Povodom novog albuma
ABOP: „U crkvi u koju mi idemo, propovijedi su duge“
Postavljeno tako da im vremenski ograničim odgovaranje i time maksimalno otežam stvar, posložio sam bendu ABOP nekolicinu pitanja povodom izlaska njihovog novog, drugog studijskog izdanja Masters of Afters.
Sa željom da obje strane dobiju što žele, nakon dobivenih odgovora, možemo reći kako je After bolji od partija. Iako se ovo čini kao izjavna rečenica, nećemo pogriješiti ako kažemo da su izašli izvan okvira konvencionalnog odgovaranja te nam pružili upravo ono što bend jest.
Malo mistike, nedokučivosti, a opet sa stavom „neka zvuk priča“, nije ni bilo potrebno više od toga. ABOP se ne javlja često, ali kad nešto objave, onda je pod mus da se ispoštuje i posluša.
U suprotnom, zaboravili bismo da dolaze sa Zemlje, već bismo mislili da su neka intergalaktička federacija koja se spustila među ljude i samo kliknula play da pokrenu moždane živce Zemljana željnih dužih putovanja i iskorištavanja plesnih cipela na podijima diljem svijeta.
Pustio sam vaš novi album Masters of Afters u zvučnike tijekom jednog radnog poslijepodneva. U jednom trenutku, kao da sam se našao na plesnom podiju, samo što oko mene nije bio bend, već je počinjao ”Crater”. Bome nije bila ni ponoć, ali kao da sam bio spreman izaći na dobar after, iako je bio četvrtak. Šest je godina prošlo od prvog albuma Delta – kad je za vas vrijeme da se poveća broj studijskih izdanja? Je li problem to što ste produktivni van ABOP-a? Mnogi od vas su na „sve strane“: više bendova, više posla, više organizacijskih briga za probe, kreativna promišljanja…
U ABOP-ovom svijetu, ponedjeljak je nova nedjelja. Ponedjeljak je dan kad cijelom zapadnom svijetu započinje radni tjedan. Tako i nama, u 12 sati nalazimo se na kavi iznad studija i odlučujemo hoćemo li se taj dan družiti pričom, šutnjom, ručkom ili instrumentima. Možemo samo pažljivo pratiti kretanje mase ABOP-a i blago ju usmjeravati jer smo spoznali da ionako ovisimo o entropiji svemira. Vrijeme ionako postoji da se ne bi sve dogodilo odjedanput, nego kako bi rekli u Komiži: „Pomaaalo.“
Koliko je bitno da pjesma danas ‘uzme’ publiku te ju povede na svojevrsno putovanje? I otkud ljubav prema elektroničkoj glazbi? Pročitao sam kako ste nastali kao bend, ali afteri su poseban dio u izlascima koji ne dožive svi na isti način.
Svi smo, više-manje, djetinjstvo proveli u blaženim, prirodno analognim osamdesetima, dok su devedesetih novi fenomeni bili rat i njegova kontrateža – rejv. Starija braća i sestre išli su na Future Shockove i Galaktike, glazba Terrordrome hard corea posuđivala se u ilegalnim „cedetekama“, dok su se kasnije kupovali mp3 CD-i jer je download bio 4kbps, uz fantastičan soundtrack modema koji se spaja na carnet. Dnevne spoznaje iz elektroničke glazbe bile su koncentrirane u newsgrupama hr.rec.music.rave te kasnije hr.alt.rave, gdje je postojala čvrsta zajednica starosjedilaca i lurkera koji su rafinirali ukus i standarde svih dijelova scene. Objavljivan je i časopis techno.hr. Uz tako dobro definiranu zajednicu i te njene postulate, bilo je pomalo zavodljivo ući u novi crkveni prostor koji se zvao klub ili hala na Velesajmu, vidjeti novu vrstu svećenika – tj. DJ-a – i uživati u drukčijoj svetkovini s jednako anonimnim partigoerima, kao i u bilo kojoj drugoj crkvi.
Sve je to bilo sporije i konkretnije pa na tom tragu muziku radimo i danas: van vremenskih okvira, linearno pletemo tkivo s ciljem da zakurblamo partigoera na opuštanje, a kasnije i na mahniti ples u finalu intergalaktičke euharistije.
ABOP / Damir Žižić
Je li publika danas postala izbirljivija? Posljednjih godina svjedočimo tome da duže pjesme možda i ne prolaze dobro (u gotovo svim žanrovima) pa se rade pjesme od minutu-dvije. Je li dobro podilaziti publici (nekad) ili nikad?
Uvijek se postavi pitanje u koju crkvu ide ta „neka“ publika. U crkvi u koju mi idemo, propovijedi su duge. Što su duže, imaju hipoteze i pretresu više pitanja te na kraju daju nekakav zaključak, to se naš ushit dovodi do maksimuma (što bi rekao Bare). Kao npr. Plastikman remix System7 – AlphaWave. Ipak taj slow food pristup s kojim čovjek živi milijun godina možda više pomogne čovjeku da digne rejv krilaticu Peace Love Unity Respect, nego često mindless pristupi – „sve, odmah, smjesta, sada“, koji naposljetku završe gastrointestinalnim bolovima na kauču ispred ogromnog Boga Netflixa.
”The End” mi je fantastična 12-minutna epopeja. Moram priznati da o elektronici ne znam puno, ali osjećaj mi nalaže da je na snazi dominacija trancea i techna. U kojim ste sve smjerovima istraživali i kretali se posljednjih nekoliko godina?
ABOP od svojih početaka ide od razvijenog prostranstva beskonačnog svemira prema sekundi treptaja velikog praska formaliziranog u jednom čistom atomu ABOP-a. Sve stvari na albumu, ma koliko različito zvučale, imaju jednaku kemijsku strukturu – koja se spaja sa sličnim strukturama koje postoje u svakom otvorenom slušatelju. Konačni rezultat ovog eksperimenta svaki opažatelj i eksperimentator doživi i osjeti sam za sebe.
Ovo je i vaše prvo izdanje vezano uz LAA. Kako je došlo do suradnje s njima?
Mislimo da je to rezultat entropije svemira. Kratko i jasno.
Činjenica je da vas ne slušaju samo ljudi vezani uz elektro-party scenu. Kako komentirati današnju kombinaciju: da vas u isto vrijeme mogu slušati i metalci i punkeri? Možda nešto što je bilo nezamislivo prije 20-ak godina… Je li to znak da u pristupu više nema granica, već se samo gleda izvođač/bend na pozornici te inspiracija i energija koje dolazi s pozornice prema publici?
Kad nas ljudi vide na pozornici, možda im izgledamo kao ljudi koji znaju šta rade. Ljudi su se u svojoj povijesti uvijek držali onih koji su znali što rade.
Tako da u najmanju ruku ili znamo što radimo ili kad ne znamo što radimo, kažemo: „Nemam pojma što je ovo, možemo sjest’ i odmorit’ pa odmah ili poslije saznati kako da se izvučemo iz ovoga.“ Nešto će se dogoditi. Valjda to ljudi vide.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Petero vas svira, dvojica su tehnička podrška – tako djelujete od početka? Hoće li se u vašem pristupu svirki uživo sad, u ovoj fazi s novim albumom nešto promijeniti/nadodati?
Postava je uvijek ista: u svim vremenskim prilikama i neprilikama, južnim i sjevernim hemisferama. To je taj omjer, to je ta solucija. Stalno se mijenja, uvijek ostaje ista. Živjet će kad umre. Što je poslije, ne znamo.
Recenzije albuma zasad su takve da postoje samo riječi hvale. Je li to poticaj za dalje, poticaj da možda češće izbacujete studijska izdanja? Vjerujem da na probama postoje stvari koje odsvirate, ali se nikad ne nađu na repertoaru. S obzirom i na manji broj pjesma po albumu, je li neke teško ‘izbaciti’ i staviti sa strane?
Aparate koji zasvijetle kad ih uključimo u struju nosimo, njih sviramo. Puno je eksperimenata izvedeno, ali na vremenski ograničenom koncertu odsviramo one koje u tom trenutku nama najviše sjaje.
Hoće li afteri izumrijeti? Naime, diljem Europe sve se više zatvaraju noćni klubovi, provodi u kasni/rani sat su sve rjeđi… Z generacije i mlađe ne čine se raspoloženi za partijanje kakvo je možda bilo uobičajeno devedesetih, dvijetisućitih. Kako vi gledate na cijelu situaciju?
Svaka generacija ima svoje uvjete odrastanja koji im donekle diktiraju kako upravljati emocionalnim, duhovnim i fizičkim životom. Možda smo mi odrasli u 80-im i 90-im godinama trebali fizički ekspresivnije metode samoregulacije. Bitno je da je „sve“ na „svom“ mjestu ili pokušava biti te da možemo doći do sebe i osjetiti što je „sve“ i „ na svom mjestu“ iz prethodne rečenice. Često se i nama dogodi after u hammocima u šumi, slušajući solo klavir Keith Jarretta u Melody at night with you pa afteriramo sa šojkama, srndaćima i debelim hrastom.
Je li sada vrijeme za još jednu europsku turneju nakon objavljivanja Masters of Afters? Možete li se prisjetiti kako je to izgledalo na vašim prethodnim turnejama po europskim gradovima: publika, vjerujem, nije imala predrasuda jer pjevanja nema, a muzika je tu da ‘vozi’ cijelo vrijeme…
Svugdje nas čeka više ili manje ljudi koji nas više ili manje trebaju. Mislimo da smo potrebniji ljudima u regiji, ma koliko god površinski izgledalo da pripadamo u Europu ili svijet. Svirat ćemo na svim mjestima gdje god postoji ljudski rod, a da ih naša materijalna tijela i prijevozna sredstva mogu dosegnuti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koliko publika utječe na to kako će se neka stvar razviti na pozornici, mijenjate li aranžmane u hodu?
Naše stvari kreću kao fiksna kompozicija putničkog vlaka sa svemirskog ranžirnog kolodvora s kojeg nas ljudi pozdravljaju, a neki i trče za vlakom. Pokreću se, zahuktavaju i ubrzavaju. U svakom trenutku, kod približavanja maksimalnim brzinama, može se dogoditi rascjep i otpusti se toliko energije da pogodimo brzinu svjetlosti. S obzirom na to da nitko ne zna opisati to stanje, ne znamo ni mi. Možda da pitate publiku.
Što vam je najveći kompliment koji ste čuli nakon koncerta?
Jačina buke glasova i žestina plesa stvorena spajanjem energija u klupskom ili koncertnom prostoru.