Showcase u Makedoniji
Booker Chemicalsa, Niki Belucci, Nick Hobbs: nikad raznolikiji PIN
Vratili smo se s jedanaestog izdanja PIN-a u MKC-u u Skoplju, konferencije i showcasea s najviše rakije i duše.
Apsolutni headliner konferencijskog dijela programa bio je Alex Nightingale, booker The Chemical Brothersa i – jednako važno – sin Annie Nightingale, prve ženske voditeljice i DJ-ice na kultnoj radijskoj stanici BBC 1, na kojoj je, zanimljivo je, čak dvanaest godina ostala jedina žena u eteru, a jedno je vrijeme držala i Guinessov rekord za najdužu žensku radijsku karijeru od čak 60 godina. Alex je oduševio i inspirirao svojim živopisnim pričama, a cijela je stvar tim nevjerojatnija što je upravo u Skoplju prvi put govorio na ovakvom tipu eventa.
„Imao sam sedam godina i jedno jutro ustao i u našoj kuhinji vidio muškarca s ogromnom afro frizurom. Nikad prije nisam vidio takvu kosu i došao sam totalno zbunjen u školu. Ispričao sam prijateljima što se dogodilo, a jedan od njih je sutradan donio novine i pitao: ‘Je li to taj tip?’ I bio je. Pored je pisalo ime Jimi Hendrix“, prisjetio se Nightingale.
Njegova se majka družila i s Claptonom, članovima The Policea, Keith Moonom… Što je i njega potaknulo da se posveti glazbi. Radio je, primjerice, s Primal Screamom, no kaže da su The Chemical Brothersi apsolutno najbolja ekipa s kojom je surađivao, zbog čega je i ostao s njima preko 30 godina.
„U Kopenhagenu smo 1991. na jednom festivalu imali dva giga – u zalazak i izlazak sunca. Promotor mi je prišao za vrijeme drugog nastupa i rekao da mu je to najbolji dan u životu. 20 minuta poslije opet je došao do mene i rekao da hitno moramo ugasiti glazbu. Pomislio sam da je lud, no onda mi je pokazao na nebo. Iznad festivala je bilo nekoliko aviona koje je zbunilo prejako osvjetljenje“, ispričao je.
Oasis? Ne, hvala
Iz publike je za njega stiglo i pitanje koje trenutke u glazbi u posljednjim desetljećima bi istaknuo kao prijelomne.
„Rekao bih da je najvažnija pojava u posljednjih 50 godina bio acid house. Jednom sam i sam organizirao party na kojem je svirao Carl Cox. Fee mu je tada bio manji od sto funti, a na event je došlo 15-ak ljudi. Pitao sam ga mogu li mu platiti kasnije“, pričao je Nightingale kroz smijeh, a dodao je i da mu je najveća greška u karijeri bilo to što je odbio raditi s Oasisom.
Jedna od gostiju na konferenciji bila je i Niki Belucci, mađarska DJ-ica koja je na početku novog milenija često žarila i palila duž hrvatske obale, a proslavila se, među ostalim, jer je puštala muziku u toplesu. Istaknula je kako joj je upravo Hrvatska najdraže mjesto za puštanje muzike „jer su ljudi stvarno otvoreni“ te ispričala brojne detalje o svojem životu.
Niki Belucci na PIN-u / Nikola Knežević
„Imala sam loš odnos s ocem i htjela sam pobjeći od toga te sam s 18 počela snimati filmove za odrasle“, rekla je Belucci, koja je na panelu imala i prevoditelja. Njezini su odgovori na pitanja bili većinom prilično sažeti; možda se dogodilo upravo da neke stvari ostanu izgubljene u prijevodu.
DJ-ica je ispričala kako se spontano počela baviti glazbom jer joj je bivši dečko imao opremu koju bi ona isprobavala kad bi ostala sama. Ipak, kad je počela s prvim gažama, stvar je shvatila ozbiljnije i počela vježbati i do deset sati dnevno.
„Kad si žena, moraš ulagati još više truda. Naša je pozicija uvijek zahtjevnija. Meni se, recimo, znalo događati da mi kolege koji sviraju prije mene isključe dio opreme samo da vide hoću li se snaći“, ispričala je.
Teorija odlična, praksa upitna
Dodala je kako se s takvim stvarima odlučno borila.
„Ljudi su dolazili da me vide, ali ostajali da me čuju“, rekla je.
Tu tvrdnju, nažalost, nije potkrijepila u praksi pa je na svojem nastupu rastjerala publiku u rekordnom roku, iako se radilo o setu zatvaranja koji je trebao biti vrhunac. No nije bilo brige jer se party ipak nastavio na drugim mjestima.
Nick Hobbs pričao je o najvažnijim poslovnim i životnim lekcijama koje je stekao kao direktor tvrtke Charm Music, koju je osnovao 1980. u Londonu, a koja posljednjih godina djeluje i u Hrvatskoj te je, primjerice, zaslužna za velik broj koncerata u pulskoj Areni – od Bocellija do Avril Lavigne.
Nick Hobbs na PIN-u / press
„U vrijeme kad sam počeo nije postojao koncept mentora. Žao mi je što je tako bilo. Da sam imao nekoga uz koga bih učio, radio bih puno manje grešaka“, rekao je Hobbs, čija tvrtka danas ima urede u sedam zemalja, većinom u ovom dijelu Europe.
Iako u sedmom desetljeću života, Nick je iznimno vitalan, a ispričao je kako je to dijelom tako jer je u 21. godini života donio svoju „najbolju odluku ikada“ – da će prestati konzumirati alkohol i droge.
„Ovo je stresan posao i moraš biti vlastiti terapeut. To je posao s konstantnom nesigurnošću. Jedino vrijeme kad si siguran je pet minuta nakon što se ugase svjetla“, rekao je, dodavši da je pri vođenju tvrtke ključno imati povjerenja u ljude, navesti ih da budu odlučni te slušati sve –čak i juniore, čija je perspektiva iznimno važna.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Jedan od panela bio je posvećen festivalima koji su, čini se, izumirući format, a to osjete čak i najveći, potvrdio je Chris Macmeikan iz Glastonburyja.
Zbogom, festivali
„Velika Britanija ima četiri do pet tisuća festivala, a prošle se godine dogodio njihov masakr. Ispada da organizator zarađuje najmanje. Navike mladih su se promijenile. Čuo sam, primjerice, za jedan rejv u bivšoj Ikei. Radi se o partiju koji traje do 22 sata. Do ponoći si u krevetu“, rekao je, dodavši da mladi itekako znaju kad ih se na festivalima pljačka na cijenama hrane i cuge, a ulogu igra i to što se obično na festivale ne smije unositi ništa od toga.
„Oni obično posjete jedan do dva festivala godišnje i više jednodnevnih evenata“, smatra, što nije dovoljno da industrija opstaje u dosadašnjem obujmu.
S njim se složila i Ingrid Kohtla iz Tallinn Music Weeka.
„Rock’n’roll više nisu seks, droga i alkohol, nego joga, zdrava hrana i fora fotke“, izjavila je ona.
Situacija nije neka ni u Berlinu, europskoj najvećoj partijanerskoj meki. Nadin Deventer iz tamošnjeg Jazzfesta istaknula je kako se za vrijeme posljednjeg izdanja njihovog festivala u gradu odvijalo oko 1300 evenata. Konkurenacija je velika.
„Naš festival, kao i brojne druge, financira država, što je svakako dobra stvar, no u trenu dok razgovaramo, raspravlja se o smanjenju budžeta za kulturu u Berlinu od 12 posto. To znači i da će nestati određeni dio klubova i programa“, objasnila je.
Panel o festivalima na PIN-u / press
Zanimljivo je bilo i na panelu posvećenom Balkanu i balkanskoj glazbi. Moderatorica Ruth Koleva, ujedno i glazbenica te organizatorica bugarske konferencije SoAlive, počela je raspravu nizom zanimljivih statistika koje pokazuju da upravo njezina zemlja ima najbrže rastuće tržište na Balkanu. Istaknula je kako je Balkan idealno tržište za bendove sa Zapada jer su troškovi osjetno manji, a države blizu jedna drugoj, što je idealno za turneje. Ispričala je i jednu osobnu priču; kao glazbenica je bila bookirana za nastup u Nizozemskoj, a organizator je tek nakon što je klub rasprodan shvatio odakle je. Nazvao ju je i pitao: „Znači li to da će biti pun klub ‘tvojih’?“ Nakon čega je ona otkazala nastup.
Showcaseovi kao dio promjene
I Britanac Ian Smith je rekao je kako se susretao s predrasudama takvog tipa.
„Po festivalima su me znali pitati: ‘Hoće li ti Balkanci doista doći? Imaju li novaca za to?’“ ispričao je.
Osim o predrasudama, pričalo se i o činjenici da balkanska glazba nije jasno brendirana. Jedan od napora da se to promijeni je i hrvatski showcase SHIP, rekao je Frane Tomašić.
„Ove smo godine imali tisuću prijava, a od njih smo izabrali četrdesetak artista. Otprilike polovica njih koji su svirali na festivalu bili su Hrvati. Želimo biti međunarodni festival, ali i raditi na vidljivosti lokalaca. Mislim da smo na dobrom putu – već sada imamo troje izvođača na Eurosonicu, najvećem europskom showcaseu“, rekao je Tomašić.
Štreberski smo popratili dobar dio konferencijskog programa, ali i onaj glazbeni. Kao highlighte izdvajamo dva benda – Colorificio Mario (Turci s adresom u Italiji) i Mitsune (Japanci iz različitih dijelova svijeta). Oba benda imaju naglašeni etno moment, a posebice Mitsune, koji su u publici izazvali pravi delirij, a u pauzama od pjesama predstavljali su tradicijske instrumente na kojima sviraju.
„A Bosancima se smiju kad sviraju šargiju“, dobacio je kolega Nikola Knežević u šali, ali se zapravo sjajno nadovezao na priču o brendiranju balkanskog zvuka.
Mitsune imaju i vrlo dojmljiv vizualni izričaj, ali i performans pa je njihov bubnjar imao Charlie Chaplin style točku u kojoj je svirao predmetima. Bilo je vrlo neobično vidjeti publiku koja umire od smijeha kao da gledaju nekakav film ili stand up točku.
Od domaćih snaga treba pohvaliti Ki Klop – sigurni smo da bi se Davidu Byrneu njihov show jako dopao.
Organizacija festivala je također bila bezgrešna, a on ima svoje prave posebnosti poput stagea smještenog na ulazu u toalet i pijanog panela koji počinje u jedan ujutroo. Posebno je bilo lijepo u večernjim satima vidjeti okupljanje hrpe mladih lokalaca koji dolaze u izlazak. Koncerti na festivalu su inače besplatni, a lijepo je vidjeti da taj poklon zajednici i ima smisla.
Sve u svemu – ponovilo se!
