International Workshop i(li) potraga za glazbenim fragmentima Milana

Međunarodni glazbeni workshop u Milanu bio je prigoda za muzikologinje s Muzičke akademije u Zagrebu da predstave svoju ustanovu na uglednoj manifestaciji ali i da upoznaju širok spektar različitih sagledavanja opere

Milanska Scala

Pred sâm kraj ove (osobno) turbulentne godine, nakon višemjesečnih najavljivanja i priprema, autorica ovih redaka i njezine kolegice muzikologinje s Muzičke akademije u Zagrebu prošle su kroz jednako naporno koliko i predivno putovanje u Italiju s ciljem predstavljanja muzikološkog odsjeka i same Akademije na međunarodnom workshopu u Milanu (Erasmus+ Blended Intensive Programme) uz mentora dr. sc. Ivana Ćurkovića, profesora na Muzičkoj akademiji.

Pod kompleksnim naslovom Rethinking Opera and Operatic Institutions Past and Present; New Perspectives in Didactics, Aestethics, Management and Philology, koji odaje kako je riječ o širokom spektru različitih sagledavanja naizgled uže i široj publici često nezanimljive tematike samog pojma opere i njezine kontekstualizacije nekad i sad, moj je zagrebački tim – koji uz mene čine kolegice Lora Breški, Ana Rene Čolak, Anna Lukanec Petra Rako i Mia Rupčić – obradio dvije teme triju posve različitih znanstvenih pristupa: percepcija francuskog baroknog skladatelja J. Ph. Rameaua u biografijama, analiza i usporedba izvedbi njegove opere Hipolit i Aricija nekad i sad te opus u arhivi naše živuće operne dive Dunje Vejzović (za koju se na simpoziju mislilo da je iz 19. st.!). Objektivno i subjektivno, mislim da je iza nas dobro odrađen posao!

Pet je dana milanskog workshopa obilježila zaista intenzivna dihotomija znanstveno-radnog i turističko-slobodnog vremena, popraćena svakodnevnim snalaženjima u zapadnoeuropskom velegradu čija rijetkost nisu jutarnje gužve, štrajkovi javnog prijevoza, neugodne interakcije u metrou, natrpani advent u centru i visoke cijene kvalitetne hrane i suvenira.

Na edukacijama

Department of Cultural and Environmental Heritage Sveučilišta u Milanu bio je naš privremeni fakultet na koji smo se brzo navikli i slušali dugo najavljivana izlaganja kolega s brojnih europskih sveučilišta (Hamburg, Bayreuth, Graz, Manchester, Klagenfurt, Greifswald, Olomouc, Surrey…). Moram priznati kako sam – a složile bi se i moje kolegice – od studenata s prestižnih sveučilišta (kada je riječ o našoj struci) i s brojnim intrigantnim naslovima njihovih tema (čiji smo potencijal prije mjesec dana komentirale i s profesorom) očekivala puno zanimljiviji i profesionalniji pristup izlaganjima. Predugi paneli s puno izlagača osrednjeg stage presencea i puno podataka o milanskoj Scali (jer ipak smo u Milanu!), koji su znali okrznuti razinu srednjoškolskih prezentacija (da iskoristim često spominjanu sintagmu jedne od kolegica) nisu bili rijetkost. Unatoč tome, istaknula bih neke zanimljive teme od kojih je nekima falio samo malo zanimljiviji pristup, dok su druge ostvarile puni potencijal, primjerice radovi o bel canto pjevanju, operi i koleri, bizarnom izvođenju opere na plaži, emotivno predstavljanje Ukrajinske opere ili najava studentskih projekata postavljanja opera. Naravno, jedno od kompetentnijih bilo je i izlaganje našeg profesora (o Vivaldijevoj operi Bajazet), na kojega smo sve bile izrazito ponosne (ovo nikako nije studentsko podilaženje, dobre ocjene kod njega već imamo!) Uzgred, uvjerena sam kako bi primjerice treći dan simpozija iznjedrio nekolicinu odličnih izlaganja i tema, ali sam ga nažalost propustila (na veliko oduševljenje profesora, dakako!) zbog sveopće i pojedinačne iscrpljenosti nakon maratonskog, četverosatnog Verdija u La Scali, o čemu više riječi u nastavku.

Boravak u Milanu provela sam tražeći različite glazbene fragmente i izvan simpozija i tamo gdje ih se možda ne bi očekivalo. U gradu mode, talijanske kuhinje, sumnjivih ljudi i skupih suvenira može ih se pronaći u slučajnom razgovoru s ljudima, na slikama s izložbe, ulici, i naravno grandioznoj opernoj kući, milanskoj Scali. U Scali smo, nakon par mjeseci previranja i strepnje kako ćemo rezervirane 23 karte raspodijeliti na 70+ studenata, kolegice i ja uspjele pogledati maratonsku četverosatnu Verdijevu operu La Forza del Destino talijanskog režisera Lea Muscata i pod palicom dirigenta Alberata Malazzija. Odlazak u Scalu, iako na van ništa zavidno posebniju od našeg HNK-a (što nije slučaj kada je riječ o unutrašnjosti!), sâm po sebi poseban je spektakl vrijedan čak i karata s oznakom no view (iako je pogled na scenu neočekivano bio sasvim dobar). Ogromna je to i za mene osobno do sad neviđena produkcija, ogromne scenografije koja nas je podsjetila na izvedbe Wagnerovih opera, koju je u ložama pratila otmjena milanska publika zanimljivih modnih kreacija. Iako smo u razgovoru s profesorom kolegice i ja uvidjele neke izvođačke nedostatke pjevača, ali i pohvalile iznimne kompetencije orkestra u izvrsno odsviranoj uvertiri, maratonski posjet La Scali bio je svakako jedan od highlightova putovanja.

Sudionici međunarodnog workshopa

U hostelu Olinda, o kojem bi se mogao napisati zaseban tekst, radi i recepcionist Matty – r’n’b i pop glazbenik čiji je život dihotomija rada u hostelu i snimanja i produciranja pjesama. Kao da je ispao iz nekog brodvejskog mjuzikla, doček u hostelu pretvorio je u privatni koncert improviziranih melodija i tekstova personaliziranih po našim imenima, čime nas je zabavio nakon deset sati puta, ali i pomalo frustrirao količinom energije koja je nama bila sve manja. U razgovoru s njim kroz tjedan saznala sam kako je završio music engineering, ima home studio i planira uskoro izbaciti EP, za koji bi volio da se promovira i u Hrvatskoj, koja mu je iznimno simpatična zemlja, a misleći da smo i mi estradne zvijezde u usponu, ponudio je produkciju našeg prvog sljedećeg singla. Moramo se primiti posla!

Po centru Milana i adventu često se mogu čuti razni ulični svirači i performeri, čija kvaliteta varira – od izvrsne izvedbe pjesme “Another Love” Toma Odella jednog gitarista, preko ekscentričnog plesača koji se svojim akrobacijama selio baš u dijelove centra kojima bismo mi prolazile, sve do neukog svirača na ukuleleu bez žica koji pokušava zaraditi za život. Čak se i kroz glazbu mogao vidjeti ogroman socijalni kontrast koji obilježava ovaj talijanski grad.

Izuzetno bi dobar glazbeni fragment bio i kratak osvrt na jazz koncert u centru Milana – Jazz Night – Out of School Quartet, no on će ostati samo ideja i imaginacija jer nas je u odlasku na nj spriječio noćni štrajk javnog prijevoza i nemogućnost naručivanja taksija zbog prevelike potražnje. Voljela bih da sam čula kako sviraju milanski jazz glazbenici, no taj je fragment ostao samo podsjetnik na naše suočavanje s problemima velikoga europskog grada.

Naša novinarka (desno) za vrijeme izlaganja

Posljednji dan u Milanu iskoristile smo za posjet izložbi renesansnih velikana u galeriji Galeriji Brera. Prolazeći kroz slike Bartolomea Veneta, Rafaela, Evarista Baschenisa, Francesca Hayeza i mnogih drugih ponovno sam tražila neke poveznice s glazbom (profesionalna deformacija, reklo bi se). Pronašla sam dosta glazbene ikonografije, direktne ili suptilno skrivene u kutu slike, a najbolji primjer tome je Venetova Djevojka s lutnjom, koje se sjećamo i s predavanja kolegija Glazba renesanse.

Glazbeni fragmenti Milana utihnuli su pred sâm povratak, popraćeni zgroženošću uvjetima na autobusnom kolodvoru Lampugnano u predgrađu, koji su dijametralno suprotni slici koju prosječan turist ima o Milanu i o čemu se, možda i bolje, nismo informirale prije puta, iako na internetu ima podosta materijala. U vožnji su se, Spotify playlistom i slušalicama na glavi, milanski glazbeni fragmenti pretvorili u zagrebačke. Vozeći se krivudavim talijanskim cestama, razmišljala sam kako su ovakve međunarodne interakcije zaista bitne za današnje studente, kako je naš odlazak u Milano velika stvar za našu akademiju te kako su čak i organizacijske nespretnosti i razne putne anegdote razlog zbog kojeg pomisliš kako ti je žao što je sve završilo.