Hrvoje Prskalo: „Za glazbu u Draženu koristili smo loptu, semafor i tenisice“

Hrvoje Prskalo autor je glazbe filma Dražen

Rad na glazbi u filmu o Draženu Petroviću kruna je dosadašnjeg rada Hrvoja Prskala u tom glazbenom segmentu. Gitare, bas i klavijature zamijenio je, kaže, semplovima lopte, semafora, fućkaljke i škripanja tenisica. U intervjuu otkriva zanimljivosti rada na filmu, neke zakonitosti filmske glazbe te korisne savjete za svoje (mlađe) kolege. Na kraju, čeka li nas uskoro i solo album Hrvoja Prskala?!

Kako je došlo do tvog angažmana na filmu Dražen?

Glavni pokretač filma, producent i suredatelj, Ljubo Zdjelarević, moj je dugogodišnji veliki prijatelj i suradnik. Zajedno smo proizveli puno reklama, dokumentaraca, video spotova i dugometražnih filmova i odavno znamo da se podudaramo na skoro svim životnim poljima, ali i u umjetničkoj estetici i radnim navikama. I u ovom slučaju sam bio uključen u projekt od samog početka, prvih 7 godina kao prijateljska podrška i “navijač”, a zadnjih pola godine kao član filmske ekipe. Nije mi odmogla za angažman ni crtica u CV-u da sam i sam bivši košarkaš kao i Ljubo, producent Ivor Šiber i redatelj Danilo Šerbedžija. Ipak, Šiberova službena verzija je da nisu imali dovoljno para pa su uzeli Prskala, budimo realni (smijeh).

Kako si reagirao na scenarij, jesi li dobio neke smjernice za glazbu ili si dobio “odriješene ruke”?

Od početka sam znao da ne možemo ići s nekom univerzalnom glazbenom temom koja bi se protezala i ponavljala kroz cijeli film. Odlučio sam se za teži zadatak, a to je da se glazba za svaku pojedinu scenu stopi s estetikom slike i smjesti gledatelja u vrijeme i mjesto radnje. Srećom, producenti i redatelj su se složili s idejom da se ja više patim.

Možeš li svoju glazbu u filmu staviti pod neki jedinstveni nazivnik? Koji zvuk i/ili žanr zapravo opisuju Dražena i njegovu karijeru?

Nema jedinstvenog nazivnika, kombinirali smo različite žanrove i stilove, od mandoline, gudača i puhača preko funka, novog vala, bluesa, rocka, melankoličnog popa pa sve do hip hopa i housea. Radnja filma proteže se kroz tri dekade, 70-e, 80-e i početak 90-ih, i odvija se u nekoliko gradova i država. Upravo ta geografska i vremenska raznolikost doprinijela je raznovrsnosti, ali i težini zadatka. Kroz film se provlači nevjerojatnih 28 glazbenih brojeva, od kojih je samo nekoliko u funkciji soundtracka, odnosno, pjesme s vokalom u pop formatu koje bi mogle funkcionirati i van filma. Veliki broj scena popraćen je pozadinskom glazbom koja, uz zvučne efekte, dočarava određenu emociju. Upravo takva glazba najveći je izazov i smatram uspjehom ako je prosječni gledatelj uopće ne percipira kao glazbenu sekvencu jer njena je namjena da se stopi s radnjom filma, glumačkom izvedbom i emocijom.

Imaš li neku posebno omiljenu scenu u kojoj je glazba “sjela” i pojačala doživljaj?

Omiljene scene su mi, naravno, one scene sa prizornom glazbom, koja je u prvom planu i zadaje ritam montaže. Volim se igrati s detaljima pa često više vremena potrošim na matematiku i računanje tempa pjesme, nego na samo komponiranje. Tako u scenama košarke glazbenim akcentima “gađam” koševe, udarce lopte ili pokrete igrača. U sekvenci iz Madrida uz neku stereotipnu španjolsku progresiju super su mi sjeli elementi palmasa, odnosno pljeskanja sa scenama trenera i publike na tribini koja plješće… Također, pjesma koja svira u Saloonu pa i ona u noćnom klubu u Americi… Za scenu Draženove igre u NBA koristio sam semplove lopte, semafora, fućkaljke i škripanja tenisica u službi scratchanja. Posebno smo guštali na snimanju blues i rock songova koji sviraju u baru u New Jerseyju. Dečki iz benda su se svi zajedno uštekali i iz prve smo “uboli” atmosferu tog interijera.

Tko su bili tvoji suradnici i kako je zapravo izgledala tvoja radna svakodnevica na projektu, koliko je ukupno trajalo snimanje?

Uz mene se kao skladatelj potpisuje i James Perri a.k.a. Jimi Polo. James je američki glazbenik, a u filmu se pojavljuje i kao glumac u ulozi Willis Reeda, generalnog menadžera Netsa koji je Dražena doveo u New Jersey. James je priznati svjetski jazz/soul/house glazbenik i producent i velika mi je bila čast s njime surađivati na tri skladbe koje on potpisuje. Također, sjajni klavijaturist Jurica Leikauff puno je doprinio s tri instrumentalne teme koje je osmislio i odsvirao u studiju. Rijetko imam priliku pa ću spomenuti sve glazbenike koji su mi pomogli i sudjelovali na filmu, nema ih tako puno: Lara je super otpjevala dvije pjesme i za jednu napisala i tekst, a i svi ostali članovi Bang Banga, Ivan Havidić, Željko Topalušić i Damir Medić, dali su svoj veliki doprinos i sviranjem i pjevanjem. Helena Gudelj, talentirana mlada pjevačica maestralno je otpjevala Jamesovu zadnju pjesmu “When an Angel Says Goodbye”, Nikolina Petrov Vušković super je odglumila glasom i stasom Sanju Doležal, Baby Dooks je također pomogao s jednim grooveom…

Zapaženu glumačku, ali i glazbenu ulogu ima i Mile Kekin…?

Za odjavnu špicu smo se odmah svi usuglasili da će pripasti Kekinu, s obzirom na to da on i glumi u filmu i to je trebala biti jedna njegova starija pjesma u novom aranžmanu. Međutim, Mile je u zadnji čas dobio inspiraciju i od nule napisao novu stvar “1 na 1” koja se fenomenalno uklopila tekstom i atmosferom i zablistala kao posljednji glazbeni broj u filmu koji ostaje u ušima kad izlazite iz kina. Kad smo već sve spomenuli, ne smijem zaboraviti i Marka Mrakovčića koji je odlično isproducirao i snimio sve instrumente za tu pjesmu. U foto finišu smo dodali još jednu pjesmu, ali neću reći kojoj sceni. To je pjesma koju sam pisao za film ZG80 i Ljubo i ja smo je iz zezancije ubacili u film i dogovorili se da će to biti naša cameo pjesma u svim budućim filmovima. Naš je interni dogovor ako netko od gledatelja to primijeti i iskomentira na službenim stranicama, automatski osvaja promotivne nagrade. Sad kad sam ovako javno otkrio tajnu, za koju čak ne zna ni ostatak naše ekipe, zadržat ćemo se na prvih pet najbržih gledatelja!

S dosadašnjim iskustvom na ZG80 i Draženu, koje zakonitosti rada glazbe za film prepoznaješ? Po čemu je to zanatski specifično, pogotovo u hrvatskim okvirima?

Najbitniji je onaj prvi dojam, kada prvi put vidim scenu, ono što mi prvo zasvira u glavi obično je najbolje rješenje. Nekad se zaigram pa skrenem u skroz krivi smjer, a onda se opet vratim na početnu ideju. Ponekad, naravno moramo naći i neki kompromis, a u nekim situacijama redatelj ili producent otprije već ima neku svoju viziju, ali to onda iskomuniciramo u startu. Postoji i jedan odličan trik koji kasnije olakšava skladanje namjenske glazbe. Naime, kad montažer montira glazbene scene uvijek je dobro da u startu podloži neku referentnu glazbu. Nije bitno ako se stilski ili atmosferom ne uklapa, ali puno olakšava u kontekstu dinamike i tempa scene. Puno je teže ako montažer radi baš sve rezove na slobodni tempo, a scena je zamišljena s glazbom u prvom planu. To je recimo nešto što preporučujem svim redateljima kad se dogovaramo za suradnju, a film još nije smontiran ili čak snimljen.

Imaš li planova za dalje u ovom segmentu primjenjene glazbe? Na kakvom bi filmu volio raditi?

Upravo radim na novom projektu, filmu pod nazivom Mago. Riječ je o kratkom igranom filmu mladog talentiranog glumca, redatelja i scenarista Dominika Čička. Radnja je smještena u 19. stoljeće i praktički će to biti prvi hrvatski western film pa me veseli što je glazba potpuno stilski različita od Dražena, malo za promjenu. Također, volio bih ponovo raditi na filmu gdje se radnja odvija u sadašnjem vremenu pa da i glazba bude suvremena, modernija, kao što je to bio slučaj na filmu Ideš? Idem! iz 2019. godine. 

Što u međuvremenu radi Bang Bang, koji su ti planovi na tom području? Postoji li želja možda za nekakvim solo projektom Hrvoja Prskala?

Želje ima za svašta nešto, ali vremena je malo. Bang Bang nam se sada vraća u prvi plan jer nam je Dražen tijekom ljeta oduzeo dosta vremena, odsvirali smo samo tri koncerta i jako nam to fali. Prvo nam je u rasporedu snimanje dva spota za dva nova singla, onda i koncerti koje još uspijemo uhvatiti ove zime. Na proljeće konačno počinjemo raditi i na aranžmanima za akustični koncert i snimanje live albuma kojeg već dugo najavljujemo. I dalje me drži želja da izbacim neke svoje pjesme koje ne pašu stilski za Bang Bang, ali volio bih da to odjednom izbacim u formi albuma. Imam već neke snimljene i skoro završene, neke su još samo u demo skicama, ali fale mi još dvije, tri da zaokruže cjelinu. Tko zna, možda 2025. bude dobra godina za to…