Luka Rajić o glazbi, životu i publici: „Dugo sam imao osjećaj da ne pripadam“

Mlad i perspektivan, marljiv i ambiciozan, puno je tu pridjeva koji se mogu zalijepiti uz njegovo ime. On je Luka Rajić, 26-godišnjak iz Beograda, koji, kao i svi mi, ima san, te ga zasad jako dobro prati.

Svojim radom poljuljao je regionalnu mainstream scenu, a nedavno je imao i koncert u Malom pogonu zagrebačke Tvornice, pa ne krije da mu je upravo publika iz Zagreba najdraža.

Dan nakon njegova nedjeljnog koncerta našli smo se na jutarnjoj kavi, oboje vidno umorni. Naručujemo, pričamo dogodovštine s koncerta i ulazimo u priču. Nakon sat vremena mi se u glavi upalila lampica: „Aha, mi smo tu radi intervjua!“ Smijemo se i bacamo na posao.

Luka Rajić u Tvornici kulture/foto: Igor Rajić

Zagrebački koncert i prvi dojmovi

S obzirom na to da je večer prije bio koncert, započinjem najlogičnijim pitanjem: „Kako je bilo?“ Još uvijek pod dojmom, Luka s osmijehom priznaje: „Nadao sam se da će biti ovako, ali Zagreb doslovno nikad ne razočara.“ Nastavlja: „Meni je bilo prelijepo. Nisam bio siguran kako će ljudi reagirati na pjesme s albuma jer sam prije izlaska albuma bio u svom online bubbleu. Bilo mi je prekrasno vidjeti ljude kako pjevaju moje pjesme. To je najdraži dio svega ovoga.“

Najbolji trenutak koncerta, kaže, bio mu je upravo bis. „Nisam znao hoće li publika željeti pjevati pjesme koje smo već otpjevali, ali atmosfera je tada postala još uzbudljivija. ”Đuskam dok ritam se menja” definitivno je favorit koncerta. Publika je potpuno poludjela, što je dalo posebnu energiju Malom pogonu.“

Tko je zapravo Luka Rajić?

Luka sa sobom nosi posebnu misteriju, onaj neki x faktor, pa me i zaintrigiralo što stoji iza svega toga. Na pitanje „Tko je zapravo Luka?“ neočekivano se nasmije i odgovara „Dobro pitanje“, uzima si gutljaj kave i trenutak za razmišljanje, pa odgovara: „Ja ne mislim da postoji prevelika razlika između mene na bini i mene kad nisam na bini, u oba slučaja volim puno pričati, imam trenutke u kojima osjećam potrebu povezati se s publikom  još više, da im približim pjesmu, da im kažem kako se ja osjećam u tom trenutku.“ 

Kako izgleda jedan običan Lukin dan kada nije na pozornici?

„Pa… radim. Dosta radim“, smije se. „Prošlog vikenda sam se preselio i konačno imam svoj prostor. Već dugo sam to želio jer smatram da s 26 godina moram imati kontrolu nad svojim životom. Uživam u uređenju stana, biram slike, tražim inspiraciju na Pinterestu. Također, želim ponovno početi čitati jer mi to jako nedostaje. Fantasy romani su mi omiljeni, stvarni svijet je ionako dovoljno težak, treba mi bijeg od realnosti.“

Priznaje da povremeno izlazi: „Beograd je fantastičan za noćni život. Nikad ne znaš gdje ćeš završiti.“

Uzeli smo si malu pauzu i pričali o knjigama te raspravljali o autorima koji nam se sviđaju, popili još par gutljaja i vratili se u priču. S obzirom na to da je na koncertu predstavljao Decu novog milenijuma, a bila sam u ulozi detektiva, odlučila sam otkriti što stoji iza tog zanimljivog imena.

Deca novog milenijuma

„Dugo sam imao osjećaj da ne pripadam niti jednom žanru. Zato smo moji prijatelji Ema, Igor i ja smislili taj termin koji savršeno opisuje moj zvuk i stil. Kad smo ga izgovorili, odmah sam znao da će to biti ime albuma.“

Na pitanje o eksperimentiranju sa žanrovima, odgovara: „Volio bih, naravno! Trenutačno sam fokusiran na koncerte, ali već osjećam inspiraciju za nove tekstove i melodije. Privlači me „živi“ zvuk; bubnjevi, jači ritmovi, možda nešto suprotno sadašnjem dreamy stilu.“

Glazbeni uzori i proces stvaranja

Luka s oduševljenjem govori o Lorde: „Ona je moj najveći uzor. Njezin koncert u Šibeniku ostavio je snažan dojam na mene i moje prijatelje. Taj utjecaj osjeća se na cijelom albumu.“

Na pitanje o sličnosti s Billie Eilish, uz smijeh odgovara: „Ako zvučim kao Billie, moj posao je ovdje završen.“

Objašnjava mi i kako izgleda stvaranje pjesama kod njega: „Sve počinje s tekstom. Melodije mi dolaze prirodno kad imam riječi. Kad radim s prijateljima, proces je brži jer odmah dobivam povratne informacije. Na primjer, pjesma ”Prelepa tragedija” nastala je za samo dva sata jer došla iz dubokih emocija.“

„Luka-plava boja“

Luka je poznat po prepoznatljivoj plavoj boji, koja je postala njegov zaštitni znak. „Plava mi predstavlja komfor i dom. Glazba i estetika ovog albuma imaju podton tuge, a plava savršeno dočarava tu atmosferu. Čak je na koncertu jedna djevojka komentirala kako je to „Luka-plava boja“, što me je oduševilo i dobro nasmijalo“, rekao je.

Publika je prihvatila njegovu estetiku s entuzijazmom: „Na koncertu sam vidio plave majice, obojenu kosu, plava sjajila… To su trenutci zbog kojih shvaćam da ljudi stvarno prate i razumiju ono što radim.“ 

Slušaš li svoje pjesme u slobodno vrijeme?

Slušao sam ih dosta prije nego što je izašao album, pa sam onda imao pauzu gdje ih uopće nisam slušao. Sada kad smo krenuli imati probe, slušam ih, jer prvo, moram ih slušati, da bih znao komunicirati s bendom, a drugo, sviđaju mi se pjesme, opet sam došao do te točke kada stvarno mislim da je dobar album i jako sam ponosan na njega, baš dok sam dolazio do Zagreba na koncert sam napravio setlistu svojih pjesama i stvarno mi se sviđa album. Slušam ga tako s vremena na vrijeme, paše mi čuti te pjesme.

Primjećuješ li razliku u reakcijama publike u različitim gradovima ili zemljama, i što ti najviše znači od publike tijekom nastupa?

Da, primjećujem razliku, to nekako ovisi o trenutku u kojem dolazim u određeni grad, ali evo u Zagrebu je stvarno uvijek predivno, valjda zato što nisam odavde, ljudi se zažele i ja se zaželim ljudi i onda se uvijek dogodi eksplozija emocija na koncertima. Zagreb mi je definitivno omiljen. Najdraži trenutci na koncertima su mi zapravo kad vidim ljude da pjevaju, kada vidim da stvarno slušaju i da uživaju, pa da uživam i ja s njima u toj stvarno predivnoj atmosferi.

Koji su po tebi najveći izazovi u stvaranju glazbe? Kako se nosiš s njima?

Meni je najveći izazov tijekom stvaranja albuma bio taj da isključim taj dio mozga koji razmišlja o tome što će drugi ljudi reći jer imam tu pjesmu ”Ludim” koja je najpoznatija i ljudi od tada od mene traže taj zvuk i dalje kao ljudi žele to, ali ja se ne osjećam da sam u toj vibri glazbeno i vidim po reakcijama ljudi na koncertima, kad pjevam tu pjesmu dogodi se ekstaza, ljudi polude, ali se ne osjećam, kažem, kao da sam trenutačno tu glazbeno da bih radio još takvih stvari, tako da mi je najveći izazov nekako pomiriti taj sukob između toga što ljudi žele i što ja kao osoba koja sve to treba stvarati želim, volio bih da iz ovog prvog albuma naučim razne stvari koje mogu primijeniti na stvaranje drugog albuma i da mogu možda i pomiriti se i napraviti neki kompromis da mogu dati ljudima pjesmu kao što je ”Ludim”, ali da prije svega za mene ona mora nešto značiti.

Luka Rajić u Tvornici kulture/foto: Igor Rajić

Kao mladi kantautor, kako vidiš poziciju mladih glazbenika na regionalnoj sceni i što bi volio, ako bi volio nešto da se promijeni? 

Ja bih volio da se puno stvari promijeni, da počnemo od toga. Mislim da mladi alternativni glazbenici moraju dosta raditi i da je dosta toga ustvari na njima i to ja učim iz rada u ovoj industriji, a ovdje sam već skoro pet godina. Svaka inicijativa mora krenuti od samog glazbenika, zato što smo mlada scena, ne možemo očekivati od ljudi da nam dijele prilike, ti moraš raditi sve i kao reality check koji sam imao prošle godine, gdje sam očekivao da će mi se dolaskom u Universal moj posao olakšati, ali ustvari sam shvatio da moram raditi deset puta više. To mi je s jedne strane bilo hard pill to swallow, da kao sad moram raditi još više, a s druge strane sam u ovo vrijeme u kojem sam u Universalu shvatio da sam puno naučio, i moj odnos prema radu jako se promijenio, učim biti odgovoran i prema rokovima. To je baš škola kroz koju ja sad prolazim i što god da se dogodi u budućnosti, to znanje koje ja imam sada moći ću prenijeti na sve što dolazi. Teško je, ali isplati se i ispunjavajuće je kada imaš koncert i vidiš da toliko ljudi pjeva pjesme, i shvatiš da to što radiš stvarno ima  smisla.

Koga najviše slušaš s naše scene, imaš li možda neke planove za buduće suradnje?

Slušam ZOI baš puno, jako volim njezinu glazbu. Nova pjesma Marka Bošnjaka mi je slatka. Zatim Ana Protulipac, djevojka koja otvara moje koncerte, ima predivnu glazbu, predivna je, preporučujem svima njezinu glazbu, jako je mirna i introspektivna. Specifično mi je s našom glazbom, jer baš je moram osjetiti, zato ne slušam toliko naše glazbenike, ali one koje slušam, baš volim i cijenim. Bojana Vunturišević je uvijek nekako tu. Volio bih raditi sa ZOI, to bi bilo super. To je to, evo.

Sa završnom rečenicom „To je to“ završili smo naš ne tako kratki intervju i ostali još malo pričati. Luka je jurio na sljedeće intervjue, a ja na posao, a u budućnosti vam preporučujem da izdvojite vrijeme, ako već niste, i odete na njegov koncert, jer stvarno se isplati.