Neka nova vokalna stremljenja
NIM: Now
Ime Maje Grgić Novaković posjeduje stanovitu rezonancu na hrvatskoj jazz sceni. Jedna je to od rijetkih pjevačica u ovom idiomu koja se, uz povremene sabatikale, uspješno održala na površini balkanskog jazz vrtloga. Nakon svojih glazbenih početaka, koji, jasno, uključuju sudbonosni susret s Boškom Petrovićem te kakve anegdote pogonjene vječnom karizmom ovog glazbenog orijaša, Grgić Novaković je svoje školovanje nastavila u Grazu, kao i većina mladih jazz glazbenika njene generacije. Već 2008. biva prepoznata od Hrvatske glazbene unije kao mlada nada jazza, što joj je donijelo nagradu Status i jamačno dalo veliki vjetar u leđa.
Nakon više suradnji s regionalnim glazbenicima, prošle je godine odlučila okrenuti novi list, prepustiti balkanofoničnost svog imena i prezimena zaboravu te internacionalizirati se novim umjetničkim imenom, da baš ne kažem nom de guerre – NIM. Neobična odluka i krajnje visok datum za nekoga tko je na sceni već dvadesetak godina, no nije na meni da sudim o onomastici, a dat ću sve od sebe da je do kraja ovog teksta tako nazivam. U duhu vlastite renesanse okupila je već iskušani trio (Kruno Levačić na bubnjevima, Mateo Martinović na klaviru i Zvonimir Šestak na kontrabasu) i snimila album Now, satkan od njenih autorskih kompozicija (uz povremeno Martinovićevo koautorstvo).
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Uvodni akordi ovog trija nepogrešivo me podsjećaju na (gotovo) zaboravljeni dragulj hrvatskog jazza kasnih 90-ih i početka 2000-ih, trio Folkestra, koji je uz Levačićevu inspiraciju i Martinovićevu viziju iznjedrio neobično originalan (uz naslove skladbi poput A zašto med ne bi curio niz teglu?), na trenutke nadrealan (obradili su Smetaninu Vltavu za jazz trio u maniri naspram koje trio Jacquesa Loussiera zvuči dosadno), a nadasve impresivan zvuk. Treći član trija bio je Žiga Golob, no Šestak ga vrlo dobro nadomješta. „
Folkestričnim“ bojama obojen je i autorski zvuk NIM-ine (autorica nije istaknula kako se sklanja njeno umjetničko ime) uvodne skladbe, ujedno i singla, Svijet gdje nismo sami – vrvi nefunkcionalnom harmonijom i neočekivanim melodijskim rješenjima, no cijelo vrijeme uspješno zadržava refleksivnu atmosferu.
Uvodna skladba vrvi nefunkcionalnom harmonijom i neočekivanim melodijskim rješenjima, uspješno zadržavajući refleksivnu atmosferu
NIM opetovano nastoji isticati forte svog vokala, a to je njena gotovo baritonska laga – reći za nju da je kontraalt skoro da je pogrešno (odmah na um pada Zappin Planet of the Baritone Women). U pojedinim trenutcima zvuči ranjivo, pak dominantno, no vazda artikulirano. Na skladbi kao što je Sjena vrlo učestalo mijenja impostaciju glasa, ovisno o registru koji melodijski materijal potražuje – ovo instantno priziva velikog Ala Jarreaua i njegov specifični stil, no NIM (još) ne posjeduje dovoljan tehnički facilitet za neprimjetno i spretno skakutanje kroz oktave i registre.
U skladbama poput There is Something In Your Eyes ili I Still Live njena ekspresija je vrijedna pohvale, no nameće se učestali problem kod istočnoeuropskih vokalista – kruta dikcija engleskog jezika, koja u ovom slučaju nije šerbedžijanska kao kod većine, no na trenutke skreće pažnju sa sâme kompozicije. Savršen engleski izgovor kod današnjih pjevača trebao bi biti isto tako per mus kao što je to štimanje i kvalitetna projekcija tona kod saksofona ili trube.
U svakom slučaju, uigranost ovog sastava na vrlo je visokoj razini – Levačić i Martinović uistinu zvuče kao dvojac koji je zajedno prošao sito i rešeto, a prekaljeni Šestak prirodno se sljubljuje u ovaj glazbeni organizam. Levačićeve metlice toliko su tople i fine da bi ih se dalo slušati i bez ostatka ritam sekcije, Martinović je svojim asketizmom i filigranijom utoliko nenametljiv, a istovremeno hrani ovaj materijal suptilnom harmonijom donesenom znalački i uz puno praznog prostora, omogućujući glazbi da diše. Toga je svjesna i NIM te svojim fraziranjem u svakom mogućem trenutku ostavlja dovoljno prostora da se faktura ne čini prezasićenom.
Kako je vokal u prvom planu, a teksta u gotovo svakoj skladbi ima napretek, članovi sastava nemaju previše konvencionalnih solističkih dionica, no kad god se za njih nađe mjesta, svakako su dobrodošle – dobar primjer je vrlo odmjereni kontrabas solo na Sve si bliže.
Razigrana i žovijalna U svakom trenu, primjerice, donosi temicu s pop utjecajima i nevinim tekstom, ali i lijep, zdušan Martinovićev solo. Za istaknuti je i kratak odsječak gdje NIM ostaje sama s Levačićem – takvih neočekivanih i nepredvidljivih trenutaka nikad dosta! Ono što svakako nedostaje u ovom kontekstu jest nekoliko punokrvnih NIM-inih scat sola, za koje sam siguran da bi bili izvedeni znalački – to je ipak sine qua non ako ćemo govoriti o vokalnom jazzu.
I Feel You možda je i najproživljenija od baladičnih skladbi ovog albuma, a bogata nefunkcionalna harmonija te neočekivana melodijska kretanja s početka i ovdje vode glavnu riječ (još Martinovićevog utjecaja?).
Penultimativna skladba ujedno je i jedina koja ne spada u NIM-in autorski izričaj – Nocturno, koji potpisuju Zdenko Runjić i Jakša Fiamengo, duboko je (da ne kažem dragojevićevski) utkan u domaću pop sferu i kao takav vrlo čudan izbor za uvrštenje u ovu set listu. Aranžmanski je donesen vrlo spretno, prozračnost koja se slutila prije ni ovdje ne nedostaje, no i dalje mi se čini da bi izdanje bilo jednako zanimljivo i bez toga. Zašto ne, primjerice, disidentski snimiti neki opskurniji, a prekrasan jazz standard u doba kada je to tabu?
Najljepši dan krasan je izbor za završetak ovog albuma – naizgled odveć nevina i naivna, s tekstom koji implicira dječju brojalicu, a opet posjedujući latentnu dubinu
Naposljetku, Najljepši dan krasan je izbor za završetak ovog albuma. Naizgled odveć nevina i naivna, s tekstom koji implicira dječju brojalicu (i melodijom koja ga na trenutke u istom duhu komplementira), a opet posjedujući latentnu dubinu – u službi kakve tople pikardijske terce u najpozitivnijem značenju te riječi.
Sublimirajući sve spomenute detalje, svakako valja istaknuti kako ovaj nosač zvuka odiše svježinom i lepršavošću, čak i originalnošću, zbog čega je (ako bismo uspoređivali recentna domaća izdanja vokalnog jazza) beskrajno zanimljiviji i šarolikiji od, primjerice, prošlogodišnjeg izdanja Tamare Obrovac. Podrazumijevajući još pregršt nastupa uživo i redefinicije ovog materijala na pozornicama domaćih i regionalnih festivala, ovaj kvartet mogao bi imati još štošta za reći, zbog čega bi ga svaki ljubitelj domaćeg vokalnog jazza trebao imati na radaru.
Ovaj nosač zvuka odiše svježinom, lepršavošću i originalnošću, zbog čega je (uspoređujemo li recentna izdanja vokalnog jazza) zanimljiviji i šarolikiji od, primjerice, prošlogodišnjeg izdanja Tamare Obrovac
