Cantus Ansambl - napokon i za publiku u gledalištu

Koncert bez pauze (kraći ali apsolutno fantastičan) bio je dostojan završnoga slavlja.

Cantus Ansambl obljetničku je, 20. sezonu priveo kraju u lipnju. Izazovna godina, nadamo se posljednja  bez publike, završila je napokon ‘otvorenim’ koncertom 7. lipnja u HGZ-u. Pa ipak, taj ‘blagoslov u prokletstvu’ pridonio je atmosferi koja jest bila slavljenička, ali pomalo intimna, prijateljska, kao u najužem krugu ljudi, a program, ovaj put bez pauze (kraći ali apsolutno fantastičan) bio je dostojan završnoga slavlja.

Kapsule ‘lijepog’
Pod dirigentskim vodstvom umjetničkoga ravnatelja Ansambla, maestra Berislava Šipuša, večer je otvorena Minijaturama za Lewisa Carrolla Ive Maleca iz 1968., visokovibrantnom zvučnom paletom koja iz Carrollova djela posuđuje nelogičnost diskursa „u korist iznenađenja“, no s kojim dijeli i afinitet prema fantaziji, humornom i usputnom. Fantaziju i zanesenost privremeno je zatim prizemljio Ante Knešaurek i djelo O jednom trenutku usamljenosti (2018.), razložen zvučni korpus „slučajnih instrumentalnih susreta“ koji ipak imaju teleološku putanju, čiji je pokretač svakako pomna dinamička razrada.
I ritorni Sande Majurec, pisan za flautu, klarinet, violinu, violončelo i glasovir, nastao 2013. godine, počeo je neprekinut niz fantastičnih ostvarenja koja su svakako obilježila večer. Koloplet gestâ koje nikad ne razaraju zvučnom snagom, ali čija unutarnja elaboracija pršti svježinom i imaginacijom; zvuk se sabija u male kapsule ‘lijepog’, a i fina arhitektonska razrada (kojom se uređuje suodnos vanjskoga i mikrorazinâ) reflektira već umnogome prepoznatljiv autoričin rukopis. I ritorni se pokazao uspješnim i iz interpretacijskoga ključa.

Eklektični Šipuš
Dick Tracy and the most peculiar case of all – falling in love Berislava Šipuša, za sedam glazbenika, peta je skladba iz ciklusa Dick Tracy, koji još nije zaključen. Komad prepun citata, što vlastitih što tuđih, tek s jednoga aspekta rasvjetljuje Šipušev eklektični um, oko i uho, a vlastiti opis djela, objavljen u koncertnoj knjižici, čita se i doživljava kao ‘dodana vrijednost’ njegovoj pjenušavoj dramaturgiji. Riječ je o nizu kratkih tableauxa; svaki je posvećen određenoj skupini instrumenata, glazbenoj gesti ili citatu, čiji se element je ne sais quoi ponajbolje očituje u slušateljskoj želji koja ne jenjava, nego se, naprotiv, pojačava iz takta u takt. Osim majstorskoga pristupa strogo glazbenoj materiji, dodatak formuli mogao bi (ovdje) biti i Šipuševo nepristajanje na jednoznačnost, i to ni pod koju cijenu.

Off skice
U praizvedbi večeri pozornica je pozdravila prošireno izvođačko izdanje, uz skladbu Ivana Josipa Skendera naziva (Anti)Pop Sketches. Šarolika glazbena vizija, nacrti koji se inspiriraju pop-kulturom, ali i izvrću njezine zakone, frenetičan plan koji, taman kad se negdje slušno smjestimo, odmah osjetimo da je u nekom svom parametru – off. Od polimetričnoga uvoda plesnog karaktera do nagloga skliznuća u soundtrack nekog akcijskoga filma (gdje zloguki trombon nagoviješta lava ili aligatora ili nešto treće), Skenderova Mala trgovina užasa skriva mnogo fantastičnih čudesa. Također, neporeciva je činjenica da se autor u svojim Nacrtima ne libi instrumentacijskih ekshibicija, od kojih bih svakako istaknula par trube i sintesajzera, a element boje bitan mu je i u statičnijim blokovima koji će, recimo, aludirati na neki trop Twin Peaksa. Kako bilo, djelo ne nudi mirnu kolijevku ni mjesto za opuštanje; malo je to noćna mora, malo Aladin; Aladin pak pojede aligatora, a Fred Astaire hoda svijetom s jednom kraćom nogom. Težnje Ivana Josipa Skendera ipak ne bih čitala kao pokušaj razotkrivanja velikih prijevara koje nam popularna kultura oduvijek servira, nego radije kao apeliranje na naš zvučni imaginarij kao neiscrpan i bezgraničan, i na kulturu kao mjesto varijacije i kreacije. Uz uvjerljiv kompozicijski doprinos, takve nam citatnosti uvijek treba!

Izvor: Cantus 228

Prati na:
https://www.cantus-ansambl.com/
https://www.facebook.com/CantusAnsambl/
https://www.instagram.com/cantus_ansambl/