Adam Semijalac: „Htio sam da tambura zapomaže, zavija, tuli i plače“

„Vijest da nemam karcinom bio je novi početak na kojem sam morao izgraditi potpuno novi sustav vrijednosti i naučiti živjeti s nizom činjenica i promjena koje svakodnevno prožimaju moj život. Trebalo se početi suočavati sam sa sobom, napokon,“

podijelio je s nama zagrebački majstor bluesa Adam Semijalac, od 2004. godine pa sve do pandemijske rupe poznat kao Bebè Na Volè, a koji je Prvoga maja objavio kantautorski album Ode dite, drugi pod imenom koje su mu nadjenuli roditelji. Bio je to povod ovom razgovoru u kojem smo htjeli saznati što je jednog zagrebačkog dečka nagnalo da složi album za čije tekstove mnogi misle da su preuzeti iz neke zaboravljene narodne pjesmarice.

Dok se ljudi novog kova pri upoznavanju rado utječu pitanjima poput „čime se baviš“, „otkud ili zašto si ovdje“, kod onih drugih još uvijek je vrlo popularno pitanje „čiji si?“, „odakle si“ ili njegova sažeta inačica „ti si od tamo?“ ako se porijeklo već čuje. Semijalčevo Dite, u mnogočemu odjek sahranjenog i često previđenog projekta Bebè Na Volè, zbunjuje svog slušatelja jer se napaja na različitim aspektima kontinentalnog folklora, a svoje jedinstveno mitsko izvorište pronalazi u „univerzalnim temama i problemima s kojima se suočavamo od pamtivijeka“, objasnio je Semijalac.

Premda njegova obitelj korijene ima u Đakovštini i zadarskom zaleđu, on je prvenstveno „gradsko dite“ odraslo na bluesu i rocku, a folklor je počeo proučavati u potrazi za načinom na koji može ne samo pomiriti, već i spojiti zvuk našeg podneblja s tom američkom muzikom koja ga je odgojila. Prva i ne u potpunosti osviještena najava tog stilskog usmjerenja potječe još iz 2014. godine. Tada je Semijalac obradio i kasnije na koncertima izvodio neslužbenu đakovačku himnu “Đakovo, Đakovo grade”, a značajan odjek imao je i njegov “Baba Ljuba blues” iz istog vremena. Na tom tragu, samo pet-šest godina kasnije, snimljen je Tanac za crnega vraga, a prošle godine i Moje srce se reskoli, album tradicijskih pjesama u njegovom i aranžmanu Dunje Knebl objavljen u veljači ove godine.

O svome odnosu sa selima iz kojih potječu njegovi roditelji te poslovičnim selom kaže da je površan i povremen. Čine ga ljetovanja u Posedarju, boravci u Gorjanima i Đakovu te brojni jednodnevni i vikend-izleti diljem Hrvatske. Uz to o seoskom načinu života zna ponešto od svojih baka i djedova te iz literature i filmova koje je gledao, ali selo i prirodu uglavnom koristi kao priliku za odmor. „Naravno, nemoguće je ne primijetiti u kakvom je stanju selo zadnjih 30+ godina i da su ta ista sela koja Selma [Banich] i ja obilazimo već godinama prazna i zapuštena. Mislim da je sada sasvim evidentno da ako nemaš „zdravo“ selo, ne možeš imati ni zdravo društvo. Što bi rekla pokojna baba Ljuba: „Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu“,“ komentirao je Semijalac upotrijebivši pritom citat koji je ujedno i naslov Selmina i njegova umjetničkog istraživanja.

Adam Semijalac / Foto: Ivan Idžojtić

Iako je nastalo u naizgled jednostavnom i kratkom procesu nema sumnje da je Dite plod višegodišnjeg traganja, što etnomuzikološkog, što onog intimnog i vezanog uz zdravstvene među inim drugim problemima s kojima se Adam kao profesionalni glazbenik još uvijek nosi. Svoju publiku ono je osvojilo tvrdom poezijom osnaženom neporecivom glazbenom uvjerljivošću. Naim,  zvuk Diteta jednako dobro funkcionira kao blues-folk i kao naša tradicijska glazba, to je taj neponovljivi dijalog glazbenika i njegovih, ali i posuđenih uzora te njegovih, ali i posuđenih instrumenata, među kojima su dangubica, samica, bugarija i banjo. Struka je Dite objeručke prihvatila, kako naša, tako i američka (sic!).

„Činjenica da je [Ode dite] uvršten u 12 albuma koje preporučuje Ted Gioia za mene je velika čast. Čak se i on zapitao: Što je zapravo ova glazba? I usporedio me s Blind Willie Johnsonom, jednim od najvećih blues-folk glazbenika svih vremena. Za mene ultimativni kompliment. Jelka Vukobratović, naša etnomuzikologinja i docentica na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, također je vrlo pozitivno pisala o albumu. Jednako, ako ne i više, dirnuli su me vrlo iskreni i spontani statusi i poruke raznih ljudi, znanih i neznanih,“ osvrnuo se Semijalac na reakcije koje su do njega došle u samo mjesec dana od objave albuma.

Zanimalo nas je kako je album prihvatila njegova obitelj. „Poslao sam album tati na preslušavanje, rekao je da je dosta mračan i da mu se sviđa. Da čuje razne utjecaje. Mama ga je također preslušala i kaže da je presretna i jako ponosna na sve što radim. Sestra nije imala komentara,“ podijelio je s nama.

Ode dite album je koji u svom stilu nastavlja nikad završen dijalog o temama koje tako lako umijemo potisnuti iz svijesti: ljubav, rat, Bog i ženska priroda, a posvećen je bakama i djedovima antifašistima. „Nisam religiozna osoba niti se bavim religioznim temama,“ odgovorio je Semijalac na pitanje koje mjesto zauzima religija u njegovim doživljajima i reinterpretaciji starine. „Spominjanje Boga je nešto što je utkano u naš jezik. U pozitivnom i negativnom smislu. Tako su neke od tih fraza ušle i u ovaj album jer odgovaraju formi kojom sam se bavio. Činjenica je da iza glazbe koju slušam postoji i duhovna pozadina. Nekako pokušavam razdvojiti to dvoje. Tražiti inspiraciju u melodiji i interpretaciji, ali pri tom ne zaboraviti na činjenicu da iza takve glazbe stoje mnoge mučne i teške priče koje su usko vezane za religiju, crkvu, kolonizaciju i druga zla koja su zadesila razne narode diljem planete.“

Adam Semijalac / Foto: Ivan Idžojtić

Dok u religiji vidi staro zlo te ističe antifašizam kao svoju baštinu i vrijednost koju zastupa, Semijalac se u glazbi ipak usredotočuje na ono zajedničko svima. Tom korpusu tema pripada i transgeneracijski PTSP, kolektivna trauma koju stvaraju rat i post-ratno vrijeme. „Na tome se skupljaju politički poeni i pojedini pojedinci jako dobro profitiraju. Tu je i mržnja koja se seli „s koljena na koljeno”. Taj vječni začarani krug. Mislim da kolektivna trauma zahtijeva kolektivnu terapiju. Ne znam, možda čak i nekakvu kolektivnu katarzu u kojoj smo spremni oprostiti, otpustiti i nastaviti sa svojim životom,“ zaključio je Semijalac.

Treća i posljednja tema koju smo komentirali je žensko iskustvo, njegov odnos prema majčinom nasljeđu i tradiciji obrisanog prezimena, odnosno patrijarhatu. „Patrijarhat kontrolira, određuje i uvjetuje živote ljudi, posebno živote žena, kao oblik društvene organizacije i ideologije goni u ratove, podčinjava, dominira i pokorava žene, ali i čitave zajednice. Na ovom albumu žena simbolizira ljubav, utjehu, snagu i oprost. Iako pati više od muškarca, ona je spas i rješenje za probleme patrijarhalnog društva. Često ignorirani glas razuma u ludilu koje generira društvo pomahnitalih muškaraca,“ rekao je o motivu žene u svojoj glazbi.

„Dok sam pisao tekstove, razmišljao sam o ženi koja se kroz pjesmu ne obraća muškarcu, već drugoj ženi kao prijateljici i ljubavnici. Gostovanjem Tajane Josimović i Lane Hosni želio sam uvesti žensku perspektivu. Pjesme poput “Zore”, “Nije moje”, “Nesreća”, “Drugovi moji”, “Cile zime” mogu se pjevati i promatrati iz ženske perspektive. Na primjer, u pjesmi “Cile zime” ona zbog pritiska sredine ipak odlazi i udaje se za muškarca, iako pati za svojom djevojkom.“ Otac, ime, majka, tradicija, iskreno, kao sestri, nastavite sami igru asocijacija.

U nastojanjima da oživi tradiciju i poveže se s nasljeđem svoga naroda na razini na kojoj se povezuje s onim posredovanim kroz medije Semijalac nije sam. Slične brige mòre i sudionike članka koji je simbolično nazvan Uvodom u alternativnu tamburašku scenu. Semijalac se osjeća dijelom te priče.

Sa slikarom i glazbenikom Mislavom Lešićem, o čijem smo Ukletom dukatu već pisali, Semijalac surađuje godinama. „Mislav mi je prišao na katamaranu za otok Unije. Tako smo se upoznali. Predstavio se i rekao da je veliki fan mog rada. Ubrzo sam i ja postao veliki fan njegovog rada i počeli smo surađivati.“ Mislav je napravio omote za tri njegova albuma: Time of great depression iz 2014., Hate is a wonderful thing iz 2018. te aktualni Ode dite.

Na pitanje je li upoznat s ostalim autorima iz toga članka, ŽIVOM, Nemečekom i Mito Matijom, odgovorio je da prati ŽIVINU glazbu te da mu je refren singla “Power”, „I need power“ često pomagao kao mantra kad je zdravstveno bio loše. „Ono što sam čuo od Nemečeka mi je fenomenalno jer je stavio tamburu u potpuno novi kontekst. Potpuno drugačiji zvuk. Volio bih surađivati s njim,“ priznao je Semijalac.

„Mislim da svatko od nas pokušava redefinirati što za njega ili nju znači tradicijska glazba. Pokušava je staviti u novi kontekst i dati joj neke nove konotacije. Meni je to bilo važno jer sam htio čuti nešto novo. Htio sam uvesti elemente koji su s godinama postali „moj“ folklor, elemente bluesa, soula i gospela. Htio sam uprljati zvuk tambure, približiti ga glasu. Htio sam da i ona zapomaže i zavija. Da tuli i plače. Dati joj onaj ljudski element koji meni osobno jako fali kad je u pitanju naš folk,“ naglasio je Semijalac i dodao da bi vrlo rado surađivao s drugima i širio tu priču. Iako se ne smatra tamburašem, otvoren je za eksperimente, pa i to da pjesme s Ode dite izvodi mješoviti zbor, kada on već ne može.

Naime na svoj 40. rođendan Adam Semijalac je saznao da ima rak štitnjače, a operirao ga je prije približno tri godine. Tijekom operacije oštećena su mu dva gornja laringealna živca čija je funkcija istezanje glasnica te je njegov glas izgubio gotovo oktavu i pol s falsetom. Stoga, iako postoje načini da njegove glasnice s vremenom povrate neke izgubljene funkcionalnosti, Semijalac neko vrijeme neće moći pjevati uživo i promovirati album na uobičajen način.

Adam Semijalac / Foto: Ivan Idžojtić

Folklorne pjesme oduvijek su stvarali pojedinci, kao što je u svojoj recenziji napisala i već spomenuta etnomuzikologinja Vukobratović, „koristeći otprije poznate formule da bi ispjevali nove pjesme kao svjedočanstva vlastita senzibiliteta prema svojoj okolini“. No ono što je zanimljivo kod navedenih mladih autora, među kojima je i Semijalac, jest to što se njihovo stvaralaštvo ne zaustavlja na prvom eksperimentu, već prerasta u odjek njihove osobne filozofije. Primjer za suprotno, odnosno neponovljeni glazbeni eksperiment bio bi odličan album Siromahi i lazari Ivana Grobenskog.

S obzirom na to da je Adamova borba za status slobodnog umjetnika još uvijek aktualna pitali smo ga misli li da je ovim albumom napravio pomak prema zaduživanju hrvatske kulture koji su mu dosad nijekali. „Osobno smatram da sam napravio veliki pomak što se tiče izričaja i žanra. E sad, hoće li to prepoznati HZSU? Iskreno, sumnjam. Ne znam što se mota po glavama onima koji odlučuju kome će dodijeliti status. Možda je i bolje da ne znam. U svakom slučaju bit će zanimljivo kad se sljedeći put budem prijavljivao.“ Što god se zbilo, čini se da će rezultate ovoga puta pratiti nešto veća publika.