Cantus Ansambl u solo-tutti izdanju

U ponedjeljak, 20. siječnja, u redovitom terminu održan je treći koncert u sezoni, čime je zaključeno točno pola koncertnog ciklusa Cantus Ansambla. Već redovito, negdje u ovo doba, na rasporedu Cantus Ansambla koncert je Solo – tutti, koji je osmišljen tako da predstavi sviračko umijeće pojedinaca iz ansambla – promovirajući ih kao soliste te, također, da pokaže njihovo komornoglazbeno umijeće.

Ni ovog ponedjeljka u malom Lisinskom nije bilo drukčije, osim što je počelo doslovno solo, jednom oboom, završivši u drugome dijelu doista tutti, s obzirom na to da je taj dio koncerta donio dvije kompozicije sa solističkim instrumentima (truba, viola) praćenima prilično proširenim pratećim sastavom.

Publika ove koncerte posebno voli, zbog raznolikosti programa, dobrih izvedbi i odlične atmosfere. Toga nije nedostajalo ni sada. Ni prvog, ni drugog, a posebno ne trećeg.

Kao ruka koja piše kistom

Koncert je otvorila stalna oboistica u ansamblu, Iva Ledenko, a predstavila se skladbom Spell Song za obou solo (2015.) japanskoga skladatelja Toshia Hosokawe (1955.). Ideja djela u središnjem je tonu iz kojega uvijek nanovo, stalno slično (a opet stalno pomalo drukčije), izrasta živo bȉlo glazbene fraze. Način na koji se taj život kroz tonove manifestira trebao bi nalikovati istočnjačkoj kaligrafiji. Kao ruka koja piše kistom, iz jedne točke energičnim potezima u prostor kroz vrijeme. Središnji tonovi-točke mijenjaju se kroz skladbu, a skladba stalno raste u intenzitetu. Iz fraze u frazu, iz takvoga pristupa, razvija se cjelokupna dramaturgija djela.

Iva Ledenko jasno prepoznaje skladateljsku ideju, provodeći je pokretljivo i fokusirano u isti mah

Oboistica Iva Ledenko u izvedbi „Spell Song“, za obou solo japanskog skladatelja Toshia Hosokawe / foto: Vedran Metelko

Jednostavna u ideji, naizgled jednostavna i u provedbi, skladba pred solisticu postavlja brojne izazove. Izvedba mora biti tehnički superiorna, pritom istodobno i fleksibilna i intenzivna, a opet u kontinuumu mora stalno zadržavati pokret u samom središtu izvedbenog čina.

Ledenko jasno prepoznaje skladateljsku ideju, provodeći je pokretljivo i fokusirano u isti mah. Tek bi ponovljena izvedba mogla pokazati je li solistica do kraja uspjela zadržati koncentraciju glazbenoga tijeka kroz svih sedam minuta Hosokawine skladbe. Ipak, uspješno je Ledenko svladala tih sedam minuta pročišćene a opet vrlo intenzivne svirke, s mjerom dodajući proširene tehnike sviranja onako kako ih i sam skladatelj primjenjuje u djelu.

Svirači i recitatori

Naslov koncerta bio je Solo – tutti, ali je u većem dijelu programa tema koncerta zapravo bila poruka i angažiranost u glazbi. Prvo među njima rano je djelo Luciana Beria Opus Number ZOO za puhački kvintet (1951.), koje se temelji na basnovitim stihovima Rhode Levine, u kojima se kroz četiri pjesmice o životinjama, naizgled naivno i namijenjeno djeci – a zapravo snažno i potresno – obrađuju vječne teme ljudske naravi: lukavost i naivnost (Ples u staji), ratobornost i njen besmisao (Lane), starost i prolaznost života (Stari miš), bahatost i zavist (Mačci).

Kvintet članova Cantus ansambla u izvedbi dječje igre za puhački kvintet Opus Number Zoo, Luciana Beria / foto: Vedran Metelko

Članovi puhačkoga kvinteta istodobno su i svirači i recitatori. Izvedba se odvija tako da se svirka ansambla kombinira sa stihovima. Njih naizmjence, u ritmu glazbe, recitiraju pojedini članovi ansambla u onim trenutcima u kojima ne sviraju. Izvođači se moraju držati autorove upute da tekst izvode hladno, s odmakom i bez emocija. To naglašava ironiju u djelu. Glazba je također nekako ogoljena, suha, nesimpatična i hladna, no zbog toga sugestivna te pridonosi željenom ozračju. Iako tako piše u podnaslovu skladbe, Opus Number ZOO uopće nije „dječja igra“.

Bez obzira na nepotpunost doživljaja, publika toplo pozdravlja i izvođače i izvedbu

U izvorniku partitura nudi tri mogućnosti za izvedbu teksta: na engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Članovi kvinteta skladbu izvode u hrvatskom prepjevu i to se pokazuje dobrom odlukom. Stalnu članicu Anu Batinicu na flauti za ovu prigodu zamjenjuje Ivana Vukojević (Ana je na gostovanju Zagrebačke filharmonije u Milanu). Ostale dionice tumače stalni članovi ansambla: Iva Ledenko (oboa), Danijel Martinović (klarinet), Istvan Matay, (fagot) i Bánk Harkay (rog). Izostaje, međutim, odluka da se izvođači ozvuče, zbog čega se veći dio teksta utapa u svirci i ne razaznaje. Poruka zbog toga teško ili gotovo uopće ne dopire do publike. A samo u spoju teksta i glazbe ostvaruje se puni smisao Opus Number ZOO.

Bez obzira na nepotpunost doživljaja, publika toplo pozdravlja i izvođače i izvedbu, koja je već i neobičnom kombinacijom sviranja i recitiranja zanimljiva, nesvakidašnja i neobična, u neku ruku i virtuozna. Članovi puhačkog kvinteta Cantus Ansambla mogu zasluženo odahnuti nakon izvedbe, baš kako piše i u partituri djela.

Apel za zaustavljanje ravnodušnosti

Za razliku od Beriove skladbe u kojoj je tekst izveden na hrvatskom, tekst Luigija Pestalozze u „zvučnom projektu“ L’Indifferenza za naratora i 12 gudača (2004.) talijanskoga skladatelja Nicole Sanija predstavljen je u talijanskom originalu. Ulogu naratora u djelu preuzeo je Berislav Šipuš. Pestalozzin tekst kombinacija je njegovih misli s brojnim citatima nekolicine filozofa, književnika i pjesnika, a razvija se oko teme ravnodušnosti koja postupno, ali nepovratno nagriza našu civilizaciju. Skladba je na stanoviti način apel da se to ne dogodi.

Izvedba ne bi bila ni upola toliko dojmljiva da su svi izvođači bili postavljeni isključivo na scenu

Za ovu izvedbu potreban je korpus od dvanaest gudača koji su kombinirani od članova Cantus Ansambla (Eva Mach, Zita Draušnik) s bazom u studentima s Muzičke akademije u Zagrebu. Jednim dijelom ansambl je postavljen na sceni, dok je dio gudača raspoređen pojedinačno u prostoru oko publike. Sani smišljeno računa na efekt koji će tako postići. Takav raspored, naime, smješta publiku u neku vrstu zvučne kupke, sonornoga bazena unutar kojega zvučne senzacije dolaze s raznih strana i tako obuhvaćaju slušatelja. Saniju je to bitno i kao zvučni učinak, ali i zato što će takav zvuk podržati i pojačati riječi i poruku koju odašilje narator. Pritom je dio gudača ugođen u standardnoj ugodbi, dio za četvrt tona više, a ostali za četvrt tona niže. Izvedba ne bi bila ni upola toliko dojmljiva da su svi izvođači bili postavljeni isključivo na scenu. Izvedbu je predvodila mlada studentica dirigiranja Mia Đogić. Pozitivno je vidjeti mlade, zainteresirane ljude koji preuzimaju pozicije starijih kolega.

Sve što definira u glazbi, od rasporeda izvođača do ugodbe, skladatelj čini kako bi pojačao djelovanje dramatične poruke u tekstu. Tekst se interpretira poput običnog govora, „prirodno, neimpostirano, ali govornički“ i u tom smislu nije dodatno vezan uz glazbu. Jedno, međutim, nema smisla bez drugoga i samo zajedno čine cjelinu. Sani ističe kako mu to nije prvi takav „zvučni projekt“ s angažiranim sadržajem. Bitno je pritom da „glazba, tekst i prostor čine… jedinstvenu strategiju“ u kojoj se „zvukovna masa gudača neprestano mijenja, dopuštajući da je glas prožima, lomi i razdire njezinu gustoću“, što se u izvedbi i uspijeva postići.

Naklon nakon izvedbe skladbe Nicole Sanija „L’Indifferenza“, dirigentica Mia Đogić i narator Berislav Šipuš uz Cantus Ansambl / foto: Vedran Metelko

Prijevod teksta skladbe L’Indifferenza ponuđen je u programskoj knjižici koncerta, koji zbog mraka u dvorani, kao i u slučaju skladbe Opus Number ZOO, nije moguće in situ pratiti. U ovoj izvedbi nije izostalo ozvučenje naratora tako da je angažirani tekst neometano dolazio do slušatelja. Dramatične poruke još bi i snažnije odjeknule da je tekst bio prezentiran u hrvatskom prijevodu koji je objavljen u knjižici. Partitura ni s čim ne sprečava takvu mogućnost.

Show-piece večeri

Nakon stanke uslijedio je show-piece večeri, Drugi koncert za trubu i komorni ansambl (1955.) Andréa Joliveta (1905. – 1974.). Suludo dobar i suludo atraktivan, pritom suludo zahtjevan (u svim aspektima) i još uvijek itekako skladateljski svjež. Jolivetov Drugi ne izvodi se često. U hrvatskoj sredini izvodi ga zasad samo Vedran Kocelj, stalni član CA, solist i u ovoj večeri. U tom smislu, izvedba je nosila u sebi dozu ekskluziviteta. Prošireni sastav ansambla predvodio je maestro Ivan Josip Skender.

Kocelj je superioran, tonski briljantan, uvjerljiv i muzikalan

Trubač Vedran Kocelj kao solist u izvedbi Drugog koncerta za trubu i ansambl Andréa Joliveta / foto: Vedran Metelko

U pogledu te izvedbe nema se što puno reći. Kocelj je superioran, tonski briljantan, uvjerljiv i muzikalan. Ne forsira, makar bi mogao. Iako djelo, prvoloptaški, tjera na groove, on u njemu traži slojeve muzikaliteta i suptilnije nijanse. Djelo, naime, kada se tako izvodi, iako na prvi pogled direktno i nabildano, takvim nijansama zapravo ne oskudijeva. Cantus Ansambl pak svira snažno i čvrsto, a to je također dojmljivo. Kada su dinamike, međutim, nijansiranije, tada se može doživjeti to na čemu Kocelj u svojemu tumačenju inzistira, a što je u partituri naznačeno.

Izvedba Drugog koncerta za trubu i ansambl Andréa Joliveta uz solista Vedrana Kocelja i dirigenta Ivana Josipa Skendera / foto: Vedran Metelko

Teško je reći postoji li koji sličan primjer trubačkoga koncerta na repertoaru. Tijekom slušanja javlja se asocijacija na Pop-koncert Igora Kuljerića. Ne bi bilo loše čuti taj show-piece hrvatskoga trubačkoga repertoara u verziji za trubu i neki manji (koji?) instrumentalni ansambl. Jednoga dana, tko zna…

Praizvedba za kraj koncerta

Koncert zaključuje praizvedba, Three Clickbaits za ozvučenu violu solo i komorni ansambl Sare Jakopović (1997.). Treće je to već djelo koje je ta mlada autorica skladala za Cantus Ansambl. Prethodile su mu skladbe Repetitive Patterns i The Cycle Breaker. Izvedba počinje prije glazbe ulaskom solista i dirigenta, koji se na sceni zabavljaju mobitelima i snimaju selfie. Tijekom izvedbe i ostali izvođači u ansamblu koriste svoje mobilne uređaje. Solist u djelu stalni je član Cantus Ansambla Tvrtko Pavlin.

Svoj angažman Sara Jakopović ostvaruje na razini humora i blage ironije

Violist Tvrtko Pavlin i dirigent Ivan Josip Skender fotografiraju se u praizvedbi „Three Clickbaits“ za ozvučenu violu solo i komorni orkestar skladateljice Sare Jakopović / foto: Vedran Metelko

Autorica nas u skladbi ponovno vraća pitanju glazbe i angažmana. Svoj angažman Sara Jakopović ostvaruje na razini humora i blage ironije: u trenutcima u kojima solist i dirigent igraju svoje uloge izvan onih glazbenih (fotografiraju se, provjeravaju poruke, skrolaju po mobitelu), potom u momentu u kojemu se ta tehnološka „zaraza“ nastavi širiti na članove CA, dakako i na razini naslova kompozicije te pojedinačnih stavaka (koji su osmišljeni kao provokacija upućena publici) te u popratnome tekstu kao nekoj vrsti pamfleta koji pojašnjava sve prethodno navedeno. Čak i napomena kako je viola ozvučena u tom kontekstu izgleda kao fake, iako je moguće da za to postoje i realni akustički razlozi (a mi više nismo sigurno u to).

Zgodna je tijekom izvedbe igra između trenutaka interesa i indiferentnosti o kojoj je govorio i Sani. Unatoč svemu, i u pratećem pamfletu, kao i u samoj glazbi: u kojoj u jednom trenutku, umjesto da su uljez i smetnja, zvukovi mobitela postaju sastavni dio zvučne tepiserije – Sara Jakopović upravo tim postupkom odašilje jasnu poruku kako je u svemu ipak najbitnija – glazba. I da sve oko nas, ako tako poželimo, i ako na to tako gledamo, može biti i jest neka vrsta glazbe.

Iako nekim sastavnicama djela na trenutke iskoračujemo u angažirano, zapravo ostajemo nogama čvrsto na glazbenom tlu

U njezinom skladateljstvu već i u Repetitive Patterns javljaju se težnje ka iskoraku i snažnijem društvenom angažmanu. S angažmanom u glazbi ona, čini se, koketira već neko vrijeme. Pa ipak, kako je u slučaju Three Clickbaits to i sama istaknula, stavimo li sve izvanglazbene konotacije i razloge po stani, riječ je prvenstveno o „sasvim običnom“, starom dobrom solističkom koncertu, koji prati i sva pripadajuća instrumentalna pirotehnika. Drugim riječima, iako nekim sastavnicama djela na trenutke iskoračujemo u angažirano, zapravo ostajemo nogama čvrsto na glazbenom tlu.

I sve nam govori u prilog tome da je dobro da je tako, jer u izričaju ove skladateljice, što potvrđuje i novo djelo, može se zamijetiti osobnost, karakter, hrabrost i mašta. Kroz svoju glazbu, što je samo po sebi sasvim dovoljno, Sara Jakopović ima mogućnost razvijati vlastitu kreativnost koja neće samu sebe sputati u simpatičnim doskočicama i u sebi samim zatvorenim obrascima. Jer kao da tu ima puno više od toga. Odluka je njezina, hoće li se sada odlučiti za još jedan clickbait ili će krenuti nekim svojim putem.

Violist Tvrtko Pavlin, dirigent Ivan Josip Skender i skladateljica Sara Jakopović uz Cantus Ansambl / foto: Vedran Metelko

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a