Vinko Žganec - od istraživanja, preko bilježenja, do zaštite i promocije glazbe

Pred sto trideset i pet godina, 22. siječnja 1890. godine, u Vratišincu u Međimurju, rodio se etnomuzikolog i melograf Vinko Žganec.

Još kao mladić počeo se zanimati za tradicijsku glazbu i napjeve iz rodnog Međimurja koje je počeo zapisivati 1908. godine i premda nije bio školovani muzikolog (kao, primjerice, njegov suvremenik Božidar Širola), prometnuo se u jednog od vodećih autoriteta hrvatske etnomuzikologije dvadesetog stoljeća. Taj autoritet ilustrira činjenica da je bio prvim ravnateljem Instituta za narodnu umjetnost (današnjeg Instituta za etnologiju i folkloristiku) od njegovog osnutka 1948. godine, no izgrađen je dugogodišnjim pažljivim i upornim traganjem za značajkama tradicijske glazbe.

Vinko Žganec prometnuo se u jednog od vodećih autoriteta hrvatske etnomuzikologije dvadesetog stoljeća

Nakon odrastanja u Međimurju, Žganec je otišao u Zagreb na školovanje te diplomirao teologiju 1914. i doktorirao pravo 1919. godine, no glazba i folklorni napjevi nisu ga prestali fascinirati. Uz studij se privatno glazbeno obrazovao kod Franje Dugana st. i Vjekoslava Rosenberga-Ružića.

Najvažniji početni korak u izgradnji etnomuzikološke karijere označila je objava zbirki Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja 1916. i 1920. koje su odmah doživjele veliki uspjeh.

U međuratnom razdoblju, uz pravnički posao nastavio se baviti zapisivanjem i analizom međimurskih napjeva, ali je i proširivao svoj istraživački teren pa je u to vrijeme sakupljao i napjeve iz Sombora.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je glavni tajnik Hrvatskog autorskog društva, nakon 1945. radio je na Muzikološkom odsjeku Etnografskog muzeja u Zagrebu, a od 1948. godine pa do umirovljenja na Institutu za narodnu umjetnost. Uz znanstveno-istraživački rad, bavio se etnomuzikologijom i pedagoški, predajući Muzički folklor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Vratišinec: Bista hrvatskog etnomuzikologa i akademika Vinka Žganeca / Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL

Premda je prve zbirke objavio kao obrade uz harmonizaciju, kasnije je razradio metodu pažljivog bilježenja detaljnih glazbenih karakteristika koje odražavaju posebnosti lokalnih folklornih stilova. Transkripcije je rabio za analizu i sistematizaciju koju je uskladio s tada važećim etnomuzikološkim paradigmama. U tom je smislu poticao primjenu međunarodno uvriježene metode zapisa folklornih napjeva na završni ton g1, što mu je omogućilo analizu i komparaciju tonskih nizova te prepoznavanje najvažnijih karakteristika folklornih stilova Hrvatske.

Uz lokalna istraživanja folklorne glazbe kajkavskih krajeva, ali i Dalmacije, Kvarnera, Baranje, Istre i Pokuplja, vodio je projekt posvećen glagoljaškom pjevanju, a bavio se i manjinskim glazbenim praksama, istražujući Hrvate u Mađarskoj i Gradišću te Rusine u Jugoslaviji.

Uz sistematično bilježenje i analiziranje napjeva, Žganec je tijekom cijele karijere djelovao i kao obrađivač folklornih pjesama te skladatelj, po čemu je podjednako ostao poznat u široj glazbenoj javnosti.

Fotografija Vinka Žganca s članovima Društva Međimuraca u Zagrebu odjevenih u narodne nošnje 1955. godine, izložena u Muzeju Međimurja u Čakovcu / Foto: Wiki CCO

Možda manje poznata činjenica je da je Žganec, kao pravnik, istraživač i glazbenik, bio aktivno uključen u unaprjeđenje primjene autorskih glazbenih prava, naročito u razdoblju kad je radio u Hrvatskom autorskom društvu. U okviru te organizacije nastojao je osnovati i arhiv narodnih napjeva gdje je izradio obrasce za njihove zapise i analizu koji su se kasnije koristili i u Institutu za narodnu umjetnost.

Žganec je kao pravnik, istraživač i glazbenik, bio aktivno uključen u unaprjeđenje primjene autorskih glazbenih prava, naročito u razdoblju kad je radio u Hrvatskom autorskom društvu

Vinko Žganec bio je redoviti član HAZU, predsjednik jugoslavenskog ogranka Međunarodnog savjeta za folklornu glazbu te jedan od osnivača Društva folklorista Hrvatske. Premda su mu posthumno objavljene tri zbirke međimurskih popijevaka, zbog cjeloživotne posvećenosti toj regiji, velik dio Žgančevih zapisa iz Međimurja ostao je do danas neobjavljen. Umro u Zagrebu 12. prosinca 1976. godine.