Idilični nastup Bamberških simfoničara

Malo tko je u listopadu 2003. slutio gdje će svoje karijere nastaviti natjecatelji trećeg Međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro von Matačić. Pobjedu je odnio poljski dirigent Michał Dworzyński, drugu nagradu Dian Tchobanov iz Bugarske, a češki dvadesetdvogodišnji dirigent Jakub Hrůša nagađen je trećom nagradom. Ivan Repušić u drugom je krugu bio među posljednjima na listi od četrnaest natjecatelja, kao i Luka Vukšić.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Možda tada nije pobijedio, no Jakub Hrůša danas je šef dirigent Bamberških simfoničara, a od sljedeće sezone i glazbeni ravnatelj Kraljevske opere u Covent Gardenu. Rado se vratio na pozornicu Lisinskog dvadesetjednu godinu kasnije, istaknuvši u postkoncertnom razgovoru s Dinom Puhovski da ga uz hrvatsku prijestolnicu vežu lijepe uspomene.

Zagrebačka publika poklonila je i njemu i orkestru itekako srdačan pljesak već nakon prve točke na programu, Idile Blagoja Berse. Bamberški simfoničari ubrajaju se među najbolje orkestre u Njemačkoj, a konkurencija je ogromna već u Bavarskoj. Mnogo govori i činjenica da dolaze iz malog grada u kojemu je gotovo svaki deseti stanovnik ujedno i njihov pretplatnik. Svoje su mjesto svakako opravdali i ovim zagrebačkim koncertom.

Mnogo govori i činjenica da dolaze iz malog grada u kojemu je gotovo svaki deseti stanovnik ujedno i njihov pretplatnik

Bersina Idila na početku koncerta poklon je zagrebačkoj publici na posljednjem koncertu prvog dijela međunarodne turneje ovim dijelom Europe. Lijepo je bilo (napokon) čuti čistoću u sviranju prvih violina u razigranoj dionici kojoj je Bersa povjerio lijepu kantilenu. Toplom tonu gudača pridružili su se vrlo precizni drveni puhači kao iznimno kompaktna dionica u kojoj svaki od članova sluša ne samo onoga tko sjedi u neposrednoj blizini, nego i ostale kolegice te kolege u orkestru.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Tradicionalno, u prvom dijelu simfonijskog koncerta nakon kratke kompozicije poput Idile uslijedio bi solistički koncert, no Bamberški simfoničari onamo su smjestili Četvrtu simfoniju u B-duru Ludwiga van Beethovena. Priklanjanjem trodijelnoj periodizaciji Beethovenova stvaralaštva, simfoniju se može smjestiti u srednje razdoblje, obilježeno podizanjem razine individualnosti i odmicanjem od uzora. No u ovom se slučaju Beethoven oslanja na nasljeđe kasnog 18. stoljeća, možda i zbog naručitelja koji je bio oduševljen Drugom. Jakub Hrůša odlučio je ipak istražiti slojeve ambicioznijeg, a ne ranog razdoblja skladateljeva stvaralaštva.

Taman i baršunast ton, karakterističan za Bamberške simfoničare, naročito je bio osjetan u prvom i trećem stavku, stilski se približavajući izvedbi kakvu bih očekivao da je na rasporedu, primjerice, neka Brahmsova simfonija. U masivnom zvuku orkestra specifičan timbar prirodnih trublji koje je dirigent ovdje zatražio nije mogao doći do izražaja. Haydnovski utjecaji nisu bili razvidni ni u posljednjem stavku pa je zbog tempa i općenito pristupa izostala kristalna bravuroznost koja bi svakako dobro došla.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Solist koncerta bio je ruski pijanist Daniil Trifonov kojega su već ranije upoznale i dubrovačka i zagrebačka publika, potonja u istom ciklusu 2018. kada se predstavio recitalom obilježenim hladnim te distanciranim sviranjem. Dijametralno suprotan bio je ovaj zagrebački koncert na kojemu je suvereno izveo Rapsodiju na Paganinijevu temu Sergeja Rahmanjinova.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Paleta boja koju je Trifonov izvlačio iz klavira bila je izuzetno zasićena, istovremeno komplementarna s raznolikošću zvuka koji je dopirao iz orkestra kao homogene cjeline. Sjajna komunikacija pijanista i dirigenta bila je u igri od samog početka. Svi zajedno dijele isti cilj: muziciranje na najvišoj razini u svakom pogledu. Apsolutno je očaravajuća bila najpoznatija osamnaesta varijacija koja je protekla u pažljivo izabranom tempu, bez patetike i zavlačenja. Izravan i precizan ton klavira pod prstima Daniila Trifonova u svakom je trenutku bio imperativ, bilo da je riječ o bravuroznim pasažama ili polaganim kantilenama, a muzikalnosti ni u kojem trenutku nije nedostajalo, čime je pijanist itekako zaslužio ovacije čitavog Lisinskog.

Apsolutno je očaravajuća bila najpoznatija osamnaesta varijacija koja je protekla u pažljivo izabranom tempu, bez patetike i zavlačenja

Sa svojim sada već pokojnim profesorom dirigiranja, maestrom Jiříjem Bělohlávekom, Jakub Hrůša nesumnjivo dijeli pažnju i ljubav prema izvođenju češke glazbe,  a o tome svjedoči i posljednja točka na programu, Taras Buljba Leoša Janáčeka koju je dirigirao napamet.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Bogatstvo orkestralnog zvuka zasjalo je u trima rapsodičnim stavcima narativnog Janáčekova djela, uz odlično uklopljen zvuk orgulja dvorane Lisinski na kojima je orguljaš pažljivo izabrao registraciju, učinivši orgulje velikim članom orkestra. Osim ujedinjenog sviranja kojim je orkestar „ispričao“ priču o Tarasu Buljbi, isticala su se orkestralna sola, pogotovo klarinet in Es u ključnom trenutku drugog stavka.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Program Bamberških simfoničara više ili manje prikladan je za turneje, kako je i sam dirigent istaknuo nakon koncerta. Različitim publikama u različitim gradovima treba udovoljiti jednakim programom, što nipošto nije lako. No raznolikost u programu koju su pokazali Bamberški simfoničari s Jakubom Hrůšom primjer je toga da se različitim djelima mogu prikazati sva lica moćnog orkestra. Istovremeno se vrlo poznatim djelima – poput Rapsodije na Paganinijevu temu Sergeja Rahmanjinova uz suradnju solista Daniila Trifonova – itekako može pristupiti iz novog, svježeg kuta, da i publika na trenutak pomisli kako djelo sluša nekim novim ušima.