Multimedijalni projekt u SKUC-u Pauk
Here and there & Ansambl Ascolta
Gotovo ispod medijskog radara prošla je najava koncerta u dvorani Studentskog kulturno-umjetničkog centra (SKUC) Pauk gdje je u subotu 30. studenoga nastupio ansambl Ascolta s multimedijalnim projektom Here and there brazilskog skladatelja Ricarda Eizirika, no onih malo više od stotinjak ljudi koji su se okupili u publici i čiji su radari ipak finije baždareni zasigurno su bili zaintrigirani neobično šarenim popisom imena s najave koncerta. Iako su najupečatljivija bila imena izvođača – ono ansambla Ascolte, eminentnog njemačkog ansambla profiliranog za suvremenu glazbu te Babilonske koja je nastupala s DJ setom – interes je izazvao i neobičan koprodukcijski tim koji je činio HDS (Hrvatsko društvo skladatelja), Goethe-Institut Kroatien i festival Novalis. Pridodamo li tome vizualno dojmljivu najavu čiji dizajn potpisuje multimedijalni umjetnik Goran Nježić, dvoranu SKUC Pauk koja sama po sebi privlači pažnju kao (nedovoljno korišten) koncertni prostor te pozivnicu na koncert koju je preko svojih društvenih mreža uputio Muzički biennale Zagreb (MBZ), naša najdugovječnija platforma za suvremenu glazbu, rezultat je event koji višestruko presijeca (domaću) institucionalnu i alternativnu scenu.
Sasvim netipičan koncert
Još jednu potvrdu da dolazi na sasvim netipičan koncert publika je dobila prije samog ulaska u dvoranu gdje su se dijelili čepići za uši, no uz komentar da ovise o osobnoj preferenciji i slušačkom iskustvu publike te da nisu nužni. Bez obzira na očekivanja koja su, za skladbu relativno benigno najavljenu kao djelo za ansambl i višekanalnu elektroniku, još uvijek mogla ići u jednom od dva smjera – više prema klasičnijem mainstream izrazu ili pak zaokreta prema undergroundu – ovo je bila lijepa gesta koja ukazuje na poštovanje nečije preferencije glasnoće tj. zaštite sluha, kao i na isticanje važnosti kvalitete slušanja (s obzirom na to da čepići filtriraju određene rubne frekvencije te omogućavaju ravnomjerniju zvučnu sliku). Iako smo svi uzeli čepiće na ulasku, nisam primijetila da ih je puno ljudi stavilo tijekom izvedbe.
Ansambl Ascolta u zagrebačkom SKUC-u Pauk/foto: Matej Grgić
Ulaskom u polumrak kružne dvorane Pauk i u atmosferu klupskog koncerta, publika se kretala prema jedinom izvoru svjetla koji je dolazio sa šanka, blizu kojeg se nalazio manji broj sjedalica za publiku. Samim ulaskom u dvoranu već je započeo performans jer se uz žamor publike čuo minimalističan soundscape koji se sastojao pretežno od drone zvuka i šuma. Djelo Ricarda Eizirika Here and there nastalo je 2022. godine upravo za ansambl Ascolta koji ga je praizveo 2023. godine na festivalu ECLAT u Stuttgartu, jednom od vodećih festivala za suvremenu glazbu koji je otvoren eksperimentalnom i interdisciplinarnom pristupu, brisanju žanrovskih granica te preispitivanju ustaljenih formata.
Nepouzdani pripovjedač
Eizirikova skladba koristi višekanalnu live elektroniku i videoprojekciju te pretpostavlja interakciju s publikom u pokretu. Manjim brojem stolaca postavljenim u kut dvorane i nasuprot prostoru za izvođače, omogućeno je publici da sjedne, ali i da se slobodno rasprši i šeta uokolo. U soundscapeu se sad već moglo razaznati više zvukova; šum vjetra, šuštanje nečijih koraka i poneko glasanje životinja poput pjeva ptica te lajanja psa u daljini. Dok je soundscape stvarao meditativnu atmosferu, na velikom se platnu počeo prikazivati tekst koji je tumačio izvor soundscapea.
Ansambl Ascolta u zagrebačkom SKUC-u Pauk/foto: Matej Grgić
Nemoguće je bilo ne osjetiti instantnu poveznicu s prošlošću
U tekstu autor otkriva kako je na internetu slučajno pronašao snimku zvučnog pejzaža snimljenog 1950-ih, upravo na ovom prostoru, u blizini dvorane u kojoj je slušamo, prije nego je izgrađen čitav kompleks Studentskog doma Stjepana Radića. Ovim je uspostavio direktni kontakt s publikom i niz značenjskih veza između slušatelja, prostora u kojem se nalaze, soundscapea i izvedbe. Nemoguće je bilo ne osjetiti instantnu poveznicu s prošlošću, s niti koja povezuje vrijeme prije izgradnje Pauka, sva događanja koja su se odvijala u tom prostoru izgrađenom za Univerzijadu do danas: kad slušamo snimku koja je nastala na ovom prostoru, ali s tolikim vremenskim odmakom. No na stranu nostalgija za gotovo mitološkim statusom avangardne zagrebačke (studentske) kulture prošlog stoljeća jer daljnjim tekstom autor nam, u maniri nepouzdanog pripovjedača, izmiče tlo pod nogama i mijenja kontekst snimke, smještajući ga na sasvim drugu geografsku lokaciju i ističući da je ptičji pjev iz snimke zapravo pjev tropskih ptica iz njegovog zavičaja. Ovim nam Eizirik po prvi put u izvedbi otkriva jedan od konstitutivnih elemenata svog rada, a to je (re)kontekstualizacija i preusmjeravanje slušateljske pažnje.
Suptilnim poigravanjem sa slušateljskom percepcijom i pažnjom istovremeno je potaknuo osjećaje oduševljenja i zatim razočaranja
Ulaskom u dvoranu soundscape se percipira samo kao zvučna kulisa, no taj dojam se naglo mijenja i reinterpretira s novodobivenim kontekstom. Ovim suptilnim poigravanjem sa slušateljskom percepcijom i pažnjom istovremeno je potaknuo osjećaje oduševljenja i zatim razočaranja, ali i zabavljenosti s tim rollercoasterom nestabilnosti doživljaja. (Tu se postavlja pitanje: je li zbilja zvučni zapis nastao u blizini Pauka, prilagođava li svoje djelo mjestu na kojem nastupa ili je ovo još jedna taktika manipulacije i preusmjeravanja slušateljske pažnje?)
Ansambl Ascolta u zagrebačkom SKUC-u Pauk/foto: Matej Grgić
Zvukovno dislociranje
U daljnjem je tekstu iznio i neke vrlo osobne te melankolične filozofske ideje o slušanju zvukova iz prošlosti koje našem uhu mogu zvučati kao dom. Ovo potpuno neočekivano otkrivanje ranjivosti bilo je dobrodošlo iznenađenje s obzirom na to da djela suvremene glazbe prečesto inzistiraju isključivo na intelektualnoj recepciji, zanemarujući tu emotivnu komponentu koju je Eizirik vrlo suptilno provukao kroz svoj koncept. Ovim se rastvaraju i različite mogućnosti tumačenja naziva pa djelo Here and there tako možemo promatrati i doživjeti kao zvukovno dislociranje s obzirom na mjesto (geografsko ili pozicioniranje publike u dvorani), ali i vrijeme.
Soundscape je u međuvremenu poprimio kvalitetu čistog dronea
U tom trenutku izvedbe publika je dobila uputu da može krenuti prema drugom dijelu dvorane gdje će ansambl započeti sa svirkom. Taj prelazak dvorane doimao se gotovo kao performativni čin kojim publika sudjeluje i možda čak pokreće jedan segment djela. Soundscape je u međuvremenu poprimio kvalitetu čistog dronea, a zvuk ansambla se gotovo neprimjetno naslojio na njega. Zavirivanjem u note izvođača moglo se vidjeti da se ne radi o klasično zapisanoj partituri, već da je materijal blokovski organiziran, a štoperica koja je stajala ispred ansambla omogućavala je da se precizno koordiniraju.
Ansambl Ascolta u zagrebačkom SKUC-u Pauk/foto: Matej Grgić
„Pierrot“ ansambl
Ansambl Ascolta jedan je od najprominentnijih ansambala za suvremenu glazbu koji surađuje s eminentnim skladateljskim imenima današnjice. Sastav čini sedam članova: dva udaraljkaša, klavir, gitara, violončelo, truba i trombon. Ovakav ansambl neuobičajen je čak i u suvremenoj glazbi koja se često oslanja na „Pierrot“ ansambl, a upravo to Ascolta koristi kao priliku da potakne nastanak novih djela te izgradi repertoar za vlastitu specifičnu instrumentaciju. Ovo podrazumijeva blisku suradnju skladatelja i izvođača, što se moglo primijetiti od samog početka njihova nastupa. Homogenost zvuka soundscapea i ansambla Eizirik je postigao zamijenivši dio instrumenata s njihovim elektroničkim inačicama: klavir je zamijenio sintesajzerom, koristio je dva seta amplificiranih bubnjeva te električnu gitaru, dok je za trubu, trombon i violončelo koristio live procesiranje.
Ansambl Ascolta u zagrebačkom SKUC-u Pauk/foto: Matej Grgić
U tretmanu instrumenata izbjegavane su tipične melodijske geste
Gust zvučni zid bio je isprekidan dinamičnim perkusijama čiji su se ritamski slojevi ispreplitali s podlogom izdržanih tonova u ostalim instrumentima. Dugački blokovi materijala stvarali su atmosferični ugođaj s naglašenom ritamskom komponentom, dok su prijelazi i promjene nastajali postupno, uvijek prateći jasnu razvojnu putanju. U tretmanu instrumenata izbjegavane su tipične melodijske geste koje bi vodile u prepoznavanje i očekivani razvoj kakav bi se gotovo podrazumijevao u više mainstream izričaju suvremene glazbe. Eizirik gradi soničnu sliku temeljenu na početnom soundscapeu, pojačanu masovnom elektronikom. Zamagljuje žanrovske granice suvremene klasične glazbe i klupske elektronike, čitavo vrijeme zadržavajući čvrstu konceptualnu okosnicu – permutacija ptičjeg pjeva s početka nastupa može se prepoznati u dionicama violončela te u elektronici.
Ansambl Ascolta u zagrebačkom SKUC-u Pauk/foto: Matej Grgić
Glazba s vremenom i u vremenu
Još jedna potvrda rušenja žanrovskih granica bili su DJ setovi, onaj najavljeni set Babilonske (Nina Maštruko) te nenajavljeni set samog Eizirika (DJ auto_timer). Nastavivši se na ideju oslabljivanja žanrovskog razgraničenja, oba nastupa poigrala su se lepezom utjecaja i EDM podžanrova.
Atipični koncertni format prvog dijela stvorio je prirodnu simbiozu s klupskim nastavkom večeri
Babilonska se na početku referirala na atmosferu Eizirikovog djela, polako tranformirajući prema snažnom i groovy basu s pomalo psihodeličnim melodijama, dok je Eizirikovim setom dominirao brazilski baile funk. Atipični koncertni format prvog dijela stvorio je prirodnu simbiozu s klupskim nastavkom večeri i potvrdio da ovakav hibridni koncertni format jednostavno – funkcionira.
Ansambl Ascolta u zagrebačkom SKUC-u Pauk/foto: Matej Grgić
Koncert ovakvog formata za sada predstavlja uglavnom iznimku na glazbenoj sceni, poseban po svojoj formi, ali i po koprodukcijskom umrežavanju. Ipak, možemo se nadati da ova dobrodošla suradnja institucija predstavlja jedan novi model funkcioniranja; model u kojem te institucije funkcioniraju kao arterije scene i jačaju scensku infrastrukturu, ne oslanjajući se isključivo na okoštala poimanjima raznih glazbi i žanrova kroz prizmu nasljeđa te povijesti (prakse). Možda je vrijeme da suvremenoj glazbi podcrtamo jedno od njenih značenja i to ono doslovno: glazba s vremenom i u vremenu.
Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a
