Jelica Kuzmin: "I nakon 28 godina, Mladi virtuozi imaju budućnost"

U povodu 28. izdanja međunarodnog natjecanja Mladi virtuozi, Zagreb koje započinje danas, 16. veljače, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje će do 20. veljače ugostiti brojne mlade glazbenike, razgovarali smo sa začetnicom ideje te osnivačicom ovog natjecanja, Jelicom Kuzmin.

Jelica Kuzmin legendarna je klavirska pedagoginja jedne od najuspješnijih zagrebačkih (i hrvatskih) glazbenih škola, koja je odgojila čitave generacije mladih glazbenika, a među kojima su brojni danas istaknuti pijanisti.

Ova profesorica savjetnica svoju je pedagošku karijeru započela graditi odmah nakon što je 1978. godine diplomirala u klasi Ladislava Šabana na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Za svoja je iznimna postignuća na polju glazbenog obrazovanja osvojila vrijedna priznanja od kojih se ističe Nagrada za životno djelo Hrvatskoga društva glazbenih i plesnih pedagoga 2021. godine. Od samog početka radi u Glazbenoj školi Pavla Markovca koju je pohađala i kao učenica u klasi Vilme Klajner.  Ondje provodi cijeli svoj radni vijek, isprva kao profesorica, a od 1997. godine do 2020. i kao pročelnica Odjela za klavir, čembalo i orgulje.

Posebnost natjecanja Mladi virtuozi, Zagreb natjecateljski je program koji, uz ostalo, obuhvaća obveznu izvedbu skladbe hrvatskog skladatelja, namjenski pisane za svako natjecanje. Ove godine kandidati će tako imati priliku izvoditi djela mladog skladatelja Ivana Končića koji je za Mlade virtuoze skladao pet etida za klavir pod naslovom Emerson etide, inspiriran likom i djelom Keitha Emersona.

Jelica Kuzmin i ove će godine, uz ugledne kolege Sheilu Arnold, Venceslavu Ilievsku, Rubena Dalibaltayana i Srđana Filipa Čaldarovića, biti članica međunarodnog žirija ovog zanimljivog natjecanja.

U Vašoj dugogodišnjoj pedagoškoj karijeri važno mjesto ima GŠ Pavla Markovca koja je ujedno i nositeljica organizacije međunarodnog natjecanja Mladi virtuozi koje se od 1994. godine održava u Zagrebu. Ovo natjecanje primjer je odlične sprege entuzijastičnih pedagoga i ravnatelja škole u ostvarivanju projekta. Koji su bili ciljevi pri osnivanju Natjecanja te koja je uloga pojedinaca, ali i kolektiva u njegovu razvoju?

Svakako, GŠ Pavla Markovca moj je drugi dom i to već gotovo 60 godina. Uz nju me veže djetinjstvo, mladost, mali prekid za vrijeme studija na MA, iako sam i tada povremeno zamjenjivala te zatim moji pedagoški početci koji su se pomalo pretakali u duge zrele godine rada, sve do mirovine, a i sada još malo radim, honorarno… Imala sam zapravo puno sreće u tom suživotu – od sjajnih profesora koji su me oblikovali kao đaka, do iznimnog kolektiva u koji sam došla nakon diplome, koji me je odmah prihvatio, a „ostalo je povijest“, kako se ono lijepo kaže.

Taj je kolektiv na čelu sa svojim ravnateljima, koji su se izmjenjivali, uvijek cijenio i poticao marljivost, ambicioznost, stanovito vizionarstvo, smjelost mladih nastavnika…vladala je dobra radna atmosfera, dobri kolegijalni odnosi i sve je to pridonosilo prepoznatljivosti škole i odličnim rezultatima.

Međutim, u jednom razdoblju su sve glazbene škole Zagreba bile udružene u MOC – Muzički obrazovni centar, što je trajalo gotovo 10 godina, da bi 1996. došlo do konačnog osamostaljivanja glazbenih škola i njihovog ponovnog samostalnog djelovanja. Prijelazno razdoblje bilo je od 1993. do 1996.godine.

Bila je to priprema za osamostaljenje i u to vrijeme u našu je školu došao ambiciozni kolega, violinist Josip Vrbanec. Nekako smo odmah prepoznali zajednički želju da se nešto pokrene, da podignemo intenzitet nastave, zainteresiramo učenike za neke više i ambicioznije ciljeve. 1994. godine on postaje voditelj radne jedinice (status u MOC-u), a ja sam već imala prilično iskustva i dobrih rezultata sa svojim učenicima i slijedom tih okolnosti bila sam izabrana za pročelnicu Odjela za klavir i orgulje (čembalo smo kasnije uveli).

Natjecanja u umjetnosti – da ili ne?

Osjetila sam da je vrijeme za nešto novo, više i ambicioznije. Koliko god nisam preveliki zagovornik niti fan natjecanja u našoj struci, u umjetnosti uopće, ipak su me pedagoško iskustvo i svijest da djeca tako najbolje funkcioniraju, ponukali da u školi organiziramo nešto slično što bi ih potaknulo na bolje i intenzivnije vježbanje te im priuštilo više nastupa.

Razmišljala sam o natjecanju koje bi imalo pedagoški karakter, od raspodjele kategorija, vrste programa, minutaže, do članova prosudbene komisije. Tada još voditelj (1996. postaje ravnatelj) Vrbanec, odmah je prihvatio ideju kao izazov i projekt koji bi škola trebala prihvatiti i ugraditi u svoj program. Kolegama na klavirskom odjelu ideja se također svidjela i bili su spremni podnijeti dio organizacijskih obveza. Vjerujem da bez takve potpore i entuzijastičnog prihvaćanja svih ovo natjecanje ne bi doživjelo svoje već 28. izdanje.

Gledajući sada knjižicu prvog natjecanja, vidim koliko smo donatora i prijatelja tada imali koji su dobrotom pomogli natjecanje, njih čak 18! Imali smo sreće i s dizajnom naslovnice 1. knjižice i plakatom koje je izradio naš cijenjeni karikaturist Joško Marušić, zatim u sljedećim izdanjima Višnja Tamhina, arhitektica Silva Grubešić, a već duži niz godina surađujemo s dizajnericom Ivanom Čukelj. Od prvog natjecanja imamo i pokroviteljstvo Gradske skupštine Grada Zagreba. U početku je ono bila samo čast, a kasnije se poklanjala plaketa Grada Zagreba, umjetnički rad Ljerke Njerš, glavnu nagradu apsolutnom pobjedniku natjecanja, kao i posebne nagrade.

Danas, u ovim izazovnim vremenima sve nekako teže pronalazimo donatore, potporu Grada i bojim se da će se to pokroviteljstvo opet svesti samo na čast…a nisam sigurna da škola može sama iz godine u godinu financirati cijelo natjecanje. No, volja i želja su jaki, nada umire zadnja, tako da nećemo sada puno govoriti o toj tamnijoj strani ove lijepe priče.

Koji su bili ključni faktori u razvoju i programskoj koncepciji Natjecanja?

Najprije je to bilo klavirsko natjecanje specifičnog naziva Etide i skale za ruke male organizirano na nivou grada Zagreba i Zagrebačke županije. U programu su bile obvezne skale, Czernyjeve etide, etida po slobodnom izboru i skladba hrvatskog skladatelja koja bi se namjenski pisala za svako natjecanje. Već sljedeće godine priključili su se i violinisti te ono postaje bijenalno: jedne godine za klavir, a jedne za violinu.

Ubrzo se proširio i program, pa na poticaj profesora Jurice Muraija u zadani dio dodajemo djelo J. S. Bacha. Zatim profesorica Zvjezdana Bašić predlaže uvođenje skladbe virtuoznog karaktera (utemeljena je i nagrada koja nosi njezino ime), a profesor Peter Eicher iz Njemačke, dugogodišnji predsjednik žirija, predlaže izvedbu stavka klasične sonate, za što je i velikodušno donirao nagradu.

Međunarodni karakter

Programom, povećanim brojem kategorija, brojem i interesom kandidata te članova žirija, Natjecanje je 1998. godine preraslo u međunarodno te mijenja ime u Etide i skale da bi 2010., dobilo svoje današnje ime – Međunarodno natjecanje Mladi virtuozi, Zagreb, klavir/violina. Organizacija je postala opsežnija i uključen je cijeli kolektiv škole. Program je u stručnom i pedagoškom smislu težak, ali vrlo opravdan. Cilj je bio podići tehnički nivo izvedbi skala i etida (napose Carla Czernyja, ali i drugih skladatelja) koje su neophodan i važan dio programa osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja svakog glazbenika.

Radeći s učenicima vidjela sam da tu literaturu ne vježbaju s najvećim žarom (ili ikako), dosadno im je, ne smatraju je dovoljno atraktivnom ni korisnom. Dodajući skalama i etidama djela J. S. Bacha – Dvoglasne, Troglasne invencije, Francuske i Engleske suite, Partite, Preludije i fuge – uz edukativnu notu unosi se i snažna umjetnička dimenzija, a svojevrsni sažetak svih tih umijeća je kvalitetna izvedba klasične sonate. Uz zadanu skladbu hrvatskog skladatelja, ostali dio programa je slobodan. Vrlo brzo se pokazalo da se u natjecateljskom zanosu te energiji koju ono pokreće i takve skladbe mogu dobro navježbati, mogu itekako biti zanimljive, atraktivne, a o dugoročnoj „koristi“ svjedočimo svake godine sve više.

Stvaranje nove glazbe za nove generacije

Poticanje hrvatskog stvaralaštva i stvaranje nove literature važan su dio programske koncepcije Natjecanja koje je u suradnji s izdavačkom tvrtkom Cantus d.o.o. objavilo čak 22 notna izdanja. Ima li suvremeno stvaralaštvo mjesto u kurikulumu glazbenog obrazovanja i jesu li nova, svježa skladateljska ostvarenja učenicima poticajna?

Ono na što sam zaista posebno ponosna i što bih željela istaknuti suradnja je s hrvatskim skladateljima, Hrvatskim društvom skladatelja i Cantusom d.o.o. U nedostatku pedagoške literature domaćih skladatelja, prirodno mi je došla ideja da zamolimo naše skladatelje da se prime tog ne baš jednostavnog posla i krenu pisati kratke, edukativne skladbe – etide – minijature za različitu učeničku dob. Budući da sam bila učenica GŠ P. Markovca u kojoj su tijekom, a i poslije mog školovanja djelovali (ili bili sami učenici škole) mnogi naši ugledni skladatelji, poput Adalberta Markovića, Anđelka Klobučara, Miroslava Miletića, Berislava Šipuša, Ive Josipovića, Nenada Firštra i drugih, vrlo lako sam im iznijela ideju koju su oni svi redom zdušno podržali i prihvatili.

Prvi je bio Adalbert Marković koji je skladao dvije skladbe za dvije kategorije, koliko ih je prvo natjecanje imalo. Odrekao se svog honorara i Natjecanju poklonio svoj rad, što je ostao običaj i lijepa gesta svih skladatelja do danas. U 28 izdanja natjecanja, skladane su i tiskane 132 skladbe, od kojih je 67 za klavir. Dobar dio tih skladbi postao je dio redovitog učeničkog repertoara, ali i onog koncertnog, u izvedbi renomiranih umjetnika. Nedavno sam čula izvedbu cijelog ciklusa Pet pokladnih etida Davora Bobića, skladanog za naše natjecanje 2015., u izvedbi pijanista Konstantina Krasnickog.

Zanimljivo je da su gotovo svi kandidati vrlo dobro svladavali zadane skladbe hrvatskih skladatelja i rado ih sviraju i danas. Nisu imali ni tehničkih ni memorijskih problema iako su one objavljene 2 do 3 mjeseca prije natjecanja. Na svim završnim koncertima slušamo izvedbe svih skladanih etida, što je uvijek pokazalo kvalitetu, svježinu i ljepotu skladbi u izvedbi mladih pijanista.

Kakva su Vaša iskustva u suradnji sa skladateljima na novim djelima?

Moje iskustvo sa skladateljima je sjajno. Svi su oni s puno interesa i poštovanja krenuli u tu avanturu skladanja za mlade. U početku su skladatelji bili i profesori škole, stalni ili honorarni, zatim smo zvali bivše učenike škole, a sada zovemo skladatelje, kolege, prijatelje škole koji se rado odazovu jer su zainteresirani za pisanje takve literature. Tu su već i mlade, ali jako uspješne generacije skladatelja, poput Brune Vlaheka, Ivana Josipa Skendera ili Ivana Končića. Također, u početku je jedan skladatelj pisao za klavir, a drugi za violinu, no 2003. Antun Tomislav Šaban piše etide i za klavir i za violinu i tako započinje tradiciju da isti skladatelj sklada za oba instrumenta.

Većina autora vrlo je rado poslušala moje ili sugestije kolega violinista (za njih je bio zadužen profesor Nenad Merle), prilagođavala ih uzrastu pojedine kategorije, suradnja je bila iznimna.

Sjećam se kao danas profesora Stanka Horvata, kako mi je sjedeći uz klavir i predstavljajući svoje skladbe vrlo iskreno rekao: „Jelica, ja vam ništa ne znam što djeca mogu u određenoj dobi odsvirati, a što im je teško“.

Zatim, skladatelj Tomislav Uhlik je nakon našeg susreta i rada na njegovim etidama, vidjevši da je prva etida malo prekomplicirana za 1. kategoriju, u roku od nekoliko dana skladao novu, jednostavniju, sjajnu minijaturu za male, tako da smo samo te godine imali 6 zadanih etida u pet kategorija. Kandidati u V. kategoriji imali su tako mogućnost izabrati jednu od dvije ponuđene etide.

Jeste li zadovoljni današnjim statusom Natjecanja i koliko su na njemu prisutni hrvatski glazbenici?

Kao članove žirija imali smo iznimne hrvatske i strane pijaniste, profesore koji su se vrlo rado odazvali te sudjelovanjem, a i prijedlozima utjecali na razvoj i organizaciju Natjecanja, njegov sve veći ugled u domovini i izvan nje. Postali smo i članovi Zaklade Alink-Argerich koja u svojoj djelatnosti, putem kataloga, predavanja i raznih organizacijskih savjeta, promovira natjecanja iz cijeloga svijeta, ponajprije klavirskih, ali i gudačkih. Učlanjenje u takvu udrugu pronijelo je glas o našem natjecanju i doprinijelo da se javljaju kandidati iz brojnih europskih zemalja. Ima i onih koji nisu iz Europe, ali se školuju u Europi.

Dakle, uz vrlo dobre domaće kandidate, već niz godina dolaze nam zanimljivi i talentirani kandidati izvana. Zanimljivo je spomenuti da su gotovo svi današnji ugledni hrvatski pijanisti, a i violinisti mlađe generacije, bili nekad na našem natjecanju, osvajali prve nagrade, a neki od njih bili i apsolutni pobjednici, što u svojim životopisima s ponosom ističu. Od pijanista, navest ću Danijela Detonija, Domagoja Gušćića, Brunu Vlaheka, Javora Bračića, Marijana Đuzela, Aljošu Jurinića, Ivana Krpana, uz mnoge druge.

Natjecanje raste i napreduje, nivo kandidata iz godine u godinu je sve viši, profesionalniji, ozbiljniji i nakon 28 godina koliko sam u tome, mogu reći da je apsolutno opravdalo sva očekivanja, pedagoška, umjetnička, društvena i kulturna te ako bude i dalje sreće, razumijevanja i entuzijazma djelatnika škole, a i sluha iz gradskih struktura, ono ima budućnost.

U kojoj mjeri je suradnja s članovima žirija bila značajna za razvoj Natjecanja i koji su dodatni programi i sadržaji dodatno potaknuti?

Svi članovi žirija zdušno su radili i zalagali se u promociji Natjecanja u svojim sredinama iz kojih su nerijetko dolazili iznimni kandidati. Svi su htjeli doprinijeti znanjem, savjetima i autoritetom, redovito hvaleći kvalitetu Natjecanja, što nas je dodatno motiviralo i davalo vjetar u leđa – od naše glasovite pijanistice Zvjezdane Bašić koja je pokrenula i donirala Nagradu za najbolju izvedbu virtuozne skladbe, do profesora Petera Eichera, profesora na Muzičkoj akademiji u Karslruheu i na mannheimskom Konzervatoriju, koji je ustanovio nagradu za najbolju izvedbu klasične sonate i istu također donirao.

Nastojali smo organizirati i seminare ili predavanja pojedinih članova žirija u okviru natjecanja. Prošle godine je apsolutnoj pobjednici natjecanja, Barbari Cvitanović, posebnu nagradu dodijelila umjetnička organizacija Koltun. Bio je to koncert u okviru glazbenog festivala na Mallorci. Umjetnički direktor organizacije, prof. Florian Koltun, bio je član žirija. Ja sam također bila pozvana kao članica žirija na jedno međunarodno natjecanje u Geilenkirchen…Sve su to plodovi našeg rada, ali i potvrda kvalitete i ugleda koji Natjecanje uživa i izvan Hrvatske.

Komorna glazba kao pokretač

Rezultat entuzijazma i posvećenosti glazbenom pozivu brojni su Vaši i učenički uspjesi. Posvećenost razvoju programa komornog muziciranja za pijaniste unutar školskog kurikuluma i pokretanje Zagrebačkog omladinskog komornog orkestra (ZOKOR) bili su važni za brojne mlade glazbenike. Koji su motivi bili najvažniji pokretači vašeg rada?

Komornu glazbu smatram iznimno važnom u odgoju i obrazovanju mladih glazbenika. Dijelom je tako jer moja obitelj ima tri gudača – supruga i sina violiniste te kći violončelisticu, s kojima sam puno svirala, pratila ih do prijemnih ispita na MA, a u jednom trenutku smo osnovali i klavirski kvartet. Već na početku pedagoškog rada imala sam prilike komornu glazbu raditi s darovitim učenicima – klavir četveroručno, osmeroručno, na jednome ili dva klavira.

Mladi virtuozi 2020. © Glazbena škola Jan Vlašimsky Virovitica

U tome sam izvrsno surađivala s drugim kolegama s odjela te s drugih odjela. Osobito uspješna suradnja bila je s kolegicom Marom Bolfek, s kojom sam u okviru hrvatskog ogranka Udruge EPTA, pripremila predavanja i nastupe naših učenika na godišnjim skupštinama EPTA-e u Norveškoj, Mađarskoj, Italiji. U tim susretima s pedagozima iz cijele Europe puno sam naučila, dobila novih informacija i ideja, tako da sam predložila HDGPP-u uvrštavanje nove kategorije u okvir državnog natjecanja za komorne sastave: klavir 6 i više ruku. To se pokazalo vrlo poučnim, zabavnim i zanimljivim, učenicima i profesorima.

U njemačkom gradiću Marktoberdorfu već niz godina bijenalno se odvija natjecanje upravo za takve sastave i naši su učenici nekoliko puta sudjelovali i odnijeli prve nagrade, laskave pohvale te bili sudionici na završnim koncertima natjecanja. Pokrenula sam i Smotru klavirske komorne glazbe koja se svake godine odvija u okviru odjela, uz goste s drugih odjela i škola.

Komorna glazba traži od sudionika i da su dobri prijatelji, a to se u konačnom rezultatu također čuje.

Komorna glazba stavlja nas u sasvim drugačiji položaj od onog kada satima sami vježbamo i slušamo samo sebe. Komorni muzičari moraju slušati one do sebe, pratiti i njihovu i svoju dionicu, prilagoditi se ili u pozitivnom smislu nametnuti onome s kim muzicira…snaći se ako što krene „po zlu“, uklopiti se u zvuk ansambla. Dakle, na puno toga treba biti u isto vrijeme spremnima, ali užitak i vještina koja se postiže dobrim radom i vježbanjem nemjerljivi su. Komorna glazba traži od sudionika i da su dobri prijatelji, a to se u konačnom rezultatu također čuje. Takvo glazbeno druženje djecu osnažuje i u socijalnom smislu, razvija samopouzdanje, kritičnost i širi njihovo glazbeno iskustvo. Gotovo svi učenici svih mojih ansambala bili su složni u tome da im je iskustvo zajedničkog sviranja bilo uzbudljivo, lijepo, dapače, ljepše nego kada sami sviraju.

ZOKOR je posebno lijepa priča. Ona je bitno vezana uz moju obitelji i određenu sklonost i ljubav prema gudačima. U vrijeme MOC-a, dogodila se fuzija gudačkih orkestara svih zagrebačkih glazbenih škola, čije je umjetničko vodstvo u jednom periodu imao Zlatan Srzić, dugogodišnji član ZF i diplomirani dirigent. Nametnula se ideja da se ponajbolje učenike tadašnje sjajne generacije srednjoškolaca izdvoji u manji komorni ansambl. Profesorica violončela, Dobrila Berković, podsjetila je tada da bi se s tom ekipom moglo obnoviti djelovanje Zagrebačkog omladinskog komornog orkestra, koji je 1957. godine bio osnovan na poticaj studenata Muzičke akademije, a vodio ga je Rudolf Matz. I tako je ZOKOR kroz našu mladost i maestra Srzića 1994. doživio svoju renesansu. U isto vrijeme, kolegica s Hrvatskog radija, Adriana Kramarić, dobila je informaciju o festivalu orkestara koji se svake godine održava u Francuskoj u malom slikovitom mjestu Brive-la-Gaillard, u organizaciji udruge roditelja FNAPEC gdje je ZOKOR 1994., 1995. i 1996. predstavljao Hrvatsku. Tamo smo se upoznali s predsjednicom Udruge roditelja učenika glazbe (FNAPEC) koja nam je opisala njihovu djelatnost, dala svoj Statut na uvid i predložila da se i mi, roditelji čija djeca sviraju u orkestru, udružimo u udrugu i tako budemo snaga i oslonac u mnogim projektima vezanim uz glazbeno obrazovanje i razvoj naše djece. Vrlo brzo smo po povratku u Hrvatsku to učinili i eto, naša udruga i ZOKOR već djeluju također 28 godina, kao i Natjecanje.

Svečani koncert ZOKOR-a pod ravnanjem Zlatana Srzića; HGZ, 18. siječnja 2015.

Kroz ZOKOR su prošli svi naši ponajbolji gudači: Bojan Čičić, Domagoj Ivanović, Ivan Jakšeković, Daniel Kuzmin, Martin Draušnik, Teodora Sucala Matei, Nika Zlatarić, Neva Begović, Dora Kuzmin, Janko Franković, Marta Bergovec, Tvrtko Pavlin… i mnogi, mnogi drugi…danas članovi i vođe dionica brojnih orkestara u domovini i svijetu. Umjetnički voditelj je bio Zlatan Srzić, no surađivali smo i s maestrom Pavlom Dešpaljem, Sajmonom Dešpaljem, Tonkom Ninićem, Jožom Haluzom, Jasenkom Ostojić, a od prošle godine, umjetničko vodstvo je preuzeo mladi, talentirani i ambiciozni dirigent i čembalist, Franjo Bilić.

Ideja je uvijek bila naučiti mlade glazbenike ovladavanju zanata sviranja na gudačkom instrumentu, problematici sviranja u orkestru, odgojiti ih za lijep i plemenit ton, što će im itekako koristiti u njihovom nastavku školovanja ili pri polaganju audicija u raznim orkestrima. Rezultat se osjetio i bilo je to sretno i plodonosno novo razdoblje ZOKOR-a.

Kolika je važnost natjecanja u umjetničkom obrazovanju?

Već sam napomenula da natjecanje nije idealan primjer edukacije i razvoja jednog učenika, možda jednog dana, umjetnika, ali uvjerila sam se da generacije mladih tako funkcioniraju, vrlo dobro (većina) reagiraju i smatraju to nekim poticajem, ciljem, uzbudljivom avanturom, pa se lakše odlučuju na sate i sate napornog i ustrajnog vježbanja. Natjecanje kao pojam u sebi sadrži ambiciju i cilj, nešto dovesti do savršenstva (koliko je to moguće, ali vlastitog savršenstva, svakako je moguće).

Nastavnici moraju znati procijeniti učenike i sugerirati im sudjelovanje ili ih odvratiti od natjecanja

Nekoga tjera i ambicija da bude najbolji u svojoj kategoriji, generaciji, ima i takvih kandidata, no većina uživa u tom predstavljanju sebe u određenom životnom razdoblju, uživa u postignutim vještinama, atraktivnom, nerijetko vrlo virtuoznom programu, uživa slušati druge kandidate i kroz to jako puno uči i napreduje…usudila bih se reći kako u tom procesu napreduju i učenik i profesor.

Svakako natjecanje nije, napose s tako jasno određenim i zahtjevnim programom (pa čak od 1. kategorije), za svakog učenika, svako dijete. Tu nastavnik mora znati procijeniti učenika i sugerirati mu ili ga odvratiti od toga. Po uzoru na neka strana natjecanja, 2012. godine uvodimo kategoriju za najmanje, Reviju, koja nije natjecateljskog karaktera, slobodnog je programa i jedan se kandidat bira za završni koncert. Bilo je i tu iznimne djece.

Sudjelovali ste u oblikovanju kurikuluma umjetničkog obrazovanja – Kakvom vidite njegovu budućnost?

Imala sam zadovoljstvo i zapravo čast biti u timu koji je sastavljao Nastavni plan i program za osnovne i srednje glazbene škole, u organizaciji HDGPP-a 2008., a koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. To je bio hvalevrijedan pothvat, no sada bi taj nastavni plan trebalo dopuniti i malo mijenjati, a kod nas to sve ide vrlo sporo. U ovom zadnjem reguliranju kurikuluma, na žalost, započeto nije dovršeno i ja sam u međuvremenu otišla u mirovinu.

Nedostatak vrednovanja glazbenog obrazovanja nepravda je i nerazumijevanje merituma stvari.

Za našu struku je važno da se sredina više senzibilizira, da nastavnici i profesori osnovnih i srednjih općih škola, gimnazija, više cijene napor te djece koja idu u dvije škole od svoje najranije mladosti…neki već od 6., 7. godine života. Da se jednom prihvati i na neki način honorira, kroz pohvalu ili koji bod, sav taj naporni, svakodnevni rad i trud učenika glazbenih škola. Žao mi je da se neke aktivnosti vrednuju i boduju djeci pri odlasku u srednju školu, a natjecanja, produkcije ili neki drugi nastupi vezani uz glazbeno obrazovanje ne. Smatram to nepravdom i nerazumijevanjem merituma stvari.

Entuzijazam na djelu

Pozitivna je inicijativa dodjele Oskara znanja, hrvatske državne nagrade, koja se od 2005. godine, u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje i Ministarstva znanosti i obrazovanja u suradnji s Hrvatskom zajednicom županija dodjeljuje učenicima i njihovim mentorima za iznimne rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima, no to nije dovoljno. Profil glazbenika ili plesača te njihova izobrazba daleko su kompleksniji i zahtijevaju mnogo sati fizičkog i mentalnog truda i rada, da ne spominjem i financijskih izdataka. Nije sve ni u natjecanjima i nisu rezultati mjerljivi samo kroz natjecanja. Ima nešto privatnih inicijativa i donacija, no država vodi premalo računa o toj djeci koja mogu i moraju biti uzor svojim vršnjacima i temelj su zdravog i plemenitog društva, jedne zajednice..

Ali i opet, dok bude entuzijazma, ljubavi prema tom pozivu i roditelja koji će htjeti da im djeca razvijaju vještine, uče nešto lijepo i plemenito, dok se budu djeca upisivala u glazbene škole, naša budućnost nije upitna. Imamo vrlo darovitu djecu ali i požrtvovne nastavnike, koji bez obzira na sve, ulažu u tu našu mladost sve svoje znanje i energiju.

Ovogodišnje natjecanje može se pratiti i izravno putem video streaminga (Foto: Natjecanje Mladi virtuozi)

Ove ste godine i pokroviteljica Nagrade za najbolju izvedbu klasične sonate na Natjecanju. Kako je do toga došlo i koje su želje za budućnost?

Nagradu za najbolju izvedbu klasične sonate godinama je, kako sam napomenula, donirao profesor Eicher. Budući da on više nije član žirija, slijedom raznih životnih okolnosti, nekako mi je bilo žao da time i nagrada utrne. U svom pedagoškom radu nastojala sam „usaditi“ učenicima ljubav, ali i određeno strahopoštovanje prema djelima skladatelja iz razdoblja klasicizma, J. Haydna, W. A. Mozarta i L. van Beethovena, a tu ponajprije mislim na sonate i varijacije, koncerte.

Izvođenje tako kompleksnih formi, u tehničkom, formalnom, harmonijskom smislu, zahtijeva vrlo precizno čitanje teksta, plemenit ton, dobru kontrolu – od već spomenutog tona, tempa, pulsa, odnosa glasova u dionicama, veliku disciplinu i kulturu pri vježbanju, višestruku koncentraciju, gotovo bih rekla, potpuno odgaja mladog glazbenika.

Poštovanje prema dobroj izvedbi takvog djela i ljubav prema opusima spomenutih skladatelja ponukali su me da „zadržim na životu“ tu vrijednu nagradu svojim skromnom donacijom. Bit ću sretna ako doživimo i ove godine lijepu i profesionalnu izvedbu sonate.

Bližim se kraju svog aktivnog profesionalnog puta, no kada se osvrnem na sve brojne godine života i suživota sa svim učenicima, kolegama, dobrim i zanimljivim ljudima koje sam upoznala, s kojima sam surađivala, od kojih sam beskrajno puno naučila, koji su učinili uzbudljivo i sadržajno moje zanimanje, osjećam mir i zadovoljstvo. Dosta toga sam srećom raznih pozitivnih okolnosti, ali i svojom upornošću i nekom snagom (dobivanom cijelo vrijeme „odozgo“) uspjela ostvariti, pokrenuti i postaviti kao dobru bazu za nastavak rada mlađim generacijama koje pokazuju zanimanje, entuzijazam i ljubav prema tom našem odgovornom, ali i prelijepom zanimanju.

Mi pedagozi zaista ne možemo ostariti, barem ne u duši i srcu, jer tolike godine druženja s mladošću moraju ostaviti na nama i u nama trag, trag svježine mladosti.