrebu; sada je ideja otišla i u „provinciju samu“, u njegovu rodnu Slatinu, sa željom da se proširi energija (suvremene) glazbe. Da se otvori prostor za umjetnost, susrete i nova djela.

Stabla koja je Milko Kelemen zasadio ili poticao da se zasade, ideja o deprovincijalizaciji koja ga je potaknula i da pokrene Muzički biennale u Zagrebu; sada je otišla i u njegovu rodnu Slatinu, sa željom da se proširi energija (suvremene) glazbe

A gotovo kao novo djelo, na otvorenju ovogodišnjih obljetničkih Dana, (nakon protokolarnih uvodnih govora koji jamče da bi festival trebao imati sve podrške od prisutnih ili onih koji su delegirali), u večeri koju bismo slobodno mogli označiti kao večer mladih skladatelja – jer su u trenutku pisanja skladbi gotovo svi na programu bili mlađi od 30 – svojim je jedinstvenim profilom, formatom i temama u prvi plan stigao sedamdesetogodišnji Koncert za violinu i orkestar stogodišnjaka Milka Kelemena.

Goran Končar / Foto: DMK

Nešto tek stariji nastankom od solista Gorana Končara (obljetnički proslavljenih 70 godina) koji ga je donio u interpretaciji uz Zagrebačku filharmoniju i dirigenta Ivana Josipa Skendera. Koncert pisan 1953. čekao je nekoliko godina za praizvedbu (prema popisu djela bila je tek 1957.), ali je 1954. godine osvojio nagradu Zlatka Balokovića, a onda je otišao u natuknicu s popisa djela, tek povremeno zvučao u interpretaciji Ivana Pinkave i Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Milana Horvata s radijske snimke iz travnja 1957.

Čini se da je – zahvaljujući ponajprije notnom izdanju koje je pripremio Berislav Šipuš za nakladničku kuću Cantus HDS-a – ovime dočekao pravi trenutak povratka odnosno ulaska u (vrlo moguće) repertoarno koncertantno djelo; sjetimo se kako se sam Milko Kelemen razveselio izvedbi svoje mladenačke diplomske Simfonije (iz 1952.) na festivalu u Slatini 2012. (koju je potom i u Zagrebu izveo Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića te snimio). Sasvim je sigurno da bi naklonost prema violinistu Goranu Končaru, kojem je poslao rukopis svojeg violinskog koncerta, bila još veća da je mogao čuti suvremenu praizvedbu Koncerta.

Dani Milka Kelemena Zagrebačka filharmonija Goran Končar

Foto: DMK

A taj je koncert baš upečatljiv i poseban, probija okvire zadanosti forme strogog Kelemenova učitelja Stjepana Šuleka (inače i vrsnog violinista!) te baš poput nekog stabla traži svoju visinu, mjesto i prostor za bujanje krošnje. Neuobičajenost odnosa stavaka, i to samo dva stavka uz Introdukciju, kao da su poruka učitelju Šuleku, možda i više od diplomskog rada Simfonije – iako je (prema navodu samog Kelemena) Zlatko Baloković odbio svirati taj nagrađeni koncert, prigovorivši da je to „glazba 19. stoljeća“.

Međutim, svježina Kelemenove imaginacije u oblikovanju tema, zaigrana poslušnost prema očekivanom u koncertantnom slogu, neuobičajenost kadenci koje se pojavljuju vrlo neočekivano te nevjerojatno romantičarski nabujale melodijske sekvence, jamac su privlačnosti partiture koja se u ovom prvom suvremenom istupu u javnost pokazala upravo takvom – privlačnom i zanimljivom.

Svježina Kelemenove imaginacije, zaigrana poslušnost prema očekivanom u koncertantnom slogu, neuobičajenost kadenci koje se pojavljuju vrlo neočekivano te romantičarski nabujale melodijske sekvence, jamac su privlačnosti partiture

Tumačenje koje je pripremio violinist Goran Končar, s bogatim iskustvom upravo sviranja Kelemenovih djela, poglavito njegova drugog violinskog koncerta Grand Jeu Classique (pa i u Slatini), baš kao i Zagrebačka filharmonija kojoj Kelemenove partiture nisu nepoznate, ali koja je pokazala izrazitu uživljenost u oblikovanju cjeline, a pod ravnanjem dirigenta Ivana Josipa Skendera, skladatelja koji je jedan od Kelemenovih nasljednika u vodstvu Muzičkog biennala Zagreb, dirigenta koji je pažljivo ostvario jedinstven i zahuktali luk gotovo polusatnog koncerta koji se gradi bez ikakva prekida.

Foto: DMK

Bilo bi sjajno usporediti upravo ta Kelemenova „mlada“ djela koja nije baš želio da se izvode: od Simfonije (1951.) i Koncerta za klavir (1952.) do Koncertantnih improvizacija (1954.) te Concertina za kontrabas i gudače (1956.), dvije skladbe kojima je ovogodišnji festival i zaključen na koncertu Zagrebačkih solista.

Pomnijem doživljaju i razumijevanju ne samo koncerta otvorenja nego i cjelokupnog festivalskog programa, koji je bio vrlo pažljivo osmišljen, svakako bi pridonijela programska knjižica festivala, koja ove godine osim uobičajene dizajnerske vizualne pojavnosti nije pružila dovoljne podatke o djelima i skladateljima ili pak o svim interpretima na koncertu. Bez ulaženja u detalje tog propusta, ostaje nam nadati se da će iduća izdanja festivala donijeti podatke u tekstovnim tragovima i opremi koncertnih te ostalih popratnih događanja, možda i neke zaokružene tematske tekstove koji se samim festivalskim programom jednostavno nude.

Pomnijem doživljaju i razumijevanju cjelokupnog festivalskog programa svakako bi pridonijela programska knjižica festivala, koja ove godine osim uobičajene dizajnerske vizualne pojavnosti nije pružila dovoljne podatke

Večer „mladih“ skladatelja na otvorenju Festivala sažela je prostor Pučkog otvorenog učilišta u Slatini u sjajan – doduše, glazbenicima na pozornici pomalo natrpan – okvir, za taj Kelemenov bljesak iz prošlog stoljeća, u kontekstu nekih puno starijih ili jednog sasvim svježe napisanog djela.

Program mladih skladatelja koji su u vremenu pisanja djela s programa bili mlađi od 30 godina – od Wolfganga Amadeusa Mozarta (svirala se predigra operi Figarov pir) do Franza Schuberta i njegove Nedovršene simfonije pa i Kelemenovih nepunih 30 godina u vrijeme nastanka violinskog koncerta – donio je i jedno uistinu posve novo djelo.

Matko Brekalo, skladatelj rođen u Osijeku 1993., napisao je za posebnu slavonsku turneju Zagrebačke filharmonije kratku skladbu naslova Intuitivne imaginacije u zaigranosti filmske partiture koja je u Slatini imala svoju petu izvedbu u pet dana. Jedinstvena prilika za naš kontekst suvremene glazbe!

Pogled s visine, kakvu je dosegao Milko Kelemen, pogled iz Stuttgarta (gdje je živio i djelovao) prema domovini ili prema rodnom gradu, svakako je uključivao i vrlo jasnu te jaku, gotovo prosvjetiteljsku želju za povezivanje i uvezivanjem hrvatske glazbe u trendove te novosti u svijetu. A festival u kojem je i sam zdušno sudjelovao, ovaj slatinski koji nosi njegovo ime, zasigurno nosi potencijal naslijeđen od proteklih 30 godina i time može jamčiti da će iduća festivalska izdanja, poput mladih ili već visokih stabala dati ugodan pejzaž djelima i skladateljima koji će biti predstavljeni, možda i nekoncertnim formatima (prije ili posije koncerata) – kako je i jedne godine bilo upriličeno uoči koncerta Cantus Ansambla i praizvedbi mladih skladateljica.

Pogled s visine, kakvu je dosegao Milko Kelemen, svakako je uključivao i vrlo jasnu te jaku, gotovo prosvjetiteljsku želju za povezivanje i uvezivanjem hrvatske glazbe u trendove te novosti u svijetu

Slatinske razglednice suvremene ali i glazbe prošlih vremena, birani glazbenici i ansambli svakako će uvijek biti privlačni i zahvaljujući tom moćnom imenu velikana glazbe našeg vremena – Milka Kelemena.