Ana Marija Šir: klasičarka u raljama hrvatskog indie retro-popa

Preslušavanje debitantskog albuma i susret s domaćom varijantom „fem Mobyja“ neki su od onih trenutaka kada naličje glazbe tražite na različitim licima pismene kantautorice s prepoznatljivim potpisom. O uvjetima nastanka albuma, stilovima, domaćoj pop-rock sceni i još koječemu razgovarali smo s Anom Marijom Šir

Debi album Presumpcija nevinosti, nakon EP-a Five, nastaje u vrlo specifičnim uvjetima – kuhinjska produkcija, DIY pristup, obiteljsko okruženje. Kako je izgledao proces od prve ideje do finalnog miksa? Što je bilo najteže, a što najoslobađajuće u stvaranju, često i s bebom na rukama?

Najteži je bio pronalazak onih pravih žena za moje pjesme. Podrazumijeva se da su dame koje sudjeluju na albumu, uz sjajno pjevanje, i svojim ugodnim nastupom zavrijedile mjesto i na mom albumu i u mom životu. Ali to je bio daleko najteži dio, prije nego što je uopće krenulo ikakvo snimanje.

Prisjetimo se da sam svoj EP Five napravila u pet dana, dakle, lako ulazim u duboki fokus i brzo radim. Druga najteža stvar je Igorovo slobodno vrijeme jer ga – nema. On je ama baš uvijek bukiran i rijetki su dani kada može pronaći nekoliko sati za miksanje. Tako da se čini da je glazbenicima organizacija uvijek najveći problem.

Kao debitantica s autorskim indie/synth-pop projektom, kako si doživjela put od gotovog albuma do medija, playlista i eventualnih top-lista? Koje su najveće prepreke za nekoga tko nema veliki PR aparat iza sebe?

E, sad, da vidim neku razliku u medijskom tretmanu nekoga tko iza sebe ima veliki PR aparat i nekoga tko ga nema – baš i ne vidim, da ti iskreno kažem.

Od četiri prethodna singla, dva su bila na top-listama, novi singl se odlično zavrtio, gotovo sve pjesme s albuma su u rotaciji i tu moram reći da sam u boljoj poziciji od mnogih svojih kolega koji imaju izdavača i koji nakon solidnog autorskog staža mogu maštati o top-listama. Prisjetimo se da je jedna Nina Romić tek s našom pjesmom “Vatromet“ prvi put ušla u Top 100.

Ne govorim o gigantima koji su svima zanimljivi. Njih je petero. Svi ostali, bili indie ili dio sustava, u istoj su kaši.

Ana Maria Šir

Društvene mreže, posebno Facebook, često mogu biti toksične i iscrpljujuće. Rekla si otprilike: „Jesam – nisam dio toga, pojavim se, odlogiram se kad više ne mogu, imaš faze.“ Kako balansiraš potrebu da budeš vidljiva s potrebom da sačuvaš mir i fokus na stvaranje?

Micanje s Facebooka tjedan dana prije izlaska albuma možda je marketinško samoubojstvo, a možda potez koji mi je omogućio apsolutni fokus samo na publiku koju želim osvojiti i zadržati.

Moj je zaključak da me moja prava publika prati na Instagramu i YouTubeu. To je neusporedivo manja publika nego na Facebooku, ali te i ne uvodi u deluziju da će publika koja ti je kliknula lajk na status o cijepljenju doći na koncert ili preslušati tvoj album.

Igor Pauk potpisuje miks cijelog albuma i tvoj je dugogodišnji suradnik. Kako izgleda ta suradnja u praksi? Gdje završava tvoja autorska autonomija, a gdje počinje njegov dio posla? Ulazite li jedno drugome u prostor ili su granice jasno postavljene?

Prihvaćam sugestije, pogotovo jer imam povjerenja u njegovo ogromno znanje i vještinu, ali u konačnici mora biti kako sam ja zamislila. Inzistirat ću na verziji koja je, po njegovu mišljenju i mišljenju drugih znalaca, možda malo lošija ako se uklapa u sliku koju imam.

Tu si slobodu ne dopuštam kada radim za druge, ali u svojoj produkciji moram je imati.

AI u glazbi – alat koji olakšava posao ili prijetnja koja razvodnjava autentičnost? Gdje si ti u tom spektru? Koristiš li ga već i, ako da, za što točno?

Upisati prompt nije isto što i biti autor. Tko god taj čin relativizira, radi to namjerno i želja mu je obezvrijediti autorstvo kao takvo.

Neshvatljivo mi je da itko pomišlja da može napisati rečenicu „napravi mi pjesmu sličnu Roxy Music“ i da se može spominjati u istoj rečenici s njima.

Klasično si obrazovana violistica s dugogodišnjim iskustvom u orkestru HNK-a, a danas radiš indie pop i synth-pop u kojem potpisuješ glazbu, produkciju i aranžmane. Kako se te dvije strane tvoje glazbene osobnosti međusobno hrane, a gdje se eventualno sudaraju?

Meni je to zapravo sasvim normalno jer sam cijeli život slušala i radila različite stvari. Viola i orkestar dali su mi zanat, a kroz produkciju sam kasnije počela puno više razmišljati o zvuku.

U popu mogu koristiti sve što znam, ali nemam osjećaj da moram slijediti neka pravila. To mi je možda i najveća razlika. U orkestru si dio velikog mehanizma, a ovdje mogu sama odlučiti što želim čuti. Naravno da se ponekad i sudare. Nekad kao klasično obrazovana glazbenica previše kompliciram pa se moram vratiti na osnovno pitanje – je li pjesma dobra i radi li ono što treba.

Ana Maria Šir

Koncept albuma počiva na različitim ženskim vokalima – Ella, Tina Kresnik, Nina Romić, tvoja kći Aleksandra, Bad Red Bunny… Zašto baš takav pristup? Što ti je bilo najvažnije pri odabiru gošći i kako si birala tko će pjevati koju pjesmu?

Svaki put drukčije odgovorim na ovo pitanje. Kada sam imala demo “Lutkara“, nije mi se svidjelo kako sam ga otpjevala. Istovremeno sam imala snažnu želju raditi za druge i ne biti u centru pozornosti. Imala sam hrpu snimljenih demo pjesama koje sam namjeravala prodati. Razmišljajući o tome tko bi bila osoba koja bi to izvodila, s tugom sam zaključila da pjevačice koje nisu autori vežu konja gdje im gazda kaže i uglavnom nemaju svoj stil ni ukus. I prije nego što sam uopće krenula u prodavanje, odlučila sam sve preuzeti na sebe i sama birati pjevačice. Bilo mi je važno da mi imponiraju kao žene, ne da su sposobne po kriterijima koje smo prilagodili ženama, nego objektivno sposobne i čvrste.

Mnoge pjesme nastale su DIY, gotovo pankerski, u kuhinji, bez velikih studijskih budžeta. Koliko je takav način rada oblikovao estetiku albuma? Imaš li osjećaj da bi neke stvari zvučale drukčije da si imala klasične studijske uvjete? Svi su svojedobno slavili Becka zbog Mellow Golda, a i Moby je posljednjih godina pokazivao svoju kantautorsku, kućnu stranu.

Budućnost indie scene je u kućnoj radinosti. Vidim polako da i veliki producenti rade od doma. To je malo intenzivnije krenulo za vrijeme pandemije i zadržalo se. Da se razumijemo, većina ljudi koji tako rade, pa i ja, ipak ima relativno skupu i prilično kvalitetnu opremu, čisto da ne izigravam naivnost. Čudo se može napraviti. Zapravo je ovo vrlo uzbudljivo vrijeme za kreativce.

Nakon godina rada u klasičnoj glazbi i remiksa za druge, sada si u središtu vlastitog autorskog projekta. Kako se mijenja odnos prema vlastitom radu kada više nisi „u sjeni“ orkestra ili tuđih pjesama?

Nije mi to bio plan ni želja. Htjela sam biti samo autor, eventualno producent, da se moje ime spominje, ali bez fotografija i videospotova. Onda se taj plan postupno mijenjao. I dalje nemam dovoljno fotografija i ne volim biti u videospotovima, ali radim na tome. Odnos prema vlastitom radu mijenja se tako da sam sve hrabrija i otpornija.

Ako bi jednom rečenicom trebala opisati što Presumpcija nevinosti znači tebi osobno – ne publici i ne medijima – što bi to bilo? Postoji li već neki puteljak prema sljedećem koraku?

Album je vizitka. Po tom sam pitanju stara škola i projekt mi ne postoji dok iza njega ne stoji barem jedan album. Ništa više od toga. Već imam nekoliko novih pjesama i nisu sve za mene. Neke su i produkcijski gotovo dovršene, ali za njih nije bilo mjesta na ovom albumu.

Obitelj je uključena u projekt – kći Aleksandra pjeva, sin Ruslan potpisuje spot za „Nestajem“, a Igor radi miks. Kako izgleda raditi s najbližima na nečemu što je toliko osobno? Gdje je granica između obiteljskog i profesionalnog?

Aleksandra sada već i pita kada ćemo ponovno nešto raditi. Dakako, to je krenulo tek nakon što je dobila prvu HUZIP-ovu isplatu. Imam super odnos s klincima. Razumiju da je meni ovo važan projekt, da sam život posvetila njima i violi, tako da je ovo moj ispušni ventil i vraćanje sebi. Posebno Aleksandra kao žena to razumije, a dečki džentlmenski podržavaju.

Vizualni identitet albuma potpisuje Dalibor Talajić, strip-crtač sa svjetskom karijerom i iskustvom rada za Marvel. Kako ste se povezali i što ti je bilo važno da vizualni dio prenese o albumu?

Dalibor spada među moje najdraže prijatelje, takoreći brat mi je. Osim toga, zaista je umjetnik svjetske karijere i bilo mi je logično i prirodno da sudjeluje. Svakako bi izbor pao na nekog ozbiljnog crtača i da Dalibor kojim slučajem nije mogao. Cijenim umjetnike i mislim da je važno da smo umreženi i da se podržavamo. Naslov albuma sam je sugerirao da na omotu mora biti netko tko je evidentno kriv, a poziva se na pretpostavku nevinosti. Motorne pile volim zbog Asha i tako je ispao portret mene kao ženskog Asha.

Na dijelu pjesama tekstove potpisuje Denis Špičić iz Detective Jonesa. Kako izgleda ta suradnja? Dolazi li tekst prije glazbe ili obrnuto i koliko si otvorena tome da tuđi tekstovi oblikuju tvoje pjesme?

Prvo dolazi glazba. On je brz, spretan… Pokušavam se sjetiti je li mi ijednom poslao tekst koji mi se nije svidio. Nije. A mislim da je dosta teško na gotovu melodiju, nekad ritmički vrlo specifičnu, ekstremno brzo izbaciti takav tekst da autor glazbe nema potrebu ništa oduzimati ni dodavati. Odličan je tekstopisac, svaki put dosad napravio je sjajan posao. Premda Ivan iz Ražanca, koji na YouTubeu lajka izbor za male Miss Amerike, kaže da je tekst za “Meso o meso“ govno.

U jednom intervjuu rekla si da sviraš „i za Thompsona i za Severinu ako plate“. Kako danas gledaš na hrvatsku scenu? Postoji li dovoljno prostora za autorski, nekomercijalni indie i synth-pop ili je sve još uvijek podijeljeno na „klasične“ i „estradne“ svjetove?

Vjerujem da postoji prostor za sve i da će se pojavom novih mladih producenata stvari pokrenuti u boljem smjeru. Svakako treba slušati one mlade ljude koji prate trendove na svjetskoj sceni i njihovu se ukusu prepustiti kada je riječ o odlukama koje nas pozicioniraju ili ne pozicioniraju na europskoj i svjetskoj sceni. Mi koji smo indie, s razlogom smo indie. Ostat ćemo indie i nama je dobro. Klasična glazba je druga dimenzija. Odgovorno tvrdim da su hrvatska narodna kazališta jedine institucije gdje se ljudi bore za kartu. I za operu i za balet.

Osim tebe, Ide Prester, Onih Cura kao svojevrsnih novih Lollobrigida ili Pocket Palme, tko još pripada tom domaćem 80’s senzibilitetu? Postoji li prostor za zajedničke nastupe i neku mikro-scenu ili si više „lone wolf“?

Ne pratim našu scenu koliko bih trebala, mimo ljudi s kojima radim i koje poznajem. Ono što sam čula od Pocket Palme uvijek mi je bilo dobro. Ta bi mi suradnja fino sjela.

Track by track (Jurkas vs. Šir): Presumpcija nevinosti

“TONIGHT”

Jurkas: U kategoriji otvaranja albuma teško da bi neka druga pjesma sjela bolje. Upravo ovdje, u tvojoj interpretaciji, možda se i najuvjerljivije čuje autorski „fingerprint“, unatoč svim sjajnim pjevačkim gošćama na ostatku albuma.

Šir: I to je nekako učvrstilo moju odluku da na sljedećem projektu sve pjevam ili sama ili s Ninom Romić, koju sam već nekoliko puta u intervjuima nazvala Nina Morić i javno se ispričavam, svjesna da će se vjerojatno ponoviti. U ovoj pjesmi svira bend: Borna Šercar, Tomo Presečki i Nino Krznar. Ostalo ja.

“SJENE”

Jurkas: Klasični retro 80’s pop prizvuk, synth-pop potpis i mid-tempo preko kojeg Ines može pustiti glas.

Šir: Napisano je na ukuleleu jer mi se u glavi vrtjela “Ostara“, što mi je djelovalo stupidno, pa sam promijenila u “To sanjam“. Ines je velika pjevačica i vrlo pouzdana osoba. Poslala sam joj demo i istog poslijepodneva poslala mi je sve svoje snimke, harmonizirano, suludo dobro.

“MOJ TAJNI LUTKAR”

Jurkas: Jedan od prvih singlova, probijač leda i svojevrsni test tržišta – koliko su mediji i radio skloni novim, makar i radiofoničnim izvođačima bez velikog izdavačkog pogona i mašinerije? Koliko je šarenilo spota zapravo maska za tamniju stranu kantautorice?

Šir: Postoji jedan sasvim mali dio mene koji je girly girl, koji voli sve šareno, Hello Kitty, sirene i K-pop. Dobro, to lažem. Ogromni dio mene voli K-pop. I nekad to izleti kada je vizualni dojam u pitanju. “Lutkar“ je probio led, da. Zanimljivo je da se ozbiljnije zavrtio tek kada je već izašao treći singl, tako da mi se teza da se novim izvođačima u principu ne daje šansa čini točnom. Nikolina je otpjevala maestralno. Tu mi sviraju Dino Ivelja i Mario Klarić. Isto čudesno. Jako mi je pankerski da inače sviraju s Rozgom i Thompsonom.

“VATROMET”

Jurkas: Zasad ispada najveći hit albuma. Čini se da ste Nina i ti pronašle neku vrstu „soul sister“ teritorija – kuženje u molovima i durovima, ali unutar pop-forme koja može komunicirati i s mainstreamom.

Šir: Da, odlično smo se složile i pjesma je bila uspješna. Još uvijek se fino vrti. Zapravo je tu ključan trio Nina – Denis Špičić – ja i nadam se da ćemo još mnogo surađivati. Vidim jedan novi bend na sceni i čini mi se da bih mogla jako uživati u tome. Radi se o iznimnim umjetnicima i sjajnim osobama.

“LA PREMIÈRE FOIS”

Jurkas: Je li višejezičnost pokušaj odškrinjavanja vrata francuskom tržištu ili prije igra sa samom sobom – želja da čuješ kako ti glas zvuči u tom pomalo alternativnom, šansonjerskom registru?

Šir: Nikad nisam slušala našu glazbu. Sramotno je priznati koliko sam odsječena od naše scene. Međutim, kod mene je to u tolikoj mjeri da mi nije prirodno ni pisati tekstove na hrvatskom ni pjevati na hrvatskom. Napravit ću to, ali nije tako tečno kao na engleskom ili, eto, francuskom. Zanimljivo je da je tekst za “La Première Fois“ direktan prijevod pjesme “Tonight“.

“MESO O MESO”

Jurkas: Ovo je moglo biti zamišljeno kao rani singl i hit, s jasnim Denis & Denis momentom u podlozi.

Marina Perazić mi je prva pala na pamet za tu pjesmu i još ne odbacujem opciju da mi je jednom ona otpjeva.

U profesionalnom smislu najviše sam naučila upravo na toj pjesmi. Preko noći se imposter syndrome isključio i uključio se mode zle kuje iz pakla.

“DANAS TE NE VOLIM”

Jurkas: Vjerojatno „najslatkija“ pjesma albuma. Kada mikrofon dijeliš s vlastitom kćeri, svaki dokumentaristički moment dobiva dodatnu težinu. Synth riff je jednostavan, ali baš zato šarmantan.

Šir: Najslatkija stvar i najmainstream stvar, čini mi se. Prva moja, odnosno naša pjesma koja je ušla na top-listu najemitiranijih. Upravo ona je povukla „Lutkara“ i „Meso o meso“. Nakon nje se interes radijskih urednika dosta promijenio. Tada su se počeli sami javljati i pitati ima li novosti. Aleksandra je otpjevala točno onako kako je bilo u mojoj glavi. To je velika stvar i za puno iskusnije pjevače – podrediti se pjesmi.

“NESTAJEM”

Jurkas: Pulsirajući retro beat kao podloga za svojevrsni „depresivni party“ nestajanja i fade-outa, s dozom darkerskih retro-pop slušaonica. Moglo bi se reći: ovako bi Human League zvučao da im je Alison Moyet glavni vokal.

Šir: Ovo me sad ganulo. Nemam drugi komentar osim toga. Tina Kresnik zaista jest kalibar Alison Moyet.

“TAMO SAM GDJE KAPA SMOLA”

Jurkas: Kao što su domaći etno-glazbenici nekoć posezali za karakterističnim vokalima Lidije Bajuk, Dunje Knebl ili Lidije Dokuzović, tako se ovdje čini da etnu bliska Nina Romić nosi možda najalternativniji trenutak albuma.

Šir: Tekst za to u originalu je napisan na engleskom, ali je tematika mračna, tako da sam za potrebe debitantskog albuma zamolila Denisa Špičića da prema demo snimci i melodiji napiše tekst. Kao i svaki put, oduševio me. A Nina je, normalno, svojim pjevanjem dodala još milijun slojeva. Nakon što je snimila tu pjesmu, prva rečenica koju sam rekla bila je: „Radit ću sve što je u mojoj moći da toj ženi zbog mene život bude još ljepši i ugodniji.“

“JAMES SPADER CRUSH”

Jurkas: Ova se čini možda i najautobiografskijom, barem na razini priznanja nekog davnog crush momenta. Instrumentalna je, filmična, gotovo soundtrackovska i možda najbliža disharmonijama, udaraljkama i slobodnijem aranžmanskom jeziku. U svakom slučaju – traži ekranizaciju.

Šir: James Spader zaslužio je da mu se posveti pjesma. Svojim je ulogama iz mladih dana uništio cijelu jednu generaciju žena i nije nam žao. Daleko najmanje slušana stvar na albumu zasad.