Tradicijski glazbeni instrumenti iz radionica hrvatskih graditelja

Tradicijska kultura Hrvatske i Hrvata u susjednim državama, posebice iz etnomuzikološkog i etnokoreološkog aspekta, toliko je bogata i raznovrsna da se katkad čini nevjerojatnim koliko se toga „uspjelo ugurati“ u relativno malen geografski prostor. Krenemo li od bećarca i šokačkog kola specifičnih za istok Hrvatske, preko polki i drmeša središnje i sjeverne Hrvatske, kroz nijema kola i ojkalice Like i dalmatinskog zaleđa, pa sve do tanaca, gradskih plesova i linđa našeg priobalja i otoka, zaokružit ćemo četiri etnogeografske folklorne zone, panonsku, alpsku, dinarsku i jadransku.

Tradicijski glazbeni instrumenti

Specifičnost svake od zona, uz plesove, napjeve i narodne nošnje, svakako su i tradicijski glazbeni instrumenti, koje ugrubo možemo podijeliti na puhačka glazbala (drvene svirale poput diplice, dvojnica i sopila, te s mješinom, poput gajdi, duda i mihova), žičana (razne vrste tambura i gudačkih instrumenata u koje spadaju lijerica i gusle) i udaraljke. Prosječnom poznavatelju tradicijske kulture vjerojatno je malo poznata činjenica kako gotovo svi narodi u Europi imaju svoju verziju glazbala s mješinom, i da su naše, hrvatske gajde, znatno starije od primjerice škotskih, koje su u svijetu svakako najpopularnije (i/ili najrazvikanije).

Gajde

S obzirom na to da danas postoji pregršt literature koja opisuje hrvatska tradicijska glazbala, fokus ovog teksta bit će na ljudima koji te instrumente izrađuju, graditeljima hrvatskih tradicijskih glazbala, koji se u stručnoj literaturi i medijima rjeđe spominju.

Graditelji tradicijskih instrumenata – „ljudi iz sjene“

Tko su ti ljudi „iz sjene“ koji izrađuju tradicijska glazbala, koliko je važna njihova uloga u očuvanju tradicijske kulture, kakav je postupak izrade glazbala, na koje načine plasiraju svoje proizvode na tržište, koje su suvremene prijetnje gradnji instrumenata te ima li gradnja tradicijskih glazbala svijetlu budućnost, samo su neka od pitanja na koja ćemo nastojati pružiti odgovor.

Koliko je važna njihova uloga u očuvanju tradicijske kulture, kakav je postupak izrade glazbala, kako plasiraju svoje proizvode na tržište, koje su suvremene prijetnje gradnji instrumenata?

Jedan od najvažnijih promicatelja tradicijskih glazbala u Hrvatskoj je Stjepan Večković, solist Ansambla narodnih pjesama i plesova hrvatske LADO, predavač na brojnim seminarima, osnivač Centra za tradicijska glazbala Hrvatske, Međunarodnoga gajdaškog festivala i Hrvatskoga gajdaškog orkestra, ali i čovjek koji većinu tradicijskih glazbala sâm izrađuje. Prvi se put s njima susreo kao član Studentskog kulturno-umjetničkog društva Ivan Goran Kovačić iz Zagreba, a nedugo nakon toga njegov ga životni i profesionalni put odvodi do Ansambla LADO, u kojem se zapošljava kao svirač na tradicijskim glazbalima.

Shvativši da veliku većinu instrumenata koje je svirao u LADU gotovo više nitko ne izrađuje (pogotovo manje drvene svirale poput diplica, jedinki ili dvojnica), ubrzo se i sâm počinje zanimati za njihovu izradu.

Večković danas izrađuje većinu hrvatskih tradicijskih puhačkih glazbala, uz sve vrste drvenih svirala i onih s mješinom poput gajdi i duda, nastoji izrađivati one instrumente koje danas u Hrvatskoj gotovo nitko ne izrađuje, poput susačkog, rapskog (paškog), korčulanskog i pelješkog miha.

Vjekoslav Martinić glazbom se bavi cijeloga života, a upoznavanjem s današnjom suprugom Romanom Fezi Martinić, etnologinjom po struci, počinje se zanimati za tradicijsku kulturu.

Prije dvadesetak godina odlučio je osnovati kulturno-umjetničko društvo u Garešnici, te je u tom periodu krenuo pohađati seminare Hrvatske škole folklora gdje je učio svirati tradicijska glazbala. Stečeno znanje prenosio je na mlađe naraštaje, a baveći se pedagoškim radom uvidio je da i sâm treba poznavati osnove gradnje instrumenata, prvenstveno njihovo ugađanje, s obzirom na to da je riječ o instrumentima koji su izrazito osjetljivi na vremenske prilike, vanjsku temperaturu i vlagu. Krenuo je s manjim popravcima tuđih glazbala, a nakon toga kreće i s izradom vlastitih, u početku isključivo za osobne potrebe.

Danas izrađuje velik broj puhačkih tradicijskih glazbala s fokusom na gajde i dude, te je stalni predavač tradicijskih glazbala na Hrvatskoj školi folklora.

Vjekoslav Martinić / Foto: Gareški kulturni centar

Jedini graditelj sopila na svijetu

Sopile, glazbalo karakteristično za područje Kvarnera, Kastavštine, Vinodola i otoka Krka, danas jedini na svijetu izrađuje Marijan Orlić iz Punata na otoku Krku. Ovaj vrsni sopac (svirač sopila) i kantur, pjevač tradicijskih napjeva, prve je sopile izradio prije gotovo 25 godina.

Osim što su vezane za usko geografsko područje, specifičnost sopila je ta da se uvijek sviraju, pa tako i izrađuju, u paru, tzv. vela i mala sopila. Iako sopile mnogi miješaju s istarskim roženicama, razlike između ova dva instrumenta ipak postoje. Kako sâm Orlić navodi, u Istri nije rijetkost vidjeti da se roženice često sviraju uz harmoniku, dok je sopile nemoguće „upariti“ s temperiranim glazbalima. Postoje također razlike i u samoj izradi, piskovima, tehnici sviranja i boji zvuka.

U Istri nije rijetkost vidjeti da se roženice često sviraju uz harmoniku, dok je sopile nemoguće „upariti“ s temperiranim glazbalima

Orlić smatra kako su sopile u naše krajeve stigle s Bliskog istoka, a prvi pisani zapis u kojem se spominju sopile datira iz 1223. godine, gdje se navodi da su sopci svirali na svadbi nekog od knezova Frankopana. Uz izradu sopila, Orlić je i danas aktivan sopac, član udruge sopaca, a vodi i školu kanta na Krku.

Marijan Orlić / Foto: otok-krk.org

Južnije od Krka, na otoku Rabu, živi i djeluje vitalni 87-godišnjak, Anđelko Brna, svirač rapskog miha, slikar, izrađivač otočkih svirala od trstike i jedan od rijetkih ljudi u Hrvatskoj koji se specijalizirao za izradu mješina, odnosno spremnika za zrak na tradicijskim puhačkim instrumentima.

Kao dijete ponekad se igrao sviralama, drvenim dijelom miha na kojem se nalaze piskovi i prebiraljka, no zbog posla i drugih životnih okolnosti tek se u kasnim četrdesetim godinama života ozbiljnije počeo bavio sviranjem, kada na Rabu više nije bilo aktivnih svirača miha. Govori kako je mih učio svirati tako da je melodije „uštimavao“ po plesnim koracima rapskog tanca.

Pune 22 godine bio je jedini svirač miha na Rabu, a kasnije je svoje znanje o sviranju miha prenosio i na mlađe naraštaje, od kojih je danas svega nekoliko aktivnih svirača. Što se povijesti samog glazbala tiče, Brna navodi kako se mih u pojedinim zapisima spominje još u vremenima prije Krista, s istim rasporedom rupica na prebiraljci kao i danas, te da se vjerojatno koristio prilikom vjerskih obreda.

Bosna i Hercegovina

Jure Miloš iz Gruda u Bosni i Hercegovini zaljubljenik je u tradiciju, promicatelj gange, guslar, diplar, restaurator i vlasnik jedne od najvećih kolekcija etnoloških starina iz Zapadne Hercegovine, ali i čovjek koji tradiciji pristupa iz znanstveno-istraživačkog ugla kao viši stručni suradnik za zaštitu kulturno-povijesne baštine pri Ministarstvu obrazovanja, znanosti, kulture i sporta županije Zapadnohercegovačke i kao autor brojnih stručnih radova iz oblasti etnologije.

Tradicijska glazbala hercegovačkog kraja svira od rane mladosti, a usporedno kreće i zanimanje za njihovu izradu. Kao i Anđelko Brna, Miloš se specijalizirao za izradu mješina, odnosno „koža“, primijetivši da se u njegovu okruženju najmanje ljudi bavi upravo tom djelatnošću. Danas proizvodi mješine i za druge majstore koje šalje po BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, a njegovi se instrumenti sviraju u čitavoj regiji, ali i u ostatku svijeta. Iako rjeđe, izrađuje i drvene dijelove dipala, a instrumente poput lijerice i gusala restaurira.

Jure Miloš

Babin Do, naselje pokraj Neuma u BiH dom je Zlatku Glaviniću, koji lijerice, gusle, diple i razne druge drvene svirale izrađuje i majstorski svira. U zvuk lijerice zaljubio se još kao desetogodišnji dječak, na svadbi u njegovu susjedstvu gdje se uz lijericu plesalo i pjevalo.

Ubrzo je nabavio staru lijericu na kojoj je učio svirati, a nakon toga je istu poželio i sâm izraditi. Glavinić je do današnjeg dana fasciniran tradicijskom kulturom i zvukovima; govori da uvijek prilikom izrade instrumenata razmišlja i divi se onima koji su prvotno izmislili ta glazbala. Iako fokusiran na drvo, izrađuje i mješine za diple, a u prošlosti se kratko vrijeme bavio i gradnjom tambura. Uz to što svakodnevno svira, izrađuje instrumente kao i ostale predmete od drveta (suvenire, ukrasne predmete, stolove itd.), bavi se pedagoškim radom te odgaja nove generacije lijeričara, a aktivno je uključen i u organizaciju kulturnih manifestacija u Neumu.

Lijerice izrađuje i Maro Kola iz sela Banići u Dubrovačkom primorju. Iako u suštini isto glazbalo, hercegovačka i dubrovačka lijerica razlikuju se po duljini, tj. širini, gdje je hercegovačka duža i uža, a dubrovačka kraća i šira.

Prvu je lijericu napravio s osamnaest godina, a do sada ih je izradio gotovo dvije stotine

Kola također izrađuje lastovsku (koja se svirala za vrijeme lastovskih pokladnih običaja i gdje je lijeričar svirao stojeći, pa je ta lijerica nešto kraća i šira od dubrovačke) i mljetsku lijericu, jer koliko je njemu poznato, na Lastovu i Mljetu više ne postoje graditelji lijerica.

Smatra i da je on jedini živući graditelj lijerica u dubrovačkom kraju, a tradiciju gradnje instrumenata naslijedio je od svojega pokojnog oca, nakon čije je smrti ostalo mnogo materijala i nedovršenih glazbala. Prvu je lijericu napravio s osamnaest godina, a do sada ih je izradio gotovo dvije stotine, ne računajući suvenire kojima ne zna broj. Uz gradnju, često se bavi i restauracijom starih lijerica.

Samica

Samicu, preteču današnje tambure, tradicijsko glazbalo karakteristično za Slavoniju i Liku (gdje je nešto veća i najčešće se naziva danguba), u Gradištu kraj Županje izrađuje Mato Ivanšić.

Samicu i druge vrste tambura naučio je svirati kao dijete te je aktivno svirao sve do prije dvije godine kada je doživio nezgodu u kojoj je ozlijedio ruku. S izradom tambura krenuo se baviti odlaskom u mirovinu, pretežno iz financijskih razloga. Prije dvadesetak godina počeo je izrađivati samice, čiji je oblik korpusa usuglasio s pokojnim Andrijom Franićem iz Županje, poznatim graditeljem tambura.

Samice Mate Ivanšića

Samice su u prošlosti bile građene u određenom tonalitetu, što je odgovaralo tonskom rasponu samičara-pjevača i ovisilo o menzuri (odnosu veličine određenih dijelova) instrumenta. Ivanšić je usavršio sustav u kojem je samicu moguće ugoditi na željeni tonalitet, čime se smanjila potreba za posjedovanjem većeg broja instrumenata, što kod puhačkih tradicijskih glazbala poput diplice, dvojnica i gajdi i dalje nije slučaj. Ivanšić nije jedini majstor u Slavoniji koji se bavi izradom samica, a koliko je upućen, vjeruje da ne postoji niti jedan glazbalar koji se isključivo bavi time, nego kao i on sâm izrađuju i ostale vrste tambura.

Samouki graditelji i usmena predaja

U Hrvatskoj postoje škole za gradnju gudačkih i trzalačkih instrumenata, no kakva je situacija s tradicijskim glazbalima? S obzirom na to da ne postoji formalno obrazovanje, većina je majstora zanat učila samostalno ili uz pomoć starijih graditelja, svojevrsnih mentora.

Večković navodi kako mu nitko nije pokazao kako se instrumenti grade, uglavnom je bila riječ o metodi pokušaja i promašaja. Navodi kako mu je prvi izvor bila knjiga hrvatskog etnomuzikologa i skladatelja Božidara Širole Sviraljke s udarnim jezičkom iz 1937. godine u kojoj je opisana većina hrvatskih tradicijskih glazbala. Martinić također govori kako je većinu toga spoznao sâm, no spominje Večkovića i Andora Végha koji su mu pomogli u procesu, kao i stare zapise etnologa s terena. Anđelko Brna je isto tako sasvim sâm osmislio i usavršio proces izrade mješina, za što mu je trebalo mnogo godina.

S obzirom na to da ne postoji formalno obrazovanje, većina je majstora zanat učila samostalno ili uz pomoć starijih graditelja, svojevrsnih mentora

Marijan Orlić podijelio je zanimljivu priču o svom glazbalarskom putu: „Ivan Radić, vrsni sopac i graditelj učio me je svirati sopile. Kad sam ga upitao da me nauči kako se sopile grade rekao mi je da još nije vrijeme za to, da je još prerano. Navodno su ga žena i kćeri odgovarale od toga jer su smatrale da ću mu postati konkurencija. Radić je u to vrijeme bio jedini majstor koji je radio kvalitetne instrumente, svi drugi koji su se time bavili radili su suvenire.

1998. godine žena mu umire, a on mi nakon toga govori da neće mjesec dana ništa raditi, a nakon toga će krenuti ponovno s gradnjom te i meni pokazati kako se sopile grade. No Radić umire samo deset dana nakon svoje žene. Trebalo mi je gotovo godinu dana da stupim u kontakt s njegovim kćerima, nakon čega mi one iznajmljuju alat. U to vrijeme meni je plaća bila sto maraka, a one su me za mjesec dana najma tražile tri tisuće! Nekako sam uspio spustiti cijenu na 1500 maraka, a one su mi uz alat dale i tri cjepanice drveta. Dobro su me „oženile“, moram priznati.

Tako sam 2000. godine napravio svoje prve sopile, nisu izgledale reprezentativno, ali su svirale i još su uvijek u mojem vlasništvu. Kad danas čujete sopile, ili su Radićeve ili moje, sopile starijih graditelja uglavnom više nisu u funkciji.“

Nekad javor ili kruška, danas instrument

Gradnja gudačkih i trzalačkih glazbala, poput klasične gitare, odavno je institucionalizirana. Svaki majstor zasigurno ima svoje male tajne kod gradnje, ali može se reći da su osnovni postulati izrade kao i najprikladniji materijali standardizirani. Javor, jasen, joha i orah za tijelo, ebanovina i palisander za hvataljku te smreka za glasnjaču samo su neki od materijala koji se redovito koriste kod gradnje gudačkih i trzalačkih instrumenata. Od kojih se materijala grade hrvatska tradicijska glazbala?

Večković za izradu puhačkih glazbala i drvenih dijelova glazbala s mješinom najčešće koristi voćke: krušku, trešnju, šljivu i orah, ali i maslinu, za koju kaže da je izvrsno drvo za gradnju glazbala. Glavinić za izradu lijerica i gusala u zadnje vrijeme koristi javor koji nabavlja od dobavljača u Bosni i Hercegovini jer u njegovu kraju on ne raste. Također koristi i smrijek (smrič, šmrika, primorska kleka) koji je rasprostranjen u hercegovačkom primorju. Nekada je koristio divlju krušku, orah i trešnju, no otkada radi s javorom tvrdi da je ono najbolje drvo za gradnju glazbala. Također govori da što je lijerica ljepša, da to lošije zvuči. „Lijerica je jednostavan instrument koji traži grubost, tj. grublje godove na rezonantnoj ploči“, tvrdi.

„Što je lijerica ljepša, da to lošije zvuči“

Maro Kola lijerice izrađuje od drveta koje nalazi u svojem okruženju, dubrovačkom primorju, poput smrka, oraha i murve, koje sâm bere i suši minimalno dvije godine prije obrade. Za gudala kao i za čivije koristi bukovo drvo. Za žice na lijerici danas se najčešće upotrebljava poliesterski materijal za teniske rekete, a nekada su se koristila mačja crijeva i metal, koji Glavinić i danas stavlja na svoje lijerice jer tvrdi kako mu metalne žice daju bolji ton. Konjske strune nalaze se na gudalu lijerice, ali i kao materijal za žicu na guslama.

Za izradu samica Ivanšić koristi slične materijale koji se koriste i pri gradnji tambura, javor i voćke poput kruške, trešnje, jabuke i šljive; za glasnjaču standardno koristi smreku. Martinić prilikom izrade piskova za instrumente s mješinom koristi trstiku i bambus.

Orlić za izradu sopila koristi najčešće klen i maslinu, no nije rijetkost koristiti i druge tvrde voćke poput kruške i trešnje.

„Važno je jedino da drvo od kojeg ću graditi sopile ne sadrži tanin (poput hrasta i kestena) i bjeliku. Drvo siječem uvijek za uštapa (punog mjeseca), do sredine ili kraja kolovoza jer je tada najmanje sokova u drvetu. Nakon sječe krajeve drveta premažem parafinom i tako ostavim da se suše minimalno pet, šest godina. Trstiku za piskove siječem na dan uštapa u veljači.“

Što se mješina tiče, Miloš govori kako se njemu najbolje pokazala koža od jareta, između 23 i 24 kg žive vage, starosti do tri i pol mjeseca. Ponekad se upotrebljava i koža od janjeta, ali napominje kako je tanja, mekša i lakše puca. Anđelko Brna za rapski mih također koristi kožu janjeta ili jareta; govori kako je najvažnije da je životinja „svježa“, tj. svježe zaklana i da teži između 12 i 14 kilograma. Glavinić se također bavi izradom mješina, a Martinić kaže da je napravio svega njih nekoliko te da je prestao zbog neugodnog mirisa u samom procesu izrade.

mih

Proces, strpljenje i pažnja za detalje

Graditelji uglavnom upotrebljavaju komercijalno dostupan alat prilikom gradnje glazbala, sredstva koja im pomažu da dio procesa izrade ubrzaju. Dio majstora koristi posebne alate i kalupe koje su sami izradili. Orlić, primjerice, koristi specijalna konusna svrdla kod gradnje sopila, ali i alat koji je sâm dao izraditi nakon što ga je unajmio od pokojnog Radića. S obzirom na blagodati tehnologije i usavršavanje alata, koliko je vremena potrebno da bi se napravilo tradicijsko glazbalo? Koji su dijelovi glazbala najzahtjevniji za izradu?

Večkoviću je za jednostavnu diplicu od trstike potrebno otprilike sat vremena, dok za jedinku ili dvojnice od nekoliko sati do cijelog dana. Za mihove i gajde potrebno mu je od tri dana do dva tjedna, ovisno o vremenu koje ima na raspolaganju i ukrašavanju glazbala. Drvene su rezbarije znatno jednostavnije od ukrašavanja kositrom, a sama cijena glazbala, osim o materijalu, najčešće ovisi upravo o količini i zahtjevnosti ukrasa.

Govori da mu je kod gajdi najteže napraviti rog, a isto nam potvrđuje i Martinić koji voli raditi polako i ovisno o raspoloženju, pa mu nekada za izradu gajdi treba mjesec dana. Mato Ivanšić samicu najčešće napravi u dva tjedna, a najviše mu vremena oduzimanje lijepljenje dijelova kao i kotiranje, gdje mora biti posebno precizan. Zlatku Glaviniću za izradu lijerice potrebno je oko pet dana, a za gusle nekada zna potrošiti i dva mjeseca. Najveći zahvat kod gusala ukrasni su motivi, koje svaki naručitelj sâm bira, poput konja, orlova, sokolova, šahovnice, hrvatskog pletera, hrvatskih povijesnih likova ili drugih.

S obzirom na to da se gusle sviraju gotovo u svim državama bivše Jugoslavije, Glavinić pojašnjava kako se radi o istom glazbalu, osim što se motivi na hrvatskim, hercegovačkim, bosanskim, crnogorskim i srpskim guslama razlikuju.

Maro Kola za jednu lijericu potroši otprilike tjedan dana, odnosno između pet i šest sati aktivnog rada dnevno u tom periodu. Navodi da mu je dubljenje lijerice najzahtjevnije, kao i brušenje stražnjeg dijela lijerice gdje mora voditi računa o tome da sve bude ravnomjerno.

Orliću za izradu sopila treba 35 sati čistog rada, a kao najteži dio u procesu navodi ugađanje glazbala; ako u tom procesu pogriješi „može slobodno baciti sopile; sav ostali rad je stolarija“. Za svaki par sopila izrađuju se posebni piskovi od trstike jer ne postoje univerzalni piskovi koji pašu na sve sopile. Za izradu dipala Juri Milošu treba otprilike dvadesetak dana, ovisno o vremenu koje ima na raspolaganju i zahtjevnosti narudžbe. Govori kako mu je najzahtjevnije izraditi piskove.

Što se ukrašavanja dipala tiče, kod ljudi u Hercegovini običaj je bio na diple staviti rogove divokoze, dok je u Dalmaciji češće vidjeti veprove kljove. Zlatko Glavinić pojasnio je da je jedina razlika između hercegovačkih i dalmatinskih dipala u prebiraljci, odnosno rasporedu rupica na drvenoj svirali. Također napominje kako su diplari nekada znali ukrašavati svoje instrumente stavljajući razne predmete na stražnji dio dipala, od raznih drvenih rezbarija pa sve do ogledala u kojem bi se djevojke u kolu mogle gledati.

Diple s mješinom koje je izradio graditelj glazbala iz Bukovičkog kraja / Foto: Vido Bagur/IEF

Anđelko Brna navodi kako je najzahtjevniji dio u izradi mješine nabavka same sirovine; zbog potreba u ugostiteljstvu uzgajivači životinja ne odsijecaju glave kad ih stavljaju na ražanj, a za izradu mješine glavu životinje je nužno odsjeći. Nakon što nabavi sirovinu za finalni proizvod potrebno mu je oko mjesec dana; to je mukotrpan proces koji uključuje umakanje u tekućinu s vapnom, miješanje, ispiranje, skidanje dlake, utapanje u otopinu deterdženata, napuhavanje, premazivanje emulzijom od ulja (glicerola) i sušenje mješine.

Kod gradnje gudačkih i trzalačkih instrumenata nije od presudne važnosti da majstori ujedno budu i svirači, no kakva je situacija s graditeljima tradicijskih glazbala?

Gotovo svi majstori tvrde kako je važno da majstor bude i svirač. Večković navodi kako su u prošlosti postojali majstori koji su znali graditi, ali nisu znali svirati instrumente. Velik broj današnjih gajdaša ne zna naštimati gajde, a pretpostavlja da je slična situacija i kod drugih svirača glazbala s mješinom. Nekada nije bilo od presudne važnosti da instrumenti budu savršeno ugođeni jer su svirači uglavnom svirali sami, dok u današnje vrijeme nije rijetkost da gajde i dude sviraju unutar ansambla temperiranih glazbala. Marijan Orlić tvrdi da ne postoji nikakva šansa da bi uspio napraviti sopile bez da prije toga nije bio vješt svirač; graditelj sopila mora imati istančan sluh s obzirom na netemperiranost tih glazbala.

Velik broj današnjih gajdaša ne zna naštimati gajde, a pretpostavlja da je slična situacija i kod drugih svirača glazbala s mješinom

Iznimka je Maro Kola koji ne svira lijericu, iako kaže da polako uči. Nakon što završi s gradnjom, lijerice mu isprobavaju dvojica vještih svirača.

Drugi dio priče o graditeljima tradicijskih instrumenata pročitajte ovdje.

_______

Pročitajte i ostale tekstove iz serijala glazbeni ekosustavi.

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.