Veliki prasak Nike Turković u Tvornici kulture

Popularna glazba u nas neće biti više ista nakon Nikinog showa u Tvornici Kulture. Nakon pravog vatrometa strasne uzajamne ljubavi i poštovanja Nike s bendom i gostima na pozornici i auditorija.

Nika Turković u Tvornici kulture/foto: zg crnjak

Veliki pogon Tvornice bio je inače rasprodan, premda je Nika tjednima prije koncerta znala tu i tamo brinuti hoće li napuniti kultnu dvoranu koja zna biti jedan od ključnih trenutaka karijere, ne samo njene.

Tko tu uspije, ima lakši put k idućim vrhuncima.

Ali malo tko je u glazbenom biznisu, od menadžera do novinara, iznenađen rezultatima s box officea nakon Nikinog naramka singlova, albuma 11 i pripadajućih videospotova, fotki (fine, erotizirane, fantastičnog stylinga) i javnih istupa o ‘škakljivim temama’ (često pjeva o tome i u samim pjesmama).

Nika je jednostavno drukčija, odbacila sve vladajuće šablone domaće i regionalne estrade kao stare krpe. Premda je sjedila u žiriju nekog TV talent showa (zašto ne, dobra udica za vlastito stvaralaštvo), s mogulima domaćeg biznisa. I s njima bi lako i lijepo komunicirala oko žiriranja, ipak dijametralno je suprotne koncepcije, svjetonazorske i glazbene.

I na kraju je uspjela.

Nika Turković u Tvornici kulture/foto: zg crnjak

Bit je da će mnoge kantautorice u začetcima, još mlađe od nje, biti okuražene njenim uspjehom mimo svih šablona glazbene industrije. Možeš i moraš biti drugačiji, pretpostavka je da imaš talent da znaš te umiješ izvrsno raditi osnovno i uspjeh je tu, nadomak. To je samo jedna od poruka s trijumfalnog koncerta Nike Turković.

Da je nesvakidašnji talent bilo je jasno još 2004. kada je zastupala Hrvatsku na Junior Eurovision Song Contest. I gle veselja sinoć u Tvornici – nakon više od dvadeset pjesama, za bis izvodi pjesmu “Hej, mali”. Kako slatko! I dobro! A prošlo je dvadeset godina.

I znakovito za budućnost iz ugla 2024.: u kojoj je postala snažna, moćna i neovisna mlada žena.

Prije Tvornice Nika je polako i mudro slagala mozaik početnog uspjeha. U situaciji kada su u javnosti ugroženi pripadnici manjina zbog svojih seksualnih orijentacija, Nika Turković ne samo da ne šuti, nego im i u pjesmama daje podršku.

Glede LGBTQ-a Nika će: „Sada je važnije nego ikad imati stav i poštivati ljude pa onda i zalagati se za dobrobit onih koji su ugroženi. Ja sam uvijek bila transparentna oko tih tema i pri tome ostajem!“

Nika Turković u Tvornici kulture/foto: zg crnjak

Jedna od njenih najupečatljivijih pjesama na tu temu je “Dok nas nema”. Inače, napisala ju je beogradska kantautorica Tamara Popović i nudila ju Niki duže jer ju je i napisala baš za nju. Jedan fan je za Niku u toj pjesmi napisao: „Glas koji miluje i klizi niz sva čula.“

Živa istina, kao što je i istina da je to bila fantastična inspiracija redatelju videospota Luki Sepčiću za jedan od najboljih spotova. Naravno da su neki sve proglasili kontroverznim, što je čista smijurija. Što je kontroverzno u pjesmi i spotu u kome se ljudi vole i strasno ljube u 21. stoljeću?!

Zbog ovakvih situacija mnogi s pravom drže Niku rušiteljicom tabua.

Slučajno ili ne, nebitno, ali veoma učinkovito i lijepo, prvih deset sekunda pjesme “Dok nas nema” na tragu je fantastične glavne teme Johna Carpentera Assault On Precint 13. I u nastavku u podlozi aranžmana može se osjetiti užas (?) o kojem pjeva Nika, poput užasa u spomenutom filmu.

S druge strane, niz njezinih pjesama prihvaćen je od publike ne samo kao medij identifikacije (u Tvornici su s Nikom pjevali sve pjesme), nego i kao vrhunska pop-djela koja ona savršeno pjeva i s umijećem, a ne samo s prirodnim talentom.

Nika Turković u Tvornici kulture/foto: zg crnjak

Nika: „Sve su pjesme ostavljene na interpretaciju slušateljima. Puno ljudi kroz tužne melodije shvati zapravo sretne završetke i obrnuto.“ Fan: „Od preugodnog glasa do ugodne pojave i stila, ne razmeće se ni u čemu. Samouvjerena u nekoj jednostavnosti. Privlači pozornost na sebe iz kuta, bez da se posebno trudi.“

Ta prirodnost u onom što radi i kako se ponaša jedna su od najprivlačnijih Nikinih vrlina.

Fan: „Njezino minimalističko, svilenkasto pjevanje, duboko je fokusirano na njezin glas i riječi. Ima puno skrivenih emocija samo ih treba prepoznati.”; „Tvoj glas me trenutačno stavlja u stanje mira!“

Premda je o miru Nika pjevala u Tvornici („Ako nisam ja tvoj mir, nek se ruše zidovi!“), kultni auditorij bio je puna dva sata pun pozitivnog nemira, ekstatičnog uzbuđenja, pjevanja dobro znanih stihova. A kako i ne bi, kad je Nika konačno bukvalno eksplodirala na pozornici kao suverena frontwoman.

Bez elektronike koju, naravno, koristi u studiju, imala je u Tvornici iza sebe ‘nabrijani’ rock bend; bučan, čvrst i u izvanrednoj simbiozi s njezinim pjevanjem, koje se pokazalo svilenkastim (?!) kad treba, opet toliko snažno, energično, do nevjerojatnosti. I prelijepo – prije i poslije svega. Napravljena je i posebna pozornica, ali minimalistička i sasvim neobična, lišena ikakvog kičeraja. Sve je bilo podređeno Niki i to je sasvim OK, a ona je pak bila posvećena svom izvođenju i publici koja joj je neštedimice uzvraćala.

Dramaturgija izvrsna. Dvadeset i dvije pjesme od “Pusti” do “Sam(a)”, a između “U mraku”, “Tvoj mir” („Ako nisam ja tvoj mir, nek se ruše zidovi!“), “Mir”, “Gledaj me”… Naravno da je sve prošarala gostima/gošćama od kojih ne znaš tko je bio uzbudljiviji u kombinaciji s Nikom.

S ToMom je otpjevala “Prava ljubav” (nije potrošna), s pocket palmom “Bolja” i “Koža”, a s Lukom Racićem na gitari (tip iz Buč Kesidi) “Gdje Dunav ljubi nebo”.

Nika Turković u Tvornici kulture/foto: zg crnjak

Neizostavna je, naravno, bila Nela, otpjevale su “Mogu i sama” i “Nebo gori”. Kakav urnebes u dvorani!

Imala je Nika Turković i neke ‘dugove’ u ranijem životu. Pa je uz gudače izvela “Wildflower” svoje omiljene Billie Eilish i “Complicated” Avril Lavigne, koju također voli. Inače ne volim baš da se na autorskim koncertima izvode coveri, ali Turković je i u ovom slučaju imala stila, mjere i uzbudljivosti. Čak i u obradi Vesne Pisarović “Sasvim sigurna”.

U vrijeme ritam mašina, računala i silne elektronike Nika Turković nepatvoreni talent potencira kroz svoju prirodnost, organskim instrumentima, bez scenskih rekvizita, trikova, videa (zamislite: nijednog ekrana ni monitora nije bilo, wow!) ili plesača i plesačica koji se bezidejno prenemažu po pozornici.

Dobili smo u Niki i scensku pojavu jake osobnosti, čvrstu i jaku, beskompromisnu – kao i u svemu ostalom.

Nove pjesme za novi album priprema i jedino što je htjela otkriti jest da će njime dominirati gitare.