Graditelji DIY i eksperimentalnih instrumenata

Dva bezglava vijka ubušena u letvu dugu dva metra drže napetu tanku žicu. Na njoj stoji komadić metala koji se slobodno vrti. Kad trzneš žicu, čuje se zvuk njegovog klackanja – poput zvona malog gonga. Kad bude dovršen, ovaj hibrid gitare, lire i kineskog guzhenga, koji bi se trebao svirati poput eolske harfe (uz pomoć vjetra), neće zvučati ni približno isto.

Maxime Weinmann – Prva faza novoga instrumenta

Riječ je o instrumentu u nastajanju graditelja Maximea Weinmanna, svestranog umjetnika posebno vještog s metalom. Uz Maxa, o DIY instrumentima razgovarala sam i s multimedijalnim umjetnikom Tinom Dožićem i Ivanom Čadežom, glazbenikom, copywriterom i kreativnim direktorom agencije BBDO.

Klasifikacija DIY instrumenata – preuređenih klasičnih glazbala, modificiranih svakodnevnih predmeta, analognih, digitalnih i hibridnih elektroničkih instrumenata i softverskih varijanti – daleko nadilazi okvire ovog članka. Zato, u nastavku ne slijedi povijesni pregled DIY i eksperimentalnih glazbala, čak ni potpuni pregled domaće scene, već uvid u temu kroz perspektivu trojice umjetnika, koji – svatko na svoj način – izrađuju predmete neobičnog izgleda i zvuka.

Tin Dožić / Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

„Weirdo susjed iz čijeg stana dopiru čudni zvukovi“

Ivan Čadež član je sastava Šumovi protiv valova, koji izvodi slobodno improviziranu i psihodeličnu glazbu. Uz njega, bend čine Hrvoje Nikšić, Jerko Jurin i Hrvoje Radnić. Hrvoje Nikšić skladatelj je, oblikovatelj zvuka i glazbeni producent koji trenutno radi na izradi desetak modularnih sintesajzera, u suradnji s nekoliko glazbenika nezavisne scene. Jerko Jurin je poznat kao bubnjar u sastavima Trokut i Jerko Jurin Quartet, dok Hrvoje Radnić, uz svoj rad kao ton majstor, također izrađuje i vlastite glazbene instrumente, samplere i raznovrsne zvučne kutije.

Elektromagnetski udaraljkaški ansambl od osam robotića koji se mogu pričvrstiti na bilo što, kompatibilnih sa signalima iz modulara

Modularni sintetizator iz kućne radinosti Ivana Čadeža

Za Ivana izrada instrumenata predstavlja spoj umjetnosti, tehnike i osobne strasti. Kroz godine bavljenja glazbom počeo je istraživati instrumente, prvo kroz sviranje, a potom i njihovu izradu. Pa tako, malo po malo, „s lemilicom u ruci, Casio sintiće circuit bendaš u aleatoričke snovoplove“, kaže Ivan.

Njegov proces izrade nije strogo tehnički, već nalikuje igri temeljenoj na eksperimentiranju i improvizaciji. „Kako sviram različite instrumente, tako gradim ono što mi zatreba – ako ne želim nešto kupiti, napravim to sam“, kaže Ivan. Ipak, ne smatra se graditeljem instrumenata. Bez formalnog obrazovanja, oslanja se na znatiželju i resurse dostupne na internetu. Za njega, izrada instrumenata predstavlja „kontrapunkt svakodnevnom sjedilačkom poslu pred ekranom“ i priliku za izražavanje kreativnosti.

„Češće polazim od šire funkcionalnosti – dobar zvuk danas je dostupan u skoro svim cjenovnim razredima, ali nema puno komercijalnih instrumenata koji nude drugačiju funkcionalnost, drugačiji interface, drugačiju gestualnost… To me zanima.”

Sve što gradi, gradi s namjerom da to koristi u stvaranju glazbe, ali uvijek za sebe, bez ambicije da to postane komercijalni proizvod. Bio to modularni sintesajzer ili Martenotovi valovi (Ondes Martenot), većina njegovih radova kreće od pomisli: „Baš bih volio imati…“ Zatim slijedi istraživanje, planiranje i eksperimentiranje, a tek onda rad s alatima.

Dapače, užitak ponajviše pronalazi u samom procesu, do mjere da gotov instrument katkad završi u rukama drugih: „Počnem jer mi treba, a čim završim, prestane mi trebati.“ Znanja koja putem prikupi i svlada postaju veća nagrada, pogotovo ako „se niš’ ne zapali kad što prvi put uključiš ili pokreneš“, šali se Ivan.

Inačica Martenotovih valova

Uvijek se bavi s nekoliko projekata istovremeno. Trenutno na stolu ima digitalni melotron, sustav beskrajnog sustaina za žičane instrumente i eurorack modul temeljen na Pure Data softveru. S obzirom na to da je otac troje djece kojima posvećuje većinu svog vremena, neki projekti će ostati nezavršeni. Ipak, uvijek su mu na umu, čekajući pravi trenutak za dovršetak.

Graditi za sebe znači raditi prema vlastitim potrebama, bez kompromisa koji nastaju u komercijalnoj proizvodnji

DIY filozofija mu omogućuje potpunu slobodu u stvaranju, jer, kako kaže Ivan, graditi za sebe znači raditi prema vlastitim potrebama, bez kompromisa koji nastaju u komercijalnoj proizvodnji: „Sagradiš svoj produžetak i lakše se kroz njega izražavaš.“ Instrumente vidi prije svega kao funkcionalne predmete koji moraju zadovoljiti osnovne principe dobrog dizajna, uključujući estetiku i funkcionalnost. Iako u procesu izrade ima elemenata inženjeringa i umjetnosti, krajnji cilj uvijek ostaje korisnost.

„Otpad postaje instrument, a instrument onda postaje otpad“

Tin Dožić je psiholog i novomedijski umjetnik koji istražuje eksperimentalnu glazbu i radi multimedijalne instalacije. Iako nema formalno glazbeno obrazovanje, ljubav prema noise, punk i eksperimentalnim žanrovima ostali su njegov kreativni temelj.

U IMM_Media labu, koji je kasnije postao Radiona, upoznao se s hakiranjem, elektronikom i uradi-sam kulturom, a s vremenom je postao dijelom glazbenog projekta MMessy Oscillators, benda koji je izvodio eksperimentalnu i elektroakustičnu glazbu na raznim DIY elektroničkim instrumentima poput teremina, oscilatora, DIY modularnih synthova, circuit bendanih igračaka i hakiranih gadgeta.

DIY omogućuje umjetnicima i entuzijastima stvaranje rješenja u uvjetima oskudice, osobito u kasnom kapitalizmu

I prije toga eksperimentirao je u Ableton liveu i sličnim softverima za glazbenu produkciju. No, pravi ulazak u svijet DIY elektronike započinje sudjelovanjem na radionicama Radione. Prva radionica koju je pohađao bila je izrada uradi-sam teremina. U Radioni je naučio osnovne DIY tehnike koje i danas primjenjuje: „DIY filozofija nije samo tehnika, već i način razmišljanja. Omogućuje umjetnicima i entuzijastima stvaranje rješenja u uvjetima oskudice, osobito u kasnom kapitalizmu“, objašnjava Tin. Prema njemu, DIY pristup nudi pristupačnost i fleksibilnost, osobito kada su u pitanju specifični problemi koji zahtijevaju inovativna rješenja.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Jedan od njegovih prvih radova re-cycles (2017.) uključuju eksperimentalne instrumente. Počeo ga je razvijati nakon završetka studija na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kroz neformalnu rezidenciju, Tin je izgradio elektroakustički i elektromehanički sustav instrumenata koristeći zastarjele i odbačene uređaje koje bi našao na otpadu, buvljacima poput Hrelića ili bi dobio kao donaciju od prijatelja. Tu se našao niz igračaka, starih CD playera, walkmana, osobnih računala i slično. Uređaje bi rastavljao i pretvarao u instrumente:

„Elektromotori postaju oscilatori, žičani instrumenti izrađeni su od starih dasaka i gitarskih žica koje su se trzale solenoidima, malim kucaljkama, elektroničkim klikerima… Koristio sam i ventilatore iz starih računala, razne opruge“, opisuje proces stvaranja.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Projekt je premijerno predstavljen na Izlogu suvremenog zvuka 2017. godine, a kasnije je nastavljen i razvijan u Rotterdamu u V2 Lab for the Unstable Media. Svojevrsni nastavak bio je rad im)purities, nastao u Valladolidu, u Španjolskoj. Zanimljivo kod tog rada je to što, budući da je nastao iz otpada i temeljio se na recikliranju, nakon izrade i izlaganja, Tin bi ostatke ponovo bacao u smeće – „otpad postane instrument, a instrument ponovno postane otpad“.

Kao inspiraciju i uzore, kad je u pitanju izrada instrumenata, Tin navodi Miju Gladovića, inženjera elektrotehnike, glazbenika i multimedijalnog umjetnika, te Damira Bartola Indoša, umjetnika i performera, „više izumitelja nego graditelja instrumenata“, kaže Tin. Miodrag Gladović i Bojan Gagić 2011. godine osnovali su Lightune.G, projekt posvećen istraživanju i stvaranju zvuka pomoću svjetla. Nažalost, ovaj put nisam imala priliku razgovarati s njima, ali više o njihovom radu i projektima možete pronaći ovdje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Osim osobnog stvaralaštva, Tin veliku pažnju posvećuje edukaciji. Već dvije godine vodi radionice pod nazivom Elektronička glazba kućne radinosti koje organizira studio Pangolin. Polaznici uče izrađivati oscilatore, kontaktne mikrofone i pojačala. Također, kroz suradnju s Multimedijalnim institutom MAMA, pokrenuo je SoundArt Lab, platformu za razmjenu znanja i vještina. „Pozivam sve zainteresirane za eksperimentalnu glazbu i zvuk da nam se pridruže svakog prvog i trećeg ponedjeljka u mjesecu u MAMI“, poručuje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Jedan od zanimljivijih recentnih projekata uključuje suradnju upravo s još jednim sugovornikom, Maxom Weinmanom. O kakvom projektu je riječ otkrit ću u nastavku, no prije toga: tko je Max i, za razliku od Tina i Ivana, smatra li on sebe graditeljem instrumenata?

Od šahtofona do hibrida gitare, lire i kineskog guzhenga

Max je uvijek svirao neki instument s žicama. Nakon kratke poduke violončela, prebacio se na električnu gitaru, bas i kontrabas. Iako već sedam godina živi u Hrvatskoj, uz iznimku ove godine, redovito bi se nalazio s članovima svog benda Perte & Tracas koji, kako kaže Max, svira „punk šansone“. Još kao srednjoškolac igrao bi se s prepariranjem gitare, stavljao razne predmete na žice ili pak umetnuo rizlu između žica da dobije distorzirane, šuškave zvukove. Uz sviranje, voli i izrađivati stvari. Jednog dana te dvije strasti su se spontano spojile.

Trenutno ima nekoliko uloga, uz to što izrađuje scenografije za cirkus i kazalište, čak i glumi te radi kao tehničar, za Indoša gradi raznovrsan instrumentarij koji se koristi za performanse i predstave. Šahtofon – kutija sa šahtom za poklopac u kojoj se najčešće nalaze četiri metalne opruge, ali i drugi industrijski otpad ili pak preparirani instrument – samo je jedan od glazbala i scenskih rekvizita.

preparirana gitara i bas

preparirane harmonike i melodike

U njegovoj radionici kod Vjesnika, taman sam uspjela uhvatiti „klavir“ koji izrađuje za Indoša. Prekrasna skulptura koja odaje nježnost i pažnju kojom Max pristupa svojim kreacijama – zaobljene linije željeznog postolja besprijekorno se stapaju s konturama klavirskog skeleta. Stari je klavir Indoš pronašao na Njuškalu i povjerio Maxu na preradu. S tugom u glasu, Max priznaje da ga ponekad srce boli kad mora rastavljati instrumente: „Uvijek zamolim za barem pet minuta prije nego ih počnemo rastavljati.“

Iako ga rastužuje sudbina starog klavira, manjkavog za samo dvije tipke, Max razumije Indoševu viziju:

„Njegov zvuk je njegov zvuk. Uostalom, ne možeš znati unaprijed koji je tvoj zvuk; pronađeš ga slučajno, u procesu – a on je svoj našao.“

Odanost specifičnom izričaju i filozofiji, Max uspoređuje i s tvrđim žanrovima elektroničke glazbe: „Bilo bi smiješno da ljudi koji rade komplicirane breakove, buku i noise idu polirati zvuk do ekstrema… Makar, nije ni uvijek lako pronaći upravo taj škripavi zvuk koji tražiš.“

Stari klavir još nije dovršen. Max razmišlja o postavljanju elektroaktivatora koji bi funkcionirali kao batići na pravom klaviru. Pomalo ironično, preparirani klavir postaje svojevrsni hommage pravom klaviru: „Možda ga čak spojim na midi klavijature“, šali se Max.

Bilo mi je izuzetno zanimljivo čuti da Max, iako izrađuje eksperimentalne instrumente, zapravo uvijek cilja na to da dođe što bliže zvuku klasičnog instrumenta:

„Dođem do zvuka koji je dovoljno dobar, dovoljno koristan, da bi ga umjetnik mogao zaprljati ili još više uništiti. Ja ne dizajniram zvuk, ja dizajniram nešto što zvuči – dajem materijal, mogućnost i opciju na koju se umjetnik može dalje nadovezati“, objašnjava.

Max se nikad nije formalno obrazovao, a većinu stvari i znanja potrebnih za izradu raznih naprava i instrumenata pronalazi na internetu. Za ovaj idući instrument, koji radi zajedno s Tinom, trebalo mu je puno više matematike nego inače.

Hibrid s početka priče započeo je kao ideja o eolskoj harfi – ideja koja je Tinu pala na pamet kada je bio pozvan razviti instalaciju inspiriranu prirodnim fenomenima, ekološkim izazovima današnjice i pionirskim radom američkog skladatelja Davida Dunna. Projekt, nazvan Nature Amplified, predstavlja kolaborativno djelo ansambla NAE (Vid Veljak, Filip Merčep, Branimir Norac), multimedijalnog umjetnika Gorana Nježića te skladatelja Tomislava Olivera i Simona Kanzlera (SAD).  Riječ je o audiovizualnom performativnom projektu koji se vodi raznim tehnikama i tehnologijama sonifikacije kako bi preveo bioakustičke i ekološke podatke u zvučne formate. Projekt je strukturiran na četiri sekcije koje se bave određenih prirodnim fenomenom. Instrument, kao glavni generator zvukovnog pejzaža, predstavlja vjetar.

„Vizualno i zvučno, instrument je kombinacija gitare, lire i kineskog guzhenga, na koju su montirani električni pickupovi. Numerički setovi podataka brzine vjetrova, mjereni na određenim stanicama u HR, ‘prevest’ će se u voltažu kojom upravljamo parametrima raznih sredstava (motora ventilatora, ebowa, itd.) kojima se u interakciji s instrumentom proizvode različiti dronovi. Jedna od ideja je povezivanje žica na instrumentu s pomoćnim žicama na kojima se nalaze mala stilizirana jedra, čija je vibracija pokrenuta puhanjem ventilatora. Vibracije pomoćnih žica se tako prenose na žice instrumenta, rezultirajući granuliranim zvukom koji već u svojem početnom stanju ima kvalitete ‘elektroničkog zvuka’“, objašnjava skladatelj Tomislav Oliver.

No, kako izgleda taj proces, ogoljen?

„Htio sam izbjeći senzore, elektroniku i slične elemente. Htio sam stvoriti direktnu vezu između prirodne pojave vjetra i zvuka“, objašnjava Tin.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Budući da će se instrument koristiti i za izvedbe uživo, u suradnji sa skladateljem Oliverom, osmislio je koncept žičanog instrumenta s dugim žicama koje se mogu svirati na različite načine: „Jedan od načina je putem sustava zastavica koje pokreće vjetar, smještenih na žicama instrumenta – poput preparirane gitare – ili da ih izvođači sami animiraju na neki način“, kaže Tin. Iako je početna ideja njegova, Max je taj koji izrađuje instrument. „[Max] je ključan jer donosi svoje pristupe. Iako sam ja pozvan za izradu instrumenta, autorstvo bih ravnopravno podijelio s Oliverom i Maxom, jer među nama uvijek postoji dosluh, svatko unosi svoje ideje“, objašnjava Tin. „Upravo mi se to i sviđa… što se i u samoj izradi instrumenta improvizira i eksperimentira“, dodaje.

Uz eksperimentiranje s računalno upravljanim ventilatorima, žicama za pecanje i onima za tamburicu (fun fact: jedina koja im je bila dobra i dovoljno dugačka), raznim pick-upovima i predmetima pomoću kojih bi mogli preparirati instrument, Max mi je pokazao i okušaje vezane uz ugađanje instrumenta.

Uzeo je deblji, pravokutni komad drveta, stavio ga ispod žica kao most i pomicao ga. Ako nije savršeno na sredini, dobiju se dva različita tona, dva instrumenta. Pa je zatim instrument uspravio, zaglavio ga između dva steznika i svirao raznim drugim alatima iz radionice – nijedan ton nije isti. Razvoj i trenutno stanje možete pratiti po slikama, a službeno-neslužbena ugodba, za sad je: CGCFGC. Premijera projekta planirana je za Festival suvremenog zvuka u Sinju, u siječnju 2025. godine i u ožujku, u sklopu Muzičkog biennala Zagreb.

Novi instrument, druga faza

Bilo je stvarno zanimljivo pričati sa svakim od umjetnika i dobiti pogled iza kulisa. Uzbudljivo je vidjeti da je, u roku od samo deset dana, hibridni instrument u potpunosti promijenio naličje i iskreno se veselim vidjeti kako će zvučati i izgledati kroz mjesec. Vjerujem da nitko ne bi ostao ravnodušan na znatiželju, snalažljivost i žar s kojim svaki od umjetnika pristupa izradi svojih kreacija pa vas stoga uz koncert, toplo pozivam i na Tinove radionice, jer – tko zna – možda ona stara letva s tavana baš dobro zvuči.

Nitko ne bi ostao ravnodušan na znatiželju, snalažljivost i žar s kojim svaki od umjetnika pristupa izradi svojih kreacija

_______

Pročitajte i ostale tekstove iz serijala glazbeni ekosustavi.

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.