Davor Branimir Vincze na koncertu SO HRT-a

Skladatelj Vincze je nekoliko dana prije praizvedbe novoga djela nastalog prema Modestu Petroviču Musorgskom i njegovim Slikama s izložbe, stigao u rodni Zagreb ravno iz Silicijske doline, gdje je na Sveučilištu Stanford obranio doktorski rad.

Nadahnuće i odnos prema postojećem autorskom radu nepresušna je tema rasprava i (ne)slaganja na različitim umjetničkim poljima, a kad je riječ o glazbi, odnos prema referencijalnom glazbenom materijalu jedna je od zanimljivih i relevantnih tema kojom se ovaj put skladateljski bavio Davor Branimir Vincze. U sklopu Majstorskog ciklusa Simfonijskoga orkestra Hrvatske radiotelevizije koji je proteklu sezonu muzicirao u Maloj dvorani Doma sportova, 20. svibnja ove godine praizvedena je, pod ravnanjem odličnoga mladog dirigenta Valentina Engela, Vinczeova nova orkestralna skladba. Podsjetimo, nakon završetka studija kompozicije u Grazu i Stuttgartu, specijalizirao se za elektroničku i algoritamsku glazbu na pariškom IRCAM-u te netom doktorirao na Sveučilištu Stanford u klasi Briana Ferneyhougha. Oplemenjen novim idejama i tragom jedne od brojnih (višedimenzionalnih) mogućnosti skladateljskog pristupa, stigao je u rodni Zagreb te orkestru ponudio izazov: partituru zanimljivog pristupa, a nosi naizgled zbunjujuć naslov: Reimagination of Ravel’s Reiteration of Mussorgsky’s Reconfiguration of Hartmann’s Pictures. Riječ je zapravo o sažetom opisu onoga što se u djelu događa te onoga što mu je prethodilo.

Četiri rada
Poznata je priča o klavirskoj suiti Slike s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog, koju je pariška praizvedba orkestralne inačice s potpisom Mauricea Ravela upisala u povijest. Slijedom zajedničkog elementa u tradicionalnoj ruskoj motivici, među slikama koje su polazište za ciklus bili su i radovi Viktora Hartmanna koji su u Vinczeovu slučaju također poslužili kao jedna od polazišnih točaka i nadahnuće, ali dakako na potpuno drugačiji način nego kod Musorgskoga. Iz postinternetske perspektive Vincze se prema poetičkom materijalu svih triju umjetnika te glazbenome materijalu dvojice skladatelja odnosi kao prema totalu iz kojega oblikuje vlastitu skladbu, ali umjesto prihvaćanja klasičnoga odnosa prema gotovo „opće dogovorenim“ shvaćanjima motiva i glazbenih elemenata kompozicije, odnosno prethodno određenog glazbenog značenja motiva koje permutira, bira svoj odnos prema njima. Načelno poznat sadržaj čujemo kao svježu, zvukovno bogatu kompoziciju i potpuno nov zvuk. Kako je sam rekao, „hipotetski gledano, sva četiri rada – Hartmannove slike, klavirska skladba Musorgskog, Ravelov orkestralni aranžman i moj rad – leže u istom višedimenzionalnom prostoru, samo je svaki od autora odlučio povezati te točke na potpuno drukčiji način“. Beskrajne mogućnosti u tome pruža mu primjena različitih algoritama. Iako kritičari takvoga odnosa prema skladanju nerijetko propituju i gledaju na korištenje algoritama, određenih računalnih procesa te umjetne inteligencije kao na suženo poimanje uloge skladatelja i glazbe uopće, povijesno bi se korijen takvoga pristupa mogao vidjeti i u načinu promišljanja kakav su imali stari Grci. S ciljem upoznavanja mogućnosti i prirode glazbe prema brojevima kojima su se teorijski i fizički nastojali približiti svemiru, glazbi su davali širu, univerzalniju perspektivu (i važnije mjesto u društvu i znanostima). Današnji algoritamski postupci i sustavi koriste se modelima umjetne inteligencije, no o konačnom zvučnom ishodu, autorskom djelu, ovdje ipak i dalje odlučuje – sam skladatelj.

Inovativni pristup
Reimagination je prvo djelo u kojem se Vincze koristi skladateljskom tehnikom koju je sam osmislio, a to je microllage. Riječ je o tehnici „koja upotrebljava pretpostojeći materijal kao strukturnu česticu, koja, premda nosi određena obilježja originala, gubi originalnu funkciju u finalnoj strukturi“. Kako su neke Hartmannove slike u konačnici, slijedom tinjanja kratkog zanimanja za toga likovnjaka, ostale sačuvane samo u Musorgskijevoj glazbi, tako su možda neke buduće glazbe skrivane u njezinim međuprostorima.
Spekulativnog istraživačkog nerva, Vincze ostaje inovativan u pristupu skladanju i istraživanjima. Otvara niz pitanja i tema, zadajući samome sebi problemske situacije, umjetničke izazove i kompozicijsko-tehničke zadatke koji ga vode na vrlo individualnom i zanimljivom umjetničkom putu. Što slijedi nakon ovog poglavlja koje smo čuli u izvedbama protekle (online) koncertne sezone, dalo se naslutiti i na upravo zaključenom trećem programskom bloku Muzičkog biennala Zagreb, gdje je predstavio dio svojega ništa manje intrigantnog opernog prvijenca u nastanku.

Izvor: Cantus 228
Autorica fotografije: Marija Štilinović/HRT

Prati na:
https://db-vincze.com/
https://www.facebook.com/dbvincze/
https://www.instagram.com/db.vincze/