Quincy Jones: Titan glazbe
Vjerovali ili ne, istinski titan glazbe, Quincy Jones dok je odrastao u ozloglašenom getu South Side u rodnom Chicagu, stalno je u džepu nosio nož
Puno godina kasnije pitao sam ga u Montreuxu na obali Ženevskog jezera u Švicarskoj je li to istina ili samo folklor koji bi trebao uljepšati priču o djetinjstvu i mladosti.
„Dakako da je istina. Morao sam imati nož, eto, zlu ne trebalo. Živio sam u opasnom kvartu, a prvi put sam u životu bijelog čovjeka vidio kad sam imao jedanaest godina!“
Nije ovo dio intervjua. Quincy Jones, pravi titan glazbe dolazio je u Montreux gotovo redovito, a ja nekih petnaestak godina. Vrlo često smo se sretali, onako neformalno, ćaskali ili se samo pozdravili, ovisno o situaciji.
On je bio nešto poput dobra duha Montreux Jazz Festivala, koji je utemeljio još 1967. njegov prijatelj Claude Nobs, također titan među glazbenim promotorima. Obojica nisu ni malo patila od nekakve žanrovske omeđenosti, začahurenosti. Dapače, njihov pluralizam i istraživački duh mogao bi se nazvati monolitnim. Ovo pluralizam i monolitni palo mi je na pamet po knjizi Alexandera Monroa Monolitni pluralizam o Laibachu.
Jonesa se moglo sresti bilo gdje u Montreuxu, a sigurno nije imao nož u džepu. U hotelu Montreux Palace ili na probama u auditoriju Igor Stravinski, gdje je uvijek imao neki specijalni koncertni program.
Opušten, iako možda u poslu oko neke ideje, i ljubazan, ako niste bili bezobrazni gnjavator. Ali takvih na ovom velebnom festivalu glazbe i nema. Montreux Jazz Festival uvijek je vrvio od zvijezda, no tipovi poput Jonesa nisu se ponašali ni blizu onih naduvenih i veoma važnih osoba s hrpom tjelohranitelja. Valjda ni sâm ne zna koliko je globalno vrijednih nagrada dobio za svoj rad i dostignuća (i financijska, ne samo umjetnička), a znate li kako je došao na otvaranje svoje biste u parku slavnih ispred hotela Montreux Palais gdje već godinama stoje biste Vladimira Bulgakova, Milesa Davisa, Raya Charlesa i B.B. Kinga?
U nekakvoj majici za plažu, hlačama i plastičnim šlapama za plažu, slasno jedući jabuku koja je uz marelicu i grožđe s okolnih brda na posebnoj cijeni.
Kad su maknuli pokrov s njegov biste pogledao ju je onako nehajno (ne)zadovoljan i slobodnom rukom pogladio sebe po glavi, a drugom rukom čvrsto držao nepojedenu predivnu jabuku.
A uzvanici, odreda uglednici iz gradova uz jezero, a i dalje iz Švicarske. Glazbenici među kojima se najradosnije pozdravio i nekako zagrlio su Chaka Khan. Svi su bili ushićeni, u večernjim toaletama i odijelima. A Quincy k’o Quincy ne skida onaj svoj zagonetni smiješak. Uvijek ga se moglo tumačiti kako vam drago, ali Quincyjev smiješak uvijek bi ostajao zagonetan. I u ovako neobičnim situacijama koje obično imaju strog protokol i dress kod. Umjesto toga, Quincy je imao zagonetan smiješak cijeli svoj život. Pa tako i u ovako svečanoj prigodi kao što otvaranje biste ispred Montreux Palacea na obali predivnoga jezera.
Ništa čudno od tipa koji je toliko toga napravio novog u glazbi, ne samo kad je surađivao s Frankom Sinatrom ili Milesom Daviesom (baš u Montreuxu 1991.), a da ne govorimo o suradnji s Michaelom Jacksonom i stvaranju ”Thrillera”.
Naravno da sam vrebao novu priliku za ćaskanje u kakvoj neformalnoj prilici ne bih li saznao štogod o nastanku povijesnog albuma i povijesnog videospota, koji su promijenili popularnu glazbu.
A moglo se dogoditi da se ova multikreativna suradnja na ”Thrilleru” i ne dogodi?!
Claude Nobs, inače od milja u pjesmi Deep Purplea ”Smoke On The Water”, nazvan Funky Claude, jednog od festivalskih dana, obično predzadnjeg, upriliči pozvati VIP goste na svoje imanje visoko u planinama s kojih puca prekrasan pogled nas jezero i okolne Alpe. Quincyja sam zatekao pak u jednoj od kućica s memorabilijama koje je Nobs dobivao od zvijezda. U oči je upadao kimono Freddyja Mercuryja. U šali pitam Quincyja da je bilo prilike, bi li se kimono uklopio s crvenom jaknom Michaela Jacksona:
„Hm, pa možda i bi, ali mi dok smo radili album i kasnije spot nismo imali vremena za velika razmišljanja. Samo smo radili i odmah donosili odluke.“
A jesu li istinite priče ili su to zluradosti da do njihove suradnje skoro nije došlo?
„Pa moglo se i to dogoditi. Mi jesmo surađivali na prethodnom albumu Off the Wall, ali prije snimanja ”Thrillera” Michael me je pitao imam li nekog producenta da mu preporučim. To je točno. Ja sam razmišljao i došao do zaključka da valjanoga – nemamo. I rekao mu to i spomenuo sebe. I onda se zakotrljalo. Radili smo naporno. Na primjer, ključna pjesma ”Thriller” se uopće nije trebala tako zvati. Tko zna što bi ispalo da smo ostavili stari naslov ”Starlight Love”. Nije nam se sviđao. Nije bilo nikakve drame. Obojica smo predložili i odlučili da se zove ”Thriller”.“
Dva kralja nisu se usudila ovo napraviti bez suradnje s trećim – kraljem horora Vincentom Priceom. Naročito je savršeno sve bilo učinkovito u videospotu koji je proslavio i Michaela i MTV.
Izašli smo na proplanak na kojemu je bilo još bivših štala za krave koje je Nobs pretvorio u spavaonice, dnevne boravke i pravi pravcati bunker s pet tisuća snimaka koncerata Montreux Jazz Festivala. Oko bivših štala pasle su krave. Samo se čulo zvono one koja vodi stado. Pozdravih se s Quincyjem koji je uživao u krajoliku kakvog naravno nije bilo u Chicagu: „Kad sam prvi put ovdje došao, mislio sam da sam u nekom filmu Walta Disneyja. Sad sam se već navikao. Prekrasno!“
Cijeli ovaj kraj, ne samo Montreux nego i obližnji Vevey i Lausanne, još od 19. stoljeća privlače i nadahnjuju mnoge umjetnike, od Robespierrea, Gogolja, Chaplina, Nabokova, Hemingwaya do Igora Stravinskoga, Freddyja Mercuryja i Davida Bowieja. Apartman carice Sisi poslužio je Deep Purpleu kao studio za snimanje ”Smoke On The Water”. Zagonetnost osmijeha i cijele ličnosti Quinceya Jonesa stopila se sa zagonetnošću ovoga malog raja na zemlji.
Inače, Claude Nobs, rođen u Montreuxu kao dječak i tinejdžer učio je za kuhara, bio uspješan, a zatim je postao turistički radnik i rekao sâm sebi: „Red je da se ovdje stvori Jazz Festival!“
I bi tako!
I tako su ovdje dolazili svi pozvani, uživali u svemu i u glazbi i prijateljstvu Claudea Nobsa. Od Arethe Franklin, Davida Bowieja i zamislite, Slayera. Svega toga i svih njih titan Quincy Jones bio je Veliki Dobri Duh! Još ga vidim s onom jabukom kako gleda svoju malo ćelavu glavu i gladi je laktom. Koji tip! Takvih nema više.
