Laku noć, 33. MBZ!

Opipljive podjele

U dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti u petak, 11. travnja nastupio je luksemburški ansambl United Instruments of Lucilin u izvedbi glazbeno-scenskog događanja Les murs meurent aussi (I zidovi također umiru) Françoisa Sarhana (1973.), francuskog skladatelja, pisca te instalacijskog i vizualnog umjetnika. Sarhan je napisao glazbu te režirao predstavu i video, a uz ansambl sudjeluju i performeri Daniel Agi, Janina Ahh, Marie Buzhor i Julia Lwowski.

Foto: Vedran Metelko

Les murs meurent aussi govori o fizičkim i emocionalnim granicama i zidovima, rušeći ih i stavljajući u novi kontekst te nam tako želi prikazati živote oblikovane podjelama i nasiljem. Polazišna točka djela je rat u Ukrajini i osjećaj bespomoćnosti koji nas obuzima jer u obilju informacija više ne razaznajemo što je stvarno. Predstava ne izražava politički stav, već osjećaje onih koji su pogođeni ratom kroz svjedočanstva i sjećanja na sceni te dokumentarne snimke i rekonstrukcije prikazane na videu.

Događanja na sceni također su bučna i ubrzana, s čestim izletima u karikaturu i grotesku

Sarhanova je muzika vrlo glasna, vrlo eklektična i tek donekle funkcionalna, a u neprestanom miješanju suvremene glazbe s govorom, sprachgesangom i pop-brojevima često je i zamorna. Događanja na sceni također su bučna i ubrzana, s čestim izletima u karikaturu i grotesku, čemu pridonosi i tridesetak mikrofona koji ozvučuju svaki pokret izvođača.

Foto: Vedran Metelko

Problem s ovom predstavom, kao i sa svim djelima koja progovaraju o aktualnom političkom trenutku, leži u činjenici da se aktualni politički trenutci danas vrlo brzo mijenjaju. Iako se temelji na ratu u Ukrajini, predstava je koncipirana na razlikama između represivnog Istoka i slobodnog Zapada: članovi ansambla koji su podrijetlom s Istoka (Ukrajina, Tajvan/Kina, Slovačka, bivši DDR, Hrvatska) pripovijedaju životne priče o ratovima, uhićenjima i teroru tajnih službi odgovarajući na pokroviteljska pitanja zabrinutih zapadnjaka. Koliko god autori bili dobronamjerni, podjela na Istok i Zapad u zidovima je vrlo opipljiva, no postaje bespredmetna u vremenu u kojem pratimo rađanje diktature u srcu Zapada, u zemlji koja se do jučer smatrala liderom „slobodnog svijeta“.

Jedinstveno izvođačko tijelo

U subotnjoj, posljednjoj večeri ovogodišnjeg MBZ-a, na koncertu nazvanom Veze svjetova u Tvornici kulture nastupila su dva ansambla spojena u jedinstveno izvođačko tijelo: bili su to Hong Kong New Music Ensemble i ansambl Vertixe Sonora koji okuplja glazbenike iz Portugala i iz španjolske pokrajine Galicije. Njima se pridružio i naš violončelist Vid Veljak, ali ne u ulozi solista već kao član kolektiva, a dirigirao je član hongkonškog ansambla Angus Lee.

Foto: Matej Grgić

Zvukovni potencijal kakav nude različite kombinacije ovih instrumenata skladatelji su iskoristili originalno i vrlo uspješno

Spajanjem dvaju ansambala dobiven je jedinstven sastav što su ga činili violina, viola, violončelo, klarinet, saksofon, udaraljke, klavir, električna gitara, udaraljke i kineski tradicijski instrument guzheng. Zvukovni potencijal kakav nude različite kombinacije ovih instrumenata skladatelji su iskoristili originalno i vrlo uspješno, a glazbenici koji su za zajedničke pokuse na raspolaganju imali samo tri dana zvučali su kao da zajedno sviraju godinama.

Ultimativno mjesto otpora

Prvu skladbu, hic / nunc Angusa Leeja (1992.) za komorni ansambl i fiksne medije, naručili su MBZ i Hong Kong Music Limited, uz sponzorstvo Glazbenog fonda CASH. Djelo je dio serije Lapsus memoriae u kojoj skladatelj istražuje „odnos između vremena i prostora, koristeći pojam palimpsesta kao simbol preklapanja prošlih i sadašnjih trenutaka“. Skladba izvire iz elektronike kojoj se prvo pridružuju klavir i udaraljke a zatim i svi ostali instrumenti, no nijednom od njih nije povjerena melodija, već kratki motivi koji se sve gušće isprepliću. Ti su motivi sami po sebi često oštri i disonantni, no zajedno tvore meditativnu, eteričnu i uhu ugodnu cjelinu koja unatoč prilično dugom trajanju slušatelju ne dosađuje i ne umara ga, već ga, naprotiv, opušta i na njega djeluje poput sna. A san je, prema riječima skladatelja, ultimativno mjesto otpora.

Jedan jedini ton

Srpsko-hrvatska skladateljica Sonja Mutić (1984.) „istražuje granice tišine, harmonije i buke, koristeći minimalna sredstva za stvaranje tekstura maksimalne izražajnosti“. Takva je i kompozicija spektrum. spektra za ozvučeni ansambl, višekanalnu elektroniku i imaginarne glasove, a napisana na narudžbu MBZ-a i programa DAAD Artists-in-Berlin. Djelo se temelji na jednom tonu koji je podvrgnut različitim transformacijama kroz distorziju te neprestanu promjenu zvučnih boja, teksture i prostornosti. Sonja Mutić čitavu je složenu formu majstorski izgradila gotovo ni iz čega, a mi smo saznali koliko glazbe može sadržavati samo jedan jedini ton.

Foto: Matej Grgić

Duhovite imitacije i dijalozi

Kolumbijac Camilo Mendez stvara akustičnu glazbu koju koncipira kao serije djela s istim glazbenim idejama za različite kombinacije instrumenata. Skladbu Disappeared Quipu(s): Broken & Forgotten napisao je na narudžbu MBZ-a, u sklopu projekta Post-Colonial Recherche u suradnji s Ansamblom Recherche. Djelo je nadahnuto instalacijom čileanske umjetnice Cecilije Vicuñe koja istražuje povijest quipua, objekata koje su drevne andske zajednice koristile za bilježenje događaja putem čvorova na konopcima, a koji su tijekom španjolske kolonizacije bili zabranjeni. U glazbenoj je interpretaciji quipua Mendez uz pomoć pronađenih objekata modificirao postojeće i izmislio nove instrumente (puhački instrument napravljen od cijevi i plastične boce s vodom), koji izvode minijature temeljene na kratkim motivima glissanda i brzih ponovljenih tonova. U početku raspršeni, ovi se zvukovi vrlo brzo stapaju u skladnu cjelinu ispunjenu neprestanim duhovitim imitacijama i dijalozima.

Laku noć

Kraj koncerta pripao je Španjolki Pilar Miralles (1997.) koja je skladbu done for the day  komponirala na narudžbu MBZ-a. Skladateljica se zalaže za stvaranje, tumačenje i recepciju umjetnosti u okolišu oslobođenom od tržišne dominacije. Danas, kad bismo svi trebali biti uvijek dostupni i neprestano produktivni, vrlo je važno odmarati se, samo sjediti i razmišljati. O done for the day za komorni ansambl napisala je: „Nisam uspjela skladati nešto što bi tržište nazvalo djelom, a ipak, djelo je dospjelo na tržište“. I uistinu, riječ je o elektroničkom djelu sastavljenom od jednog umirujućeg akorda; dok ga slušamo, članovi ansambla čiste svoje instrumente i spremaju ih u kutije, da bi na kraju legli i „zaspali“ na jastucima i dekama postavljenima ispred pozornice.

Laku noć, 33. Muzički biennale Zagreb, želimo ti ugodan dvogodišnji san!

Foto: Matej Grgić