Goran Farkaš (Veja): „Sve nešto ča delan, delan uz glazbu“

Dugo nisam upoznala tako kreativnu i produktivnu osobnost, koja tako čvrsto stoji na zemlji. Nesebično pokreće brojne glazbene projekte u svojoj lokalnoj zajednici u Istri, a onda tamošnju tradicijsku glazbu, koju temeljito proučava odmalena, prevodi na glazbene jezike koji su moderni i pitki i inherentno autentični pa se šire pozornicama Hrvatske te Europe i dolaze do najrazličitijih publika. Sjajna glazba pazinskog etno sastava Veja orit će se i binom male dvorane Lisinski ove srijede, u sklopu platforme Lisinski srijedom & Izvorišta – nakon uspješnih koncerata Adama Semijalca i Figa, Damira Imamovića i Marije Mazzotte.

Osnovana oko 2006. godine, Veja zasad ima objavljena dva albuma u vlastitom izdanju: Dolina mlinova iz 2014. i Škura ura iz 2022. godine, a oba iznimno uspješno prolaze kod publike, što pokazuju mahom pune dvorane na njihovim koncertima i entuzijazam kojim publika pjeva zajedno s njima. Članovi sastava su gitarist Marijan Jelenić, basist Sebastijan Demark, harmonikaš Marko Pernić i perkusionist Endi Oblak.

Uoči koncerta, o raznim temama, problematikama i anegdotama razgovarala sam s pjevačem i multiinstrumentalistom, glavnom pokretačkom silom Veje – Goranom Farkašem. 

Ove godine imali ste dosta koncerata po Hrvatskoj, među ostalim i na showcase festivalima SHIP i PIN – jesu li se otvorile neke nove priče, suradnje, vrata?

Ljeto kao ljeto, bilo je dosta intenzivno; puno svirki okolo, a dosta i u Istri. Ove godine smo po prvi put otišli na showcase festivale i to je bitno za razvoj benda, ako bend želi nešto više napraviti – pogotovo vani. Tako da smo ove godine bili na SHIP-u u Šibeniku, gdje smo stvarno bili super primljeni, a sam festival je odlično organiziran. Mislili smo da prvi put od 2012. godine nećemo otići izvan granice Hrvatske, ali dogodio se taj PIN u Makedoniji, zadnji vikend 11. mjeseca. Iz toga smo se vratili direktno tu i krenuli spremati Lisinski.

Sve u svemu: bilo je dobrih iskustva, jako dobrih razgovora, slušali su nas bitni ljudi, a što će se iz tih razgovora dogoditi, ne znaš… To i je poanta tih showcase festivala: uložiš da bi otišao tamo i nešto napravio pa će se možda dogoditi svašta, možda će se dogoditi nešto malo, a može se i ništa dogoditi. To je rizik koji prihvatiš kao bend.

Veja

Općenito, i ove godine održavamo taj prosjek od oko dvadesetak koncerata godišnje. Tu ostali članovi benda žongliraju slobodnim vremenom, što im nakon posla ostane. Srećom, rade na takvim pozicijama gdje ih šefovi vole pa im dozvoljavaju dodatna odsutstva… Uspijevamo. Prilično smo aktivni i, u principu, dosta putujemo, koliko god to bilo zahtjevno. U ovih smo mnogo godina stvarno prešli cijelu Europu. Najsjevernije što smo bili je Estonija, na Viljandi folk festivalu. Pa je tu bila zapadna Europa: Francuska, Belgija, Španjolska, gdje su ljudi došli poslušati koncert i ne zanima ih „ki si i ča si“. Oni su u prvom redu i gledaju te. To je na neki način pritisak: oni su tamo i moraš biti dobar. S druge strane, tu je balfolk festival u Normandiji, gdje smo mi svi bili klinci u usporedbi s publikom koja je bila tamo. To su bili umirovljenici koji su došli na plesni festival, odslušali sav koncertni dio pristojno, divno, krasno… No kad su krenuli balfolk bendovi, tribine su se raščistile momentalno i svi su bili na podiju i plesali! Onda, ambijent u Cluniji u Španjolskoj. Nije bilo ničega, sama pustinja i kameni plato u kojem su Rimljani isklesali teatar. I tamo smo svirali. Uau… čudno i čudesno! Bili su stvarno divni doživljaji, gdje god smo do sad bili.

I sada, vrhunac: Lisinski.

Ča se tiče nas, da!

Lisinski je specifična koncertna dvorana, sam si je negdje nazvao „najbitnijom dvoranom u Hrvatskoj“… Što se tiče kulturnog kapitala, na najvišem je rangu, sigurno. Kako ste se pripremali za ovaj koncert, koje su bile posebnosti?

Naputak smo dobili od organizatora Emira Fulurije – nema prilagođavanja. Moramo biti svoji, takvi kakvi jesmo. Ali nekako smo morali neke stvari napraviti: smiriti, prilagoditi. Prilika je napraviti nešto drugačije, nešto što nećeš vidjeti na bilo kojem našem koncertu do sada. Dvorana je jako akustična, a to je u biti dobro za Veju jer smo mi primarno akustični bend. A sad da će biti nešto bitno drugačije od onoga što smo inače, neće.

Hoće li koncert biti sjedeći ili stajaći odnosno, plešući?

Koncert je u principu sjedeći. Velika je razlika u koncentraciji publike kad ona sjedi ili kad stoji. Velika je razlika i u dvorani… Puno dvorana u kojima mi nastupamo dopušta publici uživanje u muzici, ali i da popije piće i popriča s ljudima koji su tamo. Ovo je nešto drugo. Ovdje publika gleda u prste, gleda u oči, gleda u usta. Šuti i sve čuje. Ali, vidjet ćemo. Mogu se slobodno ustati ako hoće!

To sam htjela čut’!

Iako kroz razgovor nismo htjeli previše u etnomuzikološke diskusije, tema folkora, etno/folk/world music/global sound glazbe i scene se nametnula sama.

Naša scena i naš žanr rastu iz dana u dan, iz godine u godinu. Sve je više izvođača, koji se ne bave samo hrvatskom tradicijskom glazbom, nego i šire. I to dosta potiče na stvaranje. I, iako mi Emir Fulurija zamjera što to govorim, to i dalje postoji samo u Zagrebu. Velika je stvar da imamo festivale: Kamičak u Sinju, Porto Etno u Rijeci, Metno u Makarskoj,  E.T.N.O. KC u Koprivnici… To su festivali koji popune ljeto događanjima i bendovima, to je stvarno super, no imam osjećaj da je taj neki klupski moment i dalje prisutan samo u Zagrebu. Ima sporadičnih koncerata i drugdje. Mi smo, recimo, počeli u Pazinu. Svi mi radimo na tome.

Ne mislim da je kod nas loše. Sad je neusporedivo s onim kako je bilo pred deset-petnaeest godina, kad smo počeli. Tad su bili isključivo Kries, Dunja Knebl i Lidija Bajuk, Afion je također bio aktualan. Četiri izvođača i svi su nekako gravitirali Zagrebu. Nakon toga se razvilo puno bendova, mnogo se toga promijenilo što se tiče prilika i podrške: podrške radija, koncerata i mogućnosti sviranja. Ljeti se iskoristi to da se kod nas želi predstavljati tradicijsku glazbu pa dođemo do izražaja: mi, etno bendovi. Ali kod susjeda je uvijek zelenija trava, kak’ se kaže… Dođeš u neki zapadni grad i imaš tri sessiona u isto vrijeme u različitim klubovima, gdje u svakom svira petnaest sjajnih muzičara. Toga kod nas nema.

Jam session tu nedostaje. No, dugotrajan je to proces. Prvo, repertoar tradicijskih pjesama. Ima ljudi koji kuže taj moment, foru da smo mi tu u neformalnom prostoru i moraš pjevat’, moraš svirat’. Ne puno ljudi, doduše. Nas je jednostavno preskočio taj folk revival 1960-ih i 1970-ih godina, nažalost, ali nikad ni’ kasno… Mic po mic i ki zna di ćemo bit za deset godina!

Nas je jednostavno preskočio taj folk revival 1960-ih i 1970-ih godina, nažalost, ali nikad ni’ kasno!

Portal u taj svijet su mahom folklorna društva. To je taj format. I ja sam bio dio folklornog društva u Pazinu. I znam da je to nekako zamrznuto u vremenu: njeguje se slika nečega. I sve je to OK… Ne mogu suditi kako je u Hrvatskoj, ali kod nas u Istri je dosta po principu to su naši stari tako radili. Sve je nešto mistično i sveto. I, ‘ajde, sad ti odrasti i usudi se!

Bavljenje tradicijom na taj način djeluje mi umjetno. Kad smo mi to preuzeli i odlučili da ćemo time baviti na drukčiji način, stvarno je u početku bilo dosta zeznuto. Počevši od pitanja zašto pjevamo talijanske pjesme, a nakon dosta vremena su i sve te „talijanske pjesme“ sad pjesme iz Istre i ljudi ih znaju! Onda, kad smo to nekako izvukli iz konteksta amaterske scene, onda je bilo: „Čekaj, kako vi tako jednu svetu stvar sad izvodite bez nošnje, s basom i gitarom?!“ Dosta je to ljude izbacivalo iz takta.

Misliš da ste promijenili nešto? Da ste napravili i novoj generaciji ono što je Dario Marušić napravio vama?

Da, ti ljudi su se promijenili. Ljudi koji nisu odobravali to što radimo, sada govore bravo. Ja sam imao priliku raditi s Darijom… Marušić je puno napravio činjenicom što postoji. On je mnogo toga napravio za istarsku tradicijsku glazbu.

Kasnije sam shvatio koliko smo mitova o folkoru napravili na krivim temeljima. Recimo, davno je Dane Kordić predavao u Pazinu tjelesnu i zdravstvenu kulturu, ali je predavao i folkor. Došao je iz Like i on je u Pazin donio balun (danas najpoznatiji istarski tradicijski ples). To je ruralni ples. Pazin je urban i toga nije bilo u urbanim sredinama. Sad, ne želim reći da je to lažno, nego smo napravili takvu famu oko toga da ljudima dugo uopće nije padalo na pamet tim se baviti jer će ih napast horda ljudi… Kako je i mene, u početku.

Veja

A tradicija… Tradicija živi u duhu vremena. To je meni najbitnija stvar. Nemamo više ekipu da zajednički pjevamo i sviramo, ali – u mom slučaju – je tu moja mala familija. Doma tu i tamo nešto pjevamo, sviramo. Osjećam se bolje da tako radim, nego čekati da obučem nošnju, da se uključe svjetla i da ja tri minute nešto izvodim.

Kakva je dinamika u Veji trenutno – prošli ste i mijenu članova u zadnjih nekoliko godina.

Veja je zapravo počela kao skupina prijatelja, koja je postala familija. Pred par godina su se promijenili neki članovi: moj je brat Saša s gitare otišao u Zagreb, Ljuban je radi svojih obiteljskih i poslovnih stvari otišao. Marijan, koji je bio producent, je uskočio na gitaru, a i Endi je došao na perkusije… I nedavno je bap rekao: „Hvala, prihvatili ste me kao u familiju.“ Jer tako funkcioniramo – nemamo zadatke i obveze, sve ide prirodno.

A dinamika je takva da ja napravim neke početne pilote, aranžmanske ideje i onda to zajednički dovršimo do kraja. Nekako, što se tiče materijala i pozadine i znanja o tome svemu, ja znam najviše, a drugi to poštuju. Tako da odradim dosta posla sam. Uzmem arhivsku snimku u kojoj imaš tri kitice: tri note su u svakoj i svaki put su te tri note drugačije! Pa bude pitanje u koji ritam ćeš to smjestiti… Mislim, mogli bi mi uzeti pjesmu, staviti je u neku polka varijantu, izobličiti tekst i to je to! Ali ne radimo to. Nastojimo pohraniti dvoglasje koje je za pojedinu pjesmu baš specifično.

Uzmem arhivsku snimku u kojoj imaš tri kitice: tri note su u svakoj i svaki put su te tri note drugačije!

Kad završimo s aranžmanima, kreće prezentacija publici, gdje vidimo što funkcionira, a što ne. Nikad nismo napravili nešto pa odmah snimili, da su to ljudi prvi put čuli na snimci. Nama je izašao „novi album“, a „novi album“ sviramo već šest godina, haha! Ne može se dogoditi da će nas ljudi otjerati jer im se ne sviđa – oni su to već puno puta čuli!

Prvi album objavili ste 2014. godine, drugi 2022. Koji su planovi za dalje, imate li već nekih novih, neobjavljenih materijala?

Sljedeći album trenutno je u fazama povoja. Spor je to proces, dok ja napravim kostur. Ovaj put sam odlučio napraviti svih deset pjesama. Nakon ove godine trebali bismo krenuti s radom na tom novom materijalu.

Publika vas prepoznaje i prati. Kakav je slučaj s diskografskim izdanjima, idu li i ona tako fino? Jesu li vaša publika slušatelji koji će kupiti izdanje ili su to više slušatelji putem streaminga, od kojih opet glazbenici nemaju dovoljan komad kolača?

Ha, gledaj… 21. stoljeće, sve nam je nadohvat ruke. Ako mi glazbenici ne želimo biti na streaming servisima (pod uvjetima koji su stvarno loši), gdje onda jesmo?

Mi smo dosad oba albuma objavili sami, a ploču smo onda ponovno izdali pod Menartom. Nemam puno iskustva s diskografima, samo to reizdanje. Prošla je, evo, godina dana i ne mogu reći je li se s te strane povećalo nešto. Premalo je vremena prošlo za statistiku. A što se tiče publike… Ja mislim da su CD i ploča ili bilo kakvo fizičko izdanje zapravo način na koji će publika podržati bend. Možda se varam, ali ne vjerujem da će puno ljudi od tih koji kupe CD ili ploču zapravo pustiti taj medij. Prije će nas potražiti na Spotifyju, Deezeru, Tidalu, YouTubeu, Bandcampu… Čemu god. Vrijeme je danas takvo.

Bilo kakvo fizičko izdanje zapravo je način na koji će publika podržati bend – ne vjerujem da će puno ljudi od tih koji kupe CD ili ploču zapravo pustiti taj medij, prije će nas potražiti na streamingu

Mišljenja sam da mi glazbenici moramo gledati svoja izdanja kao dio merchandisea: imaš majicu, imaš bedž, imaš naljepnicu, imaš CD. Čak, ako moram biti tako negativan, mislim da bi ljudi, da imamo majicu, prije kupili majicu nego CD. Sviđalo nam se ili ne, tako je. Taj CD postaje kao nekakva vizitka. Ploča se nekako vratila u modu, pomalo se vraća u praksu.

A streaming servisi, to je dosad bilo dosta fer; Bandcamp i kako su oni do sad radili… Pogotovo taj Bandcamp Friday, u kojem su vidjeli da gube, sve što uplate ide izvođaču ili diskografskoj kući ili čemu god, to su i dalje pustili da se događa i to je bila baš dobra fora. Ljudi baš koriste to. Htio bih pronaći servis za koji mogu reći da je najpošteniji prema svima, da onda svi odemo tamo, ali ne funkcionira to tako. A to je prozor u svijet.

U world musicu na globalnoj razini postoji svega nekoliko diskografskih kuća, poput Glitterbeata. Ako je nešto izašlo tamo, pod kategorijom world music, znaš da je dobro i ljudi će to poslušati. Takvih izdavača je malo, a nas je previše da bi nas izdali baš oni. Mislim da se neće promijeniti ta neka sinergija između izvođača i diskografa. Mi smo se sami objavili jer smo u početku mislili da nećemo biti velik bend, ali ipak smo dogurali do nekud i shvatili da ipak nešto značimo. Nova vremena donose nove medije i inovacije, a kao i do sad – glazbena industrija će se snaći u svemu tomu. Kad si sam, moraš sve sam. Kad si s nekim, dobiješ feedback, podršku vezanu za neke stvari koje ti ne bi pale na pamet samom. To su ipak ljudi kojima je to posao.

Nova vremena donose nove medije i inovacije, a kao i do sad – glazbena industrija će se snaći u svemu tomu

Osim Veje, imaš i druge glazbene projekte u životu, koji idu u smjeru pedagoškog rada i glazbene organizacije. Hoćeš ispričati koji su to projekti i čime se bave?

Sve nešto ča delan, delan uz glazbu. To je nekako počelo s Vejom. Prva Veja je i bila uključena u sve to što smo pokretali.
Godine 2009. pokrenuo sam festival TradInEtno koji je trajao do 2018. godine, a 2013. smo osnovali udrugu. Unutar festivala bilo je puno koncerata, ali i edukacija. Imali smo rezidencijske edukacije, u kojima bi po pet-šest dana ugošćavali ljude i predavače, radeći dosta i na vokalnoj tradiciji Istre.

Zadnjih par godina radimo na edukaciji djece predškolske dobi te djece u nižim razredima osnovne škole, kao i na edukaciji odgajatelja.

TradInEtno u Pazinu / Foto: Društvo Naša djeca Pazin

U principu učiteljima i odgajateljima nedostaje alat, način kako prenijeti tradicijsku glazbu djeci. Mi se kao udruga bavimo time, glazbom Istre, ali širimo to i dalje: bavimo se prvo istarskom tradicijskom glazbom, zatim hrvatskom, a onda uključimo i europsku glazbu – budući da je moja partnerica iz Belgije i barata tim etno repertoarom. Imam osjećaj da to trebam predstaviti klincima, najmanjima: da je to nešto prirodno, organsko, opipljivo i da je apsolutno dobrodošlo da se oni time bave. Da oni to pjevaju, da oni to koriste, da oni to žive. Na bilo koji način.

TradInEtno u Pazinu / Foto: Društvo Naša djeca Pazin

S druge strane, glazba je čudo za mozak, za razvoj djece i težim tome da si dozvolim prenijeti to drugima. Napravili smo zasad neki repertoar koji ćemo podijeliti svima, a ideja je da bude snimljen i stavljen na Google Drive, kako i priliči 21. stoljeću – da stoji kao edukacijski materijal. Snimke pjesama i plesova. Pjesme koje možeš dati djeci da slušaju, matrice na koje se može pjevati.

Glazba je čudo za mozak, za razvoj djece i težim tome da si dozvolim prenijeti to drugima

Uz to, ove godine smo imali EtnoCikl u Centru za kulturu i obrazovanje u Pazinu: to je bio ciklus world music/etno/folk/global sound glazbe, koji je bio poprilično uspješan. Ugostili smo Dunjaluk i trio Zorana Majstorovića, grupu Brigan, Adama Semijalca i Fige, Vilmu Talvitie i Mariu Mazzottu.

A TradinEtno orkestar?

Da, bravo, dobro si me podsjetila! Sad će biti dvije-tri godine da smo pokrenuli te projekte. Inače uvijek pokrenemo neki pilot pa onda zažive. Dva su zasada: TradinEtno orkestar i vokalne radionice (nadimak je „zbor“); iako, ne stvaramo ljudima pritisak javnih nastupa, nije to zbor baš takav, nego su to ljudi koji vole pjevati, a ne usude se. Pa smo napravili neku sigurnu zonu, gdje se ništa ne očekuje, a puno se radi taj repertoar. I onda se dogodi da postoji negdje neka fešta gdje se svi ti ljudi sretnu i pjevaju. To je poenta.

Sa svim tim smo htjeli stvoriti kritičnu masu oko nas koja će imat jam sessione, ali uglavnom su dolazili ljudi iz Zagreba i okolice i vidjeli smo se jedanput-dvaput godišnje. I onda smo rekli: ‘ajmo napraviti orkestar koji će biti lokalni. Kad smo napravili audiciju, došli su ljudi iz Rijeke, Krka, Kopra, Pule… Tako da je taj lokalni orkestar odmah postao istarski, haha! Članstvo je… fluidno. Svi koji znaju i hoće svirati dobrodošli su! U principu nas ima dvadesetak.

TradInEtno orkestar / Foto: Pajol-bar Pecine

Voditeljica tih grupnih projekata moja je partnerica Myriam de Bonte, jer ima puno iskustva u vođenju grupa koje uče na sluh, što je radila u puno projekata Glazbene mladeži (JM Internacional) odnosno u suradnji s Hrvatskom glazbenom unijom. To je dosta intuitivan način učenja pa je time ta glazba dostupna. Ono, ne moraš znati čitati note, nego: „Znaš ponoviti ton? Da? Možeš doći.“

Poenta je jednog dana imati više ljudi koji bi se time htjeli baš na taj način baviti.

Danas je to neformalno obrazovanje jako prisutno. A svako obrazovanje je plus.

Imaš i duo sa suprugom Myriam De Bonte, Mih & me, s kojim ste nastupili na zagrebačkom ciklusu Iza ugla uho svijeta na Ribnjaku u rujnu. O kakvoj je glazbi riječ?

Da, Mih & me i projekt Barba i teta. To je duo s Myriam, u kojem obrađujemo repertoar iz Belgije i Istre. Radili smo u početku svašta, a sad više radimo njene ili moje stvari koje su onda usidrene u tradiciji. Njena jedna skladba je ušla u puno pjesmarica, jer je izvrsna. Jedna mazurka. Napisala je i mazurku za mih – super stvar! Romantična mazurka na mrtvoj kozi.

A s Barbom i tetom dosad smo stigli napraviti dva koncerta za klince. Format: pola sata do 45 minuta, jer je sve preko toga izazivanje vraga. To su vrtićanci, u dobi od tri do šest godina. I sve je dobro dok je njima zanimljivo. I uspjeli smo, baš je bilo lijepo. Shvatili smo da klinci mogu i žele pratiti… Neki su gledali pažljivo jer nisu znali šta će se dogoditi, a bilo je i klinaca koji su krenuli plesati – ono, ruke i zrak! Ideja iza toga je stvarati zdravi odnos slušatelja prema glazbi. OK, mi baratamo tradicijskom glazbom, to je alat koji koristimo i muzika s kojom živimo, ali siguran sam da u tom formatu svašta može proći.

Mislim da bi se kao muzičari trebali više fokusirati na publiku. Svi se uvijek pitaju zašto publika ne ide na koncerte. Pa, hajdemo im usaditi to u podsvijest dok su još klinci! U početku su tete bile „Ššš!“, a onda smo im rekli: „Hajde da u početku ne moraju biti tiho pa ako stvar ode u krivom smjeru, probat ćemo nekako smiriti.“ I tete su ih pustile i bilo je sjajno… Koji koncert!

Svi se uvijek pitaju zašto publika ne ide na koncerte – pa, hajdemo im usaditi to u podsvijest dok su još klinci!

Većina tih stvari su neki pilot-projekti, koji su naš entuzijazam i volonterizam, ali… Neke stvari moraš napraviti tako da bi zaživjele. I sad sa svim tim, kad imamo gostovanje muzičara, mogu odabrati – koncert, radionicu s orkestrom, sesiju sa zborom, radionicu u vrtiću/školi, koncert za klince…

Koncerti, glazba, ali i prenošenje znanja na druge. I to ja tako vidim. Jedno ne ide bez drugoga. Ja sam svu tu glazbu naslijedio od nekoga pa mi je blesavo sve to držati za sebe. Ako ništa drugo, gradim si publiku!

Veja