Gdje je nestao čovjek?

Još jednom su se udružili dugogodišnji partneri, domaći Cantus Ansambl i talijanski Ansambl Icarus, kako bi na drugom koncertu sezone domaćeg ansambla, pod vodstvom Berislava Šipuša izveli zanimljiv i ponešto predug multimedijalni rad talijanskog umjetnika Fabija Cifariella Ciardija naziva Voci vicine (Blizi glasovi) 2.0, pasiju u četiri dijela za novinara, video, ansambl i elektroniku.

Violončelist Jasen Chelfi i klarinetist Mirco Ghirardini (foto: Vedran Metelko)

Znak pobune

Kao uvod poslužila je skladba reproducirana s digitalnog nosača zvuka, Inter-ludium, nedavno preminulog enfant terriblea hrvatske glazbe, Silvija Foretića. Međutim, ona nije bila samo uvodna skladba, već i stanovita najava društvene angažiranosti te glazbenog promišljanja svijeta oko sebe. U svojoj skladbi Foretić se duhovito poigrava citatom herojske Internacionale – što može biti teško dokučivo mlađim naraštajima, koje nije dotaknula njezina sveopća popularnost kao kod generacije kojima je bila revolucionarni znak – znak pobune potlačenih protiv društvenih nepravdi.

Flautistica Lavinia Guillari i violist Tvrtko Pavlin (foto: Vedran Metelko)

Drukčiji tretman istog problema donosi i Ciardijeva pasija Voci vicine 2.0, potaknuta pobunom sicilijanskih seljaka protiv ignorancije vlasti te problematiziranjem medijske stvarnosti koja je iz toga nastala.

Odgovor na pitanje postavljeno u naslovu koncerta Gdje je nestao čovjek? pomalo je postajao teško dokučiv i nikako jednoznačan

Novinar-narator Branimir Pofuk (foto: Vedran Metelko)

Cijeli projekt – premda se mogao u izvedbi činiti dugotrajućim i ponešto plakatnim u svojoj društvenoj angažiranosti od koje skladatelj ne bježi, već ju i ističe – mogao je obiljem prikazanog, uzbudljivo složenog i presloženog glazbenog materijala i videa, bez sumnje naći još mogućih kombinacija. Pri snalaženju u spomenutom obilju trebala je pomoći uloga novinara/naratora Branimira Pofuka, koji je angažirano i kreativno dodao začin svog sličnog iskustva. Tako je odgovor na pitanje postavljeno u naslovu koncerta Gdje je nestao čovjek? pomalo postajao teško dokučiv i nikako jednoznačan. Nekoga je pak to pitanje isprva moglo asocirati na pjesmu Put ka sreći Gorana Bareta. Tamo je pak odgovor drukčiji.

Novinar-narator Branimir Pofuk u naklonu publici (foto: Vedran Metelko)

Pasija zaboravljenih 

Ciardi, ma koliko to ispočetka izgledalo zbunjujuće, svoju deklariranu angažiranost i kritičnost prema vlastima te medijskoj stvarnosti vrlo domišljato i dojmljivo slaže u opsežnu četverodijelnu cjelinu, označujući je na kraju pasijom zaboravljenih. Ona se ipak, unatoč pomno smišljenoj dramaturgiji, može učiniti nekako djetinje naivnom. Iz malih isječaka glasova naroda i poruka skladatelj sigurnim potezom slaže veliku cjelinu koja se zgušnjava do eksplozije.

U cijelom tom konglomeratu videa i pripovjedača osobnog štiha, razaznaju se stoljeća opernog iskustva s Apeninskog poluotoka kojemu skladatelj ne bježi

Cantus Ansambl + Ansambl Icarus & dirigent Berislav Šipuš (foto: Vedran Metelko)

Videosnimke pobune i karakteristični glasovi te riječi pune bijesa, očaja, ironije nigdje se ne utapaju u rezignaciji ili eskapizmu tako karakterističnom u stvarnosti adventskog vremena.

Talijanski skladatelj Fabio Cifariello Ciardi na pozornici nakon završetka izvedbe njegove skladbe „Voci vicine 2.0“ (foto: Vedran Metelko)

No u cijelom tom konglomeratu videa i pripovjedača osobnog štiha, razaznaju se stoljeća opernog iskustva s Apeninskog poluotoka kojemu skladatelj ne bježi, već ga vješto i smišljeno inkorporira u svoje Voci vicine. Cijelu dramaturgiju posebno naglašava instrumentalni ansambl sedmero sudionika instrumentalista i dvije snimljene  harfe, a složenu fakturu zapisa razgovjetno je i pregledno predvodio Berislav Šipuš.

Za vrijeme dugotrajnog pljeska dirigent poziva na pozornicu skladatelja Fabija Cifariellija Ciardija (foto: Vedran Metelko)

Ciardi je svojim djelom posvjedočio tome kako iskreno vjeruje da i umjetnička kap može postati slap u zajednici svjesnih ljudi

U Ciardijevom djelu Voci vicine 2.0, nastalom deset godina poslije izvornog multimedijskog projekta na narudžbu teatara iz Reggio Emilia, ni nakon proteklog vremena nema mjesta rezignaciji ili mirenju s kaotičnom stvarnošću u stilu „kako je, tako je“. Nema mjesta ni okretanju glave, a jednako se takva situacija može biti bilo gdje drugdje. Ciardi je svojim djelom posvjedočio tome kako iskreno vjeruje da i umjetnička kap može postati slap u zajednici svjesnih ljudi. On je, eto, svoju priložio već drugi put na koncertu Cantus+Icarus.

Dirigent Berislav Šipuš i skladatelj Fabio Cifariello Ciardi (foto: Vedran Metelko)

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a