Tragovi bez medijskog traga

Orkestar je na sceni i dirigent je zauzeo položaj. Publika se nakon pljeska utišala i sve je spremno za početak. Koncert je započeo, kreće izvedba.

Kreće i glazba, ali nešto ne štima. Orkestar ne svira, a ruke dirigenta spuštene su uz tijelo. Gudački koral ne dolazi iz orkestra, već kao u snu, stiže iz daljine. Atmosfera postaje onirična. Malo-pomalo glazba, u početku harmonična, rastače se u krhotine zvuka čije je izvorište neodredljivo. No odakle dolazi ta glazba?

Meštar glazbene opsjene

Vjekoslav Nježić veliki je meštar glazbene opsjene. Postiže je korištenjem različitih medija. Orkestru dodaje elektroniku. Elektroniku podređuje živome zvuku. Prikriva tajne svojega zanata. Poseže za vješto oblikovanim efektima, kojima se teško ulazi u trag.

Poput majstora filmske montaže – pretapa, eksponira, duplira i superponira. Traga za najfinijim nijansama muzičkog izraza.

U četvrtak, 12. prosinca u Majstorskom ciklusu HRT-a izveden je njegov Traces (Oblivion of Sleep). Tu skladbu „sazdanu od sna“, nastalu 2001. za Muzički biennale Zagreb, praizvela je Zagrebačka filharmonija. Sada ju je predstavio Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom šefa dirigenta Pascala Rophéa. Snimku Simfoničara i Mladena Tarbuka godine 2019. objavio je Cantus. Na tome albumu, zajedno s Traces, Nježić predstavlja više djela u kojima živi zvuk povezuje s elektronikom.

Vjekoslav Nježić veliki je meštar glazbene opsjene, postiže je korištenjem različitih medija

Ono što se na albumu ne može do kraja doživjeti, odnos je između dvaju medija. Akustike i elektronike. Traces je, doduše, moguće slušati i bez znanja o tome. No tek izvedba uživo slušatelja odvodi na pravi trag.

Zameće joj trag

Nježić pritom odustaje od velikog zvuka, tonski pult u dvorani ostaje pokriven, a dva zvučnika dovoljna su mu za izvedbu, vješto skrivena na podu među orkestraše. Trekovi elektronike, u koordinaciji s dirigentom, povjereni su udaraljkašima Francescu Mazzeloniju i Vedranu Vujecu koji ih trigaju iz orkestra.

Razlozi za to su jasni. Nježić, naime, ne želi da mu se elektronika odvoji od orkestra. Zato je skriva i zameće joj trag. Bitno mu je zadržati nejasnu granicu između živog i neživog. U potrazi je za rješenjima u kojima se taj odnos neprimjetno nadopunjuje. U kojima se tragovi orkestra i elektronike preklapaju, melanžiraju, međusobno hrane i nadograđuju. To je još jedan od njegovih trikova.

Slično, zapravo, primjenjuje i u orkestru. Kada orkestar, naime, napokon krene, to je tek jedan izdržani gudački de. Oznaka za izvođenje sul sol daje nam do znanja kako je skladatelju bitno da taj ton na tamnoj i sonornoj žici ge zvuči upravo tako – tamno i sonorno. Drugim riječima, ekspresivno. Usloženom orkestracijom, u kojoj se grupe instrumenata utapaju u totalu, različitim artikulacijama i fino nijansiranim dinamikama, ton de mijenja se u iluminaciji. Taj postupak možda je bliži elektronici. No iskustvo elektronike u ovom je slučaju preneseno na orkestralnu paletu. Takav postupak tome tonu daje unutarnju živost, akustičku bujnost, poseban odsjaj. To je još jedna do Nježićevih opsjena.

Pažljivo dozirana doza drame

Slično se događa i na vrhuncu skladbe. Ponovno samo jedan, poput krika u trima trubljama prodorni ge, koji bolno zaječi prema publici i potom se izgubi u dvorani. Taj ton razmjenjuje se među trubama, pri čemu se efekt pretapanja postiže pažljivim tretmanom individualnih dinamika.

U odnosu na druga djela, Traces, zapravo, za Nježića pokazuje iznenađujuću razinu drame. U njegovoj poetici ona je u pravilu pažljivo dozirana. I u Traces je tako. Pa ipak, ovdje je nešto prisutnija. Ta drama u Traces ima izvanglazbeni povod koji Nježić otkriva 2001. u povodu praizvedbe. Sada ga međutim više ne apostrofira. Nije mu bitan, ne drži do njega. Sada je dovoljno slušati glazbu koja govori sama za sebe.

U odnosu na druga djela, Traces, zapravo, za Nježića pokazuje iznenađujuću razinu drame

Spomenuta drama rađa se postupno, pa iako ono što joj prethodi nagovještava njen dolazak, na stanovit način ona ipak iznenađuje. Za razliku od drugih kompozicija, u Traces orkestar i elektronika možda stoje u najočitijem kontrastu. To doprinosi dramatskoj atmosferi u djelu. I onaj početni intenzivni de, k tome – koji će se odzrcaliti u reprizi na završetku skladbe, jasno pridonosi istom dojmu.

Glazba u cjelini, ipak, nježićevski je poetična, s oznakama za izvođenje kao što su p, tenuto sempre, potom p ma intensivo, zatim p lontano, pa i pp, delicato. Njenim unutarnjim bȉlom u većem dijelu otkucava prirodni puls ljudskoga srca: četvrtinka jednako 64.

Dahovi su dugi, dok u drugom dijelu stiže pregnantni ritam, također nježićevski prepoznatljiv. Glazbene su izjave umjerene, mali pomaci čine razliku, a oni veći doživljaju se kao ekspresivne geste. Trenutak drame je s druge strane intenzivan – dugo se gradi, a stiže poput bujice, no kratak je i sve se nakon njega vrlo brzo vraća početku. Središnji Presto opasan je dvama gudačkim koralima koji asociraju na koral iz početnog treka elektronike.

Završni košmar 

Drama je prisutna u središnjem Prestu, ali se prava drama, zapravo, događa u elektronici koja donosi završni košmar. Taj košmar sačinjen je od raskidanih komadića Nježićevih djela, a ta djela nastala su prije Traces. Traces su, prema tome, tragovi Nježićevih prošlih glazbi. Orkestar je, s druge strane, samostalni entitet, ali je, osim toga, i komentator onog što se događa u elektroničkom sloju.

Epizodu kojom se u elektronici zaključuje Traces prati skupina udaraljkaša. Među njima, upornim, koračničkim virblom, posebno se ističe mali bubanj. Ostatak orkestra ostaje nijem. Skladateljeva je napomena da udaraljkaši ponavljaju zadani obrazac, sve dok ne nestanu ni u što. Rophé im, međutim, ne dopušta da nestanu prebrzo, tako da marševski drhtaj maloga bubnja još dugo i jezovito odjekuje preko raskomadanih tragova, fragmenata i izboja Nježićevih reminiscencija.

Nježićevi Tragovi otvorili su koncertnu večer 12. prosinca, no tragova je u Tragovima, kako je koncert bio i naslovljen, bilo još. Jedan takav, koji je zajedničkom poetskom potkom povezao večer, dogodio se između prvoga i posljednjeg djela na programu, između završetka Traces i onog u dobro izvedenom Zaratustri.

Nježićevi Tragovi otvorili su koncertnu večer 12. prosinca, no tragova je u Tragovima, kako je koncert bio i naslovljen, bilo još

Nježić u Traces kontrastira živo neživom. Strauss, pak, na kraju Zaratustre sukobljava udaljene tonalitete C- i H-dura. Sredstva su drukčija, ali poetska je namjera slična. H-dur je pritom, kaže Strauss, čovjek koji stremi ka transcendentalnom. I Nježićev orkestar u koralu nakon Presta ima sličnu namjeru. „Čovjek postaje individua“, nastavlja Strauss, „a njegova se duša uzdiže dok svijet nestaje duboko ispod njega“. Nježićeva elektronika praćena virblom poručuje, međutim, kako je sve to bio samo „oblivon sna“.

foto: Jasenko Rasol/ HRT

U završnim taktovima Straussove simfonijske pjesme, dok je akord H-dura još uvijek odjekivao Lisinskim, tri zaključna hroptaja na tonu ce u violončelima i kontrabasima ostavili su otvorenim pitanje može li čovjek ostvariti taj trenutak transcendencije.

Nešto o tome pitalo se te večeri i Lucasa Debarguea. A on je na to odgovorio dvama bisevima: Fauréovim Preludijem u g-molu, a na inzistiranje publike i Scarlattijevom Sonatom u d-molu.

Golema moć

Francuski pijanist u srednjim tridesetim demonstrirao je pritom golemu pijanističku moć: nevjerojatnu kontrolu nad zvukom klavira, čudesno umijeće u oblikovanju muzičkih smisli, veliki smisao za vođenje unutarnjih glasova, elegantni a istodobno sveobuhvatni pijanistički stil. Da je bilo i samo do biseva, mogli bismo reći da je Debargueov zagrebački nastup ponudio više trenutaka prave muzičke transcendencije.

foto: Jasenko Rasol/ HRT

Bisevima je, pak, prethodio pijanistički showpiece, Drugi klavirski koncert Sergeja Prokofjeva. Onaj-za-koji-se-kaže-da-je-jedan-od-najtežih. I sâm autor puštao je krv i preznojavao se učeći ga za nastupe, pa i danas ga bije taj notorni glas. Debargue, međutim, ni s čim ne pokazuje da je nečim u Drugom fasciniran. On svira svježe, dominantno, tehnički superiorno, a klavir u Lisinskom poslušno se odazivlje svim njegovim zahtjevima.

Toliko poslušno da ga je rijetko čuti kako progovara takvom razgovjetnošću fraze, transparentnošću zvuka ili orkestralnim dijapazonom kolorita. Na momente postaje čak nejasno svira li to samo pijanist ili mu se u svirci pridružuju i glazbenici iz orkestra. No da, svirao je samo Debargue, i bio ga je pun Lisinski, a klavir mu se doista doimao poput punokrvnoga orkestralnog četveronošca.

foto: Jasenko Rasol/ HRT

Nije Debargue svirao isto kao pred koju godinu u Moskvi. Tamo je zvučao do kosti krvavo. S Rophéom u Zagrebu Prokofjevljevoj glazbi pristupio je transparentno, ističući u djelu prije svega njeno neoklasičko tkanje. Nedostajalo je na mahove i krvi, i znoja, no opet, izvedba je bila na visokoj razini.

U određenim momentima, ipak, dodavao je gasa i dramatika bi se tad akumulirala u trenu. Posebno se to odnosilo, recimo, na znamenitu kadencu prvoga stavka. Pa kad je nakon kadence, kao odgovor, grunuo poput strašne nemani cjelokupni orkestar (a riječ neman stiže od ne-mniti, dakle ono-o-čemu-se-ne-smije-misliti), krv se doista ledila u žilama.

Debargue je u Zagrebu ostavio dobar trag.

Tragovi su, međutim, izostali kada je riječ o izravnom prijenosu na HRT-u. Tek kad ga nema, u radijskome, kao i u televizijskom programu, postajemo svjesni koliko je neprocjenjiva njegova vrijednost. I kolika je neizmjerna šteta da mu se baš ovaj put – upravo u večeri u kojoj se predstavlja dvogodišnji rezidencijalni skladatelj HRT-a – zametnuo svaki trag.

Tragovi su, međutim, izostali kada je riječ o izravnom prijenosu na HRT-u

Nove tragove Vjekoslava Nježića u ulozi skladatelja-rezidenta očekujemo u veljači kada slijedi praizvedba novog djela koje piše za Simfonijski orkestar HRT-a.

Do novih tragova…

foto: Jasenko Rasol/ HRT