Duh Franka Zappe lebdi nad Zagrebom

„Hm! Trebaju li suvremene umjetnosti pokušati doprijeti do publike? To pitanje rijetko čujemo izvan glazbe, a odgovor je u slučaju svih umjetnosti isti: sve su one, među ostalim, vidovi komunikacije. Želja za ‘dopiranjem’ do ‘sugovornika’ gotovo je uvijek sastavni dio inicijalnog stvaralačkog impulsa.S druge strane, je li komunikacija doista uspješna ako stalno govorimo ono što mislimo da publika želi čuti umjesto onog što smatramo bitnim? Dugoročno, konformizam ne koristi ni u odnosu na očekivanja publike ni u odnosu na pravila glazbenog establishmenta.Ta pravila postoje upravo zato da bi se kršila.”

Mirela Ivičević, skladateljica, Glazba.hr, 30.11.2025.

Beskompromisni stav Mirele Ivičević, jedne od najuspješnijih hrvatskih skladateljica u Europi, može se komotno primijeniti na život i umjetnički opus Franka Zappe (21. prosinca 1940., Baltimore, Maryland, SAD – 4. prosinca 1993., Laurel Canyon, Kalifornija, SAD), jednog od najvećih glazbenih umjetnika ne samo SAD-a nego i svijeta, koji već u prvim rečenicama autobiografije, bez imalo ograda i ustezanja, pod naslovom Knjiga? Kakva knjiga? među ostalim piše: „Mislim da je dobro da knjige i dalje postoje, ali one me uspavljuju… Jedan od razloga zbog kojih ovo radim (pišem autobiografiju, op. A. B.) jest navala glupih knjiga (na nekoliko jezika) koje su tobože o meni. Smatrao sam da bi trebala postojati barem jedna, negdje, koja bi sadržavala golu istinu. Lijepo bih vas upozorio da ova knjiga nema pretenzija biti neka vrsta ‘cjelokupne’ usmene povijesti. Donosim je isključivo zbog konzumacije i zabave. Autobiografije obično piše netko tko smatra svoj život zaista iznimnim. Ne držim da je moj život u bilo kojem smislu izniman – pa ipak, prilika da se iznesu neke stvari s margine i budu tiskane primamljiva je.”

Tako će Zappa odmah na početku ove knjige, koju s pravom na njezinim koricama izdavač ističe kao neizostavnu enciklopediju rock and rolla, leksikon mudrosti antiestablišmentskog genija i izumitelja DIY principa, zakletog opozicionara svakoj sili i autora 130 albuma najrazličitijih glazbenih stilova, objedinjenih u nezaboravnom liku i djelu Don Quijotea alternativne scene.

Cenzura i bolesti društva

Zato u ovoj knjizi nećete naći tabloidnih pikanterija kojima rock autori i zvijezde znaju zatrpavati mainstream medije. Zappa naglašava da drogu nikad nije ni probao, a da konzumira duhanske cigarete i pije puno kave. U ovoj začudnoj knjizi, originalno objavljenoj nekoliko godina prije smrti, Frank Zappa pripovijeda doslovno o svemu drugome bitnome za njegovo stvaralaštvo: glazbi, djetinjstvu i odrastanju, industriji zabave, filozofskom i praktičnom pogledu na umjetnost, politici, religiji, obitelji, cenzuri i bolestima – prije svega – američkog društva, što iz današnje perspektive izgleda kao točna dijagnoza uspostavljena u ranoj fazi sindroma koji je do sad već poprilično poodmakao. Kao svaki „pravi umjetnik“, Zappa je slutio što će se ružno događati.

Lucidno su izdavači na koricama primijetili da poruka koju nam je prenio Frank Zappa glasi:
„U redu je praviti budalu od sebe i od drugih, dokle god nemaš loše namjere (kao oni na vlasti, na rukovodećim pozicijama, šefovi odjela, glasnogovornici orkestara…) i voliš glazbu, koja će ti omogućiti da učiš i razumiješ svijet.“

Britanijo, naslađuj se! Stupaj, pijana Ameriko.

Knjiga Frank Zappa glavom i bradom puna je izazova, što potvrđuju i naslovi 19 poglavlja: Britanijo, naslađuj se, Sve o glazbi, Mene ne zanima, Stupaj, pijana Ameriko, Brak (kao dadaistički koncept), Porno ratovi, Crkva & Država, Sve o šmokljanima, Praktični konzervativizam…

Kako su “Porno ratovi” koštali Franka Zappu mjesta predstavnika Češke u trgovinskim i turističkim pitanjima

Posebno važno za slobodu umjetničkog izražavanja jest poglavlje koje je Zappa naslovio Porno ratovi. Ne, nije bila riječ ni o kakvoj njegovoj kritici američke filmske pornoindustrije, nego je „krivac” velike cenzorske afere 1985. u SAD-u bio Prince, odnosno njegova glazba iz filma Purple Rain. Piše Zappa: „Jednog dana 1985. Tipper Gore, supruga demokratskog senatora, svojoj je osmogodišnjoj kćeri kupila album s glazbom iz filma Purple Rain, koji je već imao upozoravajuću cenzorsku oznaku filmske industrije (MPAA) i već je izazvao znatnu kontroverzu zbog svojega seksualnog sadržaja. Kako god, iz nekog je razloga bila šokirana kad je kći naglasila referencu na masturbaciju u pjesmi ‘Darling Nikki’. Tipper je okupila gomilu prijateljica, washingtonskih domaćica, od kojih je većina bila udana za utjecajne američke senatore i poslovne ljude, i s njima osnovala PMRC.”

Fundamentalističko ispiranje mozga

Bio je to Parents Music Resource Center ili, u slobodnom prijevodu, Centar za roditeljsko vrednovanje glazbe. PMRC određuje što je podobno za djecu i omladinu, a što nije. Onaj proizvod koji prema mišljenju PMRC-a „kvari našu djecu” dobije naljepnicu PMRC-a i možete misliti kako na to ulagivački reagiraju diskografi, radijske postaje i trgovci koji neće ploče s naljepnicom u svojoj trgovini.

Zappa je naprosto „poludio”.

Slao je otvorena pisma i predsjedniku SAD-a, Kongresu i općenito se borio protiv naljepnice u javnosti:

„Teza PMRC-a je bez ikakve vrijednosti i temelji se na bućkurišu fundamentalističkog ispiranja mozga i nelogičnih zaključaka… Ako pišete pjesme, je li vas itko pitao želite li ostatak karijere provesti prilagođavajući svoje stihove tako da odgovaraju potrebama izmišljenog jedanaestogodišnjaka? Odgovor je očigledno: ne. U svemu ovome glavna briga bila je poslovna agenda vodećih diskografskih kuća naspram seksualnih neuroza budnih dama.”

I kad se sve pomalo stišalo i postalo rutinski svakodnevno, Franku Zappi je njegov angažman za slobodu izričaja došao na neku vrstu naplate.

I to, molim vas, zbog čega?!

Nije dobio naljepnicu ni na jednu svoju ploču, ali je 1990. bio pozvan u Prag kod predsjednika Václava Havela ne samo na razgovor i zahvalu za sve što je svojim stvaralaštvom značio disidentima u Čehoslovačkoj pod čizmom SSSR-a, nego je predloženo i usvojeno da će Frank Zappa predstavljati Češku u trgovinskim, turističkim i kulturnim pitanjima.

E, ali nećeš ti! Vjerojatno su tako pomislili u PMRC-u.

Čim je to došlo do američke administracije, uslijedila je intervencija američkog državnog tajnika Jamesa A. Bakera prema Vladi u Pragu pa je naš Frank Zappa mogao ostati samo u ulozi neslužbenog kulturnog izaslanika. Svemu je, naravno, najviše kumovala članica PMRC-a, supruga Bakerova, Susan!

Kapetan Goveđe Srce

Slobodouman kakav jest, unikatni avanturistički rock-gitarist i skladatelj općenito, ali i poklonik suvremene klasične glazbe – Weberna, Varèsea, Stravinskog, ali i doo-wopa – Frank Zappa kombinirao je satirične rock pjesme s konvencionalnijim rock formama. Nazivali su ga i kumom komičnog rocka, a djela je od njega naručivao i Pierre Boulez. Ipak, sebe je uvijek smatrao „jako, jako normalnom osobom“, iako je u rivalstvu i prijateljstvu bio s jednim „apsolutno uvrnutim tipom“ – Captain Beefheart (u apsolutno slobodnom prijevodu, Kapetan Goveđe Srce). Václav Havel obožavao je obojicu.

Frank Zappa nakon razgovora u predsjedničkim dvorima u Pragu: „Da ne povjeruješ. Pričali smo o trgovini i umjetnosti, turizmu, ali najviše o meni i Captainu Beefheartu!“

Moon Zappa i “Valley Girl”

Eto, iznenadio se Zappa, mada su njega znale iznenaditi i stvari iz vlastite karijere. Na primjer, singl “Valley Girl”: njegova jedina ploča koja se plasirala pri vrhu top-liste najprodavanijih singlova u SAD-u.

Otkud sad to?

Kad se zna – a i on je to najbolje znao – da nikad nije ni primirisao gornjim pozicijama top-lista. A ni “Valley Girl” nije bila njegova dodvoravačka pjesma za najširu publiku. Ta on to ne bi ni znao stvoriti. Na takvo ga je „djelce“ nagovorila malodobna kći Moon.

Riječ je bila o supkulturnoj pojavi u San Fernando Valleyju.

Početkom osamdesetih u Dolini je na površinu isplivao socioekonomski, čak bismo mogli reći i lingvistički, mladenački stereotip pod nazivom Valley Girl. Riječ je bila o djevojkama iz San Fernanda, pripadnicama sloja koje su iskazivale mnogo veći interes za konzervativne vrijednosti i upadljivu materijalnu potrošnju nego za intelektualna i duhovna postignuća.

Možete samo poslušati s kakvom je oštricom Zappa obuhvatio tu pojavu, uz sva moguća objašnjenja pojedinih izraza koje izgovara mala Moon. I umjesto da pjesma naiđe na uvrijeđenu reakciju gomile – jer je bila zappovski opaka – polučila je uspjeh i pridonijela tome da se ”Valley Gir” supkultura proširi i izvan San Fernanda.

Eh, svašta se u toj Kaliforniji može dogoditi, naročito kad u njoj živi i radi Frank Zappa.

Inače, u toj je dolini odrastao i čuveni redatelj Paul Thomas Anderson, koji je snimio sjajan film o tom prostoru – Licorice Pizza. Jedno je vrijeme San Fernando bio i centar industrije za zabavu odraslih (čitaj: filmske pornoindustrije svih vrsta), o čemu je Anderson snimio film Boogie Nights.

Počelo je 1975., kad je nastupio, naravno, s Mothers of Invention, u Zagrebu i pritom za RT Zagreb iznio dojmove s gostovanja: „Moram reći da zagrebačka publika bolje zna engleski jezik nego ona u Ljubljani ili mnogim gradovima u Europi. U Zagrebu su reagirali smijehom kad god je to trebalo, što nije bio slučaj u Ljubljani ili drugdje. Bio sam stvarno iznenađen jer su na ono što smo odašiljali s pozornice strastveno reagirali čak i redari u plavim kutama koji su brinuli oko sigurnosti. Boravak u hotelu bio je posebna priča. Stalno su nas posjećivali tipovi koji su izgledali kao sovjetski partijski vođa Nikita Hruščov. Bili su odjeveni u ona siva odijela i tražili, njuškali – ima li djevojaka u našim sobama!”

Zappa 21. 11. 1975. – Uživo na nosaču zvuka 47 godina kasnije

Dakle, to se zbilo 1975. A 2022. svijet je ugledao koncertni album Franka Zappe –Zappa ’75 Zagreb/Ljubljana, snimljen u Zagrebu 21. studenoga 1975. i Ljubljani 22. studenoga 1975.

Zasluga za objavu ovog albuma ide prije svega producentu Ahmetu Zappi, Frankovu sinu, koji je procijenio iznimnu vrijednost koncerata u Zagrebu i Ljubljani – toliku da ih objavi 47 godina nakon što su održani, i nakon što je njegov otac sam ili s Mothers of Invention objavio ništa manje nego 130 albuma!

Album nema samo veliki značaj za Zagreb i njegovu glazbenu baštinu nego i, kako ističu recenzenti, potvrđuje činjenicu da je Zappa u Zagrebu i Ljubljani izvodio niz skladbi bez prethodnog finaliziranja – zapravo u jam sessionu – a one su svoj konačni oblik dobile tek naknadno. Inače, koncerte u Ljubljani i Zagrebu 1975. organizator je reklamirao kao – Mothers of Invention Yugoslavian Extravaganza?! Kao da je riječ o nekakvoj estradnoj zvijezdi perolake kategorije!

Jazz orkestar HRT-a svira Franka Zappu

Ništa zato – duh Zappe lebdio je cijelo to vrijeme nad Zagrebom, pa je 2015. u Zagreb u radni posjet doputovao aranžer i dirigent Edward Ed Palermo, koji već desetljećima vodi orkestar specijaliziran isključivo za djela Franka Zappe. Palermo je sa sobom donio raspisane aranžmane Zappinih skladbi za Jazz orkestar HRT-a. Zajedno su priredili nezaboravan koncert u Gorgoni u MSU-u.

Inače, prema Edijevim vlastitim riječima, kad je prvi put u životu slušao glazbu Franka Zappe, činila mu se „bezveze“, a Zappa mu je djelovao kao jedan od najružnijih likova koje je vidio! A onda je, malo po malo, shvatio svu genijalnost Franka Zappe.

Slično je Jazz orkestar HRT-a upriličio i tri godine kasnije. Pod ravnanjem Andreasa Marinellija, na Tomislavcu, u okviru manifestacije Zagreb Classic, Jazz orkestar HRT-a izveo je program pod nazivom Progressive Deviation. Iza tog naslova, naravno, stoje djela Franka Zappe! Tako da njegovo stvaralaštvo, duh nekonformizma i avanturizam sa sretnim ishodom u biti stalno jesu tu, među nama – na ovaj ili onaj način.

Prava bitka za hrvatsko izdanje trajala je 20 godina!

Najnoviji „doprinos“ je ukoričena autobiografija ovog uvrnutog umjetnika – Frank Zappa glavom i bradom. Oko tog prvog hrvatskog izdanja postoji priča, kao i oko naziva izdavača Sandorf. Obje su snažno povezane s likom i djelom Franka Zappe.

Ivan Sršen je prije dvadesetak godina bio urednik mnogih autobiografija svjetskih rock-zvijezda za hrvatsko tržište. I, naravno, želio je dobiti privolu Gail Zappe, Frankove supruge, koja je vodila sve poslove vezane uz njegovo izdavaštvo – za njegova života, ali i nakon smrti. Zappinu autobiografiju osobito je želio objaviti, iako je nastala još osamdesetih godina.

Sršen mi priča da je ta komunikacija do konačnog odobrenja bila iznimno aktualna: 2005. Amerika mu je izgledala još udaljenija od Amerike osamdesetih, a danas je vrlo blizu. Uostalom, duhovitost nikad ne zastarijeva i već je taj aspekt dovoljan razlog da se knjiga čita i da se smije.

Prava bitka za hrvatsko izdanje trajala je nevjerojatnih dvadeset godina. U jednom trenutku dogovor je bio finaliziran i Sršen se spremao na put u Kaliforniju na potpis ugovora. Ali, avaj – Gail je u međuvremenu umrla i sve poslove oko Zappine ostavštine i Frank Zappa Family Trusta preuzela su djeca: Ahmet, Diva, Dweezil i Moon. Gail je najveće ovlasti ostavila Ahmetu i Divi. Sršen je morao čekati da se nova situacija pravno sredi, a tek je tad dobio pristanak i potpis za hrvatsko izdanje.

Zašto je sve to trajalo toliko dugo još dok je Gail bila živa? Zappa je bio preveliki individualac i slobodnjak da bi lako prepustio sudbinu svojih djela drugima. Ježio se na samu pomisao da ga „okljaštre“ nekakvi konzorciji ili velike kompanije ili da ga se jednostavno opljačka u umjetničkom i financijskom smislu. Sam spomen riječi „korporacija“ dizao mu je kosu u zrak. Zato su toliko oklijevali, provjeravali – hrvatskog izdavača kao i sve druge – i odobrili tek kad su uvidjeli upornost, ozbiljnost i potpunu upućenost Sandorfa, kao i činjenicu da će autobiografija biti dostojno predstavljena hrvatskom čitatelju. I tako je i bilo.

Sandorf, poput Zappe, ima snažno izraženu „uvrnutost“ u najboljem značenju te riječi. I, što je najvažnije, ovdje je riječ o popularnoj kulturi iza koje stoji tvrdoglavi individualistički pristup, otpor svakoj sili i svakom establishmentu, bez ustupaka tržištu, a pogotovo konzorcijima.

Sandorf?! Tko ili što je Sandorf?!

Eto zašto sam u uvod ove priče o duhu Zappe nad Zagrebom citirao Mirelu Ivičević. Na samom kraju pitam Sršena: odakle naziv Sandorf za izdavačku kuću? Tko je ili što je Sandorf? Možda neki dvorac? Ili tajnoviti, opaki lik?

Ivan Sršen: „Sandorf je dobio ime po glavnom junaku istoimenog romana Julesa Vernea, Matijašu Sandorfu – fikcionalnom mađarskom revolucionaru koji je zbog protudržavnog djelovanja u Austro-Ugarskoj utamničen u austrijskom zatvoru u Pazinu. Uz pomoć prijatelja uspijeva pobjeći iz tamnice te preko Istre i Dalmacije umaknuti vlastima izvan Monarhije. Prikrivena metafora imena, ako ju je uopće moguće samostalno dokučiti, jest imaginarni bijeg od svega onoga što nam se ne sviđa i što nas tišti.”

Toliko o prezimenu Sandorf i nazivu zagrebačke izdavačke kuće. Knjiga Franka Zappe i Petera Occhiogrossa Frank Zappa glavom i bradom – autobiografija objavljena je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. U svakom slučaju – za svaku pohvalu. Riječ je o velikom umjetniku iznimne kulturološke važnosti, čiji duh već desetljećima lebdi i iznad nas.

P.S.

Frank Zappa počiva u Memorijalnom parku braće Pierce u Westwoodu u Los Angelesu. Na istom groblju počivaju, primjerice, Roy Orbison, Billy Wilder, Natalie Wood, Dean Martin i Marilyn Monroe – sami velikani Hollywooda. U pisanim dokumentima groblja za Zappu, među ostalim, stoji: „Glazbenik, široko slavljen kao jedan od najinventivnijih i najprovokativnijih glazbenika svoga vremena. Njegov rad karakterizirali su satirični, često devijantni tekstovi i korištenje naprednih glazbenih oblika koji se obično ne nalaze u rock-glazbi, kao i iznimna tehnika sviranja gitare. Njegov bend The Mothers of Invention bio je tek produžena ruka njegove vlastite kreativnosti, a ne suradnička grupa.“

I na kraju – kako su dobili ime The Mothers of Invention? Kad ih je prvi diskograf pitao kako se zovu, Zappa je rekao: „Majke.“ Diskograf je uzvratio: „Tko će to kupiti – ploču grupe Majke? Nitko. Dajte neko drugo ime.“ Zappa je, kao iz topa, rekao: „Onda smo The Mothers of Invention.“ž

Nakladnik: SANDORF, Zagreb, 2025.

Za izdavača: Ivan Sršen

Urednik: Matko Abramić

S engleskog preveli: Ivan Sršen i Darko Milošić

Prijevod pjesama: Ivan Sršen i Vida Davidović

Naslov izvornika: The Real Frank Zappa Book

Copyright 2025, UMG Recordings, Inc.