Ahmed Burić: „Muzika je stvar svijeta - ako uzimaš dio, ti i vraćaš nešto u njega”

Ahmed Burić jedan je od majstora riječi koji je podjednako zainteresirao i oduševio publiku diljem širokog, tradicijski bogatog područja, odakle i crpi inspiraciju. Pjesnik, prozaist, prevoditelj i novinar u Zagrebu gostuje kao glazbenik, otvarajući novu sezonu ciklusa Lisinski srijedom. 

Lisinski će ugostiti probrane glazbenike s kojima je Burić izgradio svoju svestranu glazbeničko-pjesničku priču temeljenu na istoimenoj knjizi Nenada Rizvanovića, Valceri iz Translajtanije. Riječ je o putovanju oko svijeta, čije su točke između New Orleansa i otoka Lastova, preko Osijeka, Nagykanizse, sibirskih stepa i afričkih pustinja ili, kako je sam Burić napisao, to je  „mali eksperiment jedne grupe ljudi koja se ne kreće linearno kroz svemir.”

Ahmed Burić na predstavljanju albuma

S Translajt orkestrom nastupate u Lisinskom u Zagrebu 24. rujna, izvodite Valcere iz Translajtanije s istoimenog albuma; imali ste već nekoliko koncerata s Translajtom, a paralelno katkad nastupate s Damirom Imamovićem, s kojim ste bili snimili Sina pustinje. Kako kombinirate ili izmjenjujete te dvije formacije?

Nije to bilo planski. Sin pustinje ima svoje „gigove”, on živi neovisno o nama. Tako da sam sinoć bio u Svrzinoj kući, u Sarajevu, gdje Damir Imamović ima nastupe srijedom uvečer; to je jedna stara kuća, u starom bosanskom slogu, izveli smo nešto sa Sina pustinje i to je dobro prihvaćeno. Vidim da ljudi reagiraju, a to je dobro jer je spoken word nova stvar kod nas, time se nitko nije  puno bavio.

S Valcerima smo odsvirali Stolac i Osijek i BKC u Sarajevu, to je drukčije: tu je glumica Maruška Aras, Melika Hadžić koja svira violinu, gitarist Toni Kitanovski, Branko Sauka, moj stari suradnik, koji je uletio na basu umjesto Žige Goloba, i ja. I to je drukčija energija.

Ovo s Dadom Imamovićem je baš sin pustinje, neki desert blues, to je njegova muzika i dosta toga ima korijen u Sjevernoj Africi. Ima i nešto iranskog, jer on svira perzijski tar na toj ploči.

A za Valcere imamo drugi instrumentarij: gitara, bas, violina. Nenad Kovačić svirao je udaraljke na albumu, a ja sviram i tamburicu. Tu je i neka frula: sve ono što me podsjeća na pejsaže koje je Rizvanović uradio u svojoj knjizi, Valceri iz Translajtanije. Zapravo je to ipak, ako mogu tako reći, duboko panonska knjiga, a ipak ne mogu pobjeći od sebe: jako volim muziku Delte Louisiane, ipak dolazim iz bluesa, u nekom antropološkom smislu. U svakom slučaju, te su se dvije stvari pomiješale i sad idu skupa.

Jako volim muziku Delte Louisiane, ipak dolazim iz bluesa, u nekom antropološkom smislu

Damir i ja smo već nešto razgovarali da bismo radili nastavak Sina pustinje koji bi se zvao Sin prašume – šalim se, naravno… U svakom slučaju, otvara mi se nekakav muzički put.  Uvijek sam nešto prćkao oko bendova, nije to bila ozbiljna posvećenost, a sad mi se čini da je polako došlo vrijeme da više nisam gost. Nisam gost u glazbi, nego živim – muzika se plete oko mene i ja sam u njoj, a to je zapravo ono što sam oduvijek htio raditi.

A u međuvremenu je glazbenika oko Vas sve više, možda bude i veliki orkestar, kako ste krenuli…

Možda i bude, vidjet ćemo kako će ići. Velika su pomoć i Dado Imamović i Toni Kitanovski. Toni je snimio jedan album koji je, ako gledamo društvene mreže, recepcijski ostao malo po strani, ali je svirao na puno festivala. To je album s Čerkezi orkestrom, Romima trubačima iz Skoplja. Čuo sam to i rekao: „Ja ću nekad nešto raditi s ovim čovjekom, on razumije o čemu se zapravo radi.”

Orkestar nije ništa drugo nego obitelj i u tim odnosima moraš biti pažljiv, a trebaš biti sretan. Gledam da se okružim ljudima koji imaju slične frekvencije. I zasad moram reći da mi ne ide loše, zadovoljan sam, nema previše trzavica.

Recite mi više o tome što izvodite i koji je bio proces nastanka glazbe. Očita je razlika i u tome što su u suradnji s Damirom Imamovićem tekstovi Vaši, a u Valcerima Rizvanovićevi.  Kada ste uglazbljivali njegove tekstove, jeste li odmah imali ideju kakva glazba, kakav zvuk, ide uz njih ili se to razvijalo kroz improvizaciju, kroz rad s drugima?

Bio sam urednik te knjige u BuyBooku, 2018. godine. Rizvanović kaže, a ja se toga ne sjećam, da sam rekao: „Ja u ovoj poeziji čujem neku muziku.” Onda je došla korona, bio sam u Zagrebu, čekao na testiranje da bih mogao u Sloveniju i u međuvremenu se pojavila neka njegova stara gitara, koju sam popravio. I gledajući te pjesme, polako sam sklapao – negdje dva akorda, negdje tri, negdje  melodijsku liniju, da vidim može li se to.

Rizvanović kaže da sam rekao: „Ja u ovoj poeziji čujem neku muziku”

Otišao sam u Novo Mesto, tamo je jedan super zanimljiv tip,  rođenjem Karlovčanin, Tomislav Jovanović Tokac, frontmen grupe Dan D, slovenske pop-rock atrakcije. On ima studio i pitao sam ga hoće li mi dati da eksperimentiram, a on je rekao da ga je zato i napravio. I Igor Ilić, producent, i ja sjeli smo i snimili pet-šest demo snimaka: Putovanje, Rondel, Radio, Jezuitsku baladu.

Pustio sam to svom društvu u Zagrebu i Rizvanović je rekao da  mu je to odlično. I rekao da se prijavim na natječaj SABAHA, Sabora bošnjačkih asocijacija u Hrvatskoj. Podržali su projekt pa smo otišli u Novo Mesto. Kad sam pustio Kitanovskom demo snimke u Kopru, on je rekao onim svojim američkim berkleyevskim akcentom: „Ovo ću ja producirati.” Onda sam bio miran, ako Toni stoji iza mene, kao što je i Dado stajao prvi put.

Na Sinu pustinje ipak govorim svoju poeziju. Drugi je proces. Dado Imamović je priličan perfekcionist i kod njega stvari ne idu van mikrofona, što se kaže. Ovdje mi je bilo stalo da muzika ne bude zvučna kulisa, nego da ta poezija bude organski obučena u muziku.

…da bude malo neurednije, znači?

Haha, ma ja, malo neurednije. Da je više punk rock, ipak smo odatle. A tu je i frula pa ja recitiram na talijanskom pa Tokac pjeva na našem, ali i jednu na slovenskom. Htio sam da to baš bude u duhu teksta. Jer je taj tekst onako malo blesav, na najbolji mogući način. Govori o  bandi koja treba pljačkati poštansku kočiju. Tekst je malo western i sav je nadrealan i osjetiš vrućinu ravnice dok čitaš tu poeziju. Htio sam da to bude vruće, kad čuješ gitaru koja zvoni praskavo ili kad imaš udaraljku koja je poput čegrtuše, kao zmija zvečarka.

Uz tu prerijsko ravničarsku stvar – da se ne gađamo pretjeranim referencama – negdje sam imao u glavi malo Divlji zapad, malo TexMex… Eto, Dragaš je napisao da ga to asocira na Coodera ili Waitsa, na čemu mu hvala, to je ozbiljan kompliment. A s druge strane, imamo i bećarsko-lakatoški pristup, što bi se reklo, ima bluesa u toj mađariji.

U Translajtu postoji još jedan glas, onaj glumice i pjevačice Maruške Aras. Je li to glas alter ega ili neki zaseban lik?

Ona je divna. Nisam je znao otprije, nju su „izmislii” Zvone Jurić i Rizva. Rekli su da ima jedna glumica, radi kao asistentica na Akademiji i stvarno se zove Maruška. Zove se kao lik iz knjige, toliko o alter egu! Ostvarila nam se metafora.

Kad se ona pojavila kod Vedrana Peternela u studiju, ja je još nisam znao, ali sam već, čuvši je na telefon, shvatio da ona to ima u sebi. I onda je sve lako išlo, poslali smo Toniju u Skoplje da „montira”. Jer nam je trebao ženski glas. Neke pjesme su zaista ženske, neki Nenadovi tekstovi zaista su trebali ženski glas s autoritetom. Da to ne bude glumica koja govori riječi, nego se jednostavno stopila s time.

Kad dolaziš u muziku, dobro je da imaš i nekog utemeljenog u kazalištu

Potom je organski došlo do toga da ona sve vrijeme bude na bini. Jer je neodvojiv dio svega, sve se i kroz nju realizira. Ta energija koju je donijela na stage i kojom ona govori sasvim je legitiman i, mogu slobodno reći, bolji dio cijelog tog zamešateljstva.

Gledao sam i njihovu duo-dramu Kronika nestajanja i vidio sam da Maruška stvarno ima nešto od onih pravih glumica. Baš bih je mogao zamisliti da igra cabaret u Berlinu 1920-ih ili neku brehtovsko-wilsonowsku predstavu.

Meni su ljudi iz kazališta jako zanimljivi jer imaju drukčiju vrstu iskustva. Kad dolaziš u muziku, dobro je da imaš i nekog utemeljenog u kazalištu.

Maruška Aras na predstavljanju albuma u Sarajevu

Neke ste već spomenuli, ali koje su još muzike Vaše „početne”, one koje su Vas, kako se kaže, formirale?

Vrlo je to šareno… Kao mali kreneš u muzičku školu i upoznaješ neka djela. Muče te s tim etidama, lomiš prste s Duvernoyem, onda se pojavljuje radijski pop osamdesetih. Ja sam dijete novog vala. Kad sam čuo Talking Heads, Stranglerse – albume No More Heroes, Rattus Norvegicus – kliknuo sam s tim. Onda je došao legendarni Paket aranžman pa Haustor i Film. To su derivati punka u nekom smislu. Može se reći: rokenrol s nešto više koncepta.

Ali nije mi bilo strano pustiti Schumanna, Schuberta, romantičare… Bélu Bartóka, to me znalo ponijeti. Drukčije je kad netko iz klasike tj. iz pokušaja klasike, u mom slučaju, uđe u neki, uvjetno rečeno, popularni žanr.

Ja sam to dugo kuhao i zapravo mislio da nikad nije moje vrijeme, da moje vrijeme nikad u muzici neće doći. Taj post-rock i grunge 1990-ih bili su mi daleki, ali me uhvatila ona world music pomama. Slušao sam Nusreta Fateha Ali Khana, DouDOu N’Diaye Rosea, bubnjara iz Senegala… Kolegica koja je nekad bila pijanistica rekla mi je nakon koncert: „Znaš, ovako je bilo i na koncertu Laurie Anderson!“ Rekoh: „Ništa mi bolje nisi mogla reći!“

Post-rock i grunge 1990-ih bili su mi daleki, ali me uhvatila ona world music pomama

Spomenuli ste Bélu Bartóka, on i geografski odgovara Translajtaniji, a i mnogo se bavio tradicijskom glazbom, davno prije pojma world music. Imate, dakle, više poveznica.

On je baš bio umjetnik s mjerom. Točno vidiš da ima nešto od onog najboljeg, univerzalnog duha, a hoće gledati iz lokalne perspektive. U osnovi se slažem s idejom da kompozitor u nekom trenutku mora pisati u duhu naroda, ne nužno svog – jer otkud meni Panonija, ja sam iz Bosne – nego u duhu nečega što korespondira s našom univerzalnom percepcijom, muzika je stvar svijeta. Ako uzimaš dio, ti i vraćaš nešto u njega. I ta muzika pripada i tebi ako radiš na pravi način. Pitanje takvog autorstva zapravo je dio univerzalnog duha kojem je muzika glavni nosilac.

… i zato ponekad otkrijemo da tradicija jedne zemlje ima zajedničkih točaka s tradicijom neke daleke druge zemlje, s kojom izvorno nije imala dodira.

Tako je, a to su Menuhin i Ravi Shankar pokazali, kako te stvari idu. Ili kad se nađeš s nekim tko svira irish blues i vidiš da nakon 15 minuta završite u nečemu međimurskom ili makedonskom. Sve su te stvari duboko povezane.

Nisam mogao sanjati da ću se naći u tome da sviram svoje teme na tamburici s, praktično, rokenrol bendom i violinom. Ne planiraš te stvari, one se jednostavno dogode.

Možete li reći koji bi još bile zajedničke osobine Translajtanije na koju se pozivate – poetske, muzičke osobine?

To je možda prostor srednje Europe, prostor blistavih umjetničkih djela i velikih zločina. O tome su nam na različite načine govorili Karl Kraus, Krleža, Danilo Kiš, László Végel, Ottó Tolnai… A imamo i novu generaciju.

Nekako tu škvadru, tu bandu iz Valcera iz Translajtanije vidim kao grupu desperadosa koja želi završiti na moru. Ali im se to nikako ne da.

Klasična tema, naći more!

Oni bi htjeli pobjeći. Kad bi netko radio film i kad bi me uzeo da budem koscenarist, ja bih napravio tako da oni stalno hoće završiti na moru, a nešto im se ne da – malo zbog njihove prirode, malo zbog činjenice da je more nekad predaleko od Panonije, a i malo zbog osjećaja, što kaže Kafka: „Sve na svijetu prolazi osim sna o životu pored mora.“

I to je krajnje točno, barem u mom slučaju, a čini mi se i u slučaju Rizvinih junaka. Oni su grupa očajnika kojoj se ne da stići do obale.

Unutar toga imamo i tu tugu koja je ista tuga od Alpa do Karpata. Podskup onoga što je Czesław Miłosz  nazivao „drugom Europom”. Europa je stari kontinent, a ove zemlje nastale raspadom SSSR-a iJugoslavije zovu Nova Europa. Taj paradoks je vjerojatno ono što i mene tjera ovako razmišljati.

Kažu „nova”, a osjećamo se starima?
E to je sad stvar osjećaja… Ta priča o Velikoj povijesti, sve je to jedna velika mitomanija. Zato sam se možda uhvatio na te valcere, jer što je narod nebitniji, gradi o sebi veći mit. I to mi je vodilja. Ja sam čovjek iz malog naroda i ne mislim da je, uz sve poštovanje činjenica, to glavna odrednica svih nas.

Mislim da smo mi nešto puno prije onoga kakva nam je netko dao imena i što nam piše u putovnici da jesmo, da smo nešto puno prije toga i nešto puno iza. Barem se nadam, možda je to moja naivnost, vjera u zajedničkost svijeta. Možda u ovom vremenu u kojem živimo ne treba tako razmišljati.

S druge strane, većina ljudi koja mene zanima u povijesti je tako razmišljala. Ljudi koje ja cijenim ipak su bili širi od lokalnog konteksta, prekoračivali su određene daljine da bi zbližavali ljude. Ako sam imalo pridonio, stihovima, muzikom ili cijelim performansom, ako sam potaknuo nekoga na razmišljanje o tim stvarima, o tome da mi nismo samo pripadnici svoj nacionalnih zajednica, nego nešto veće i univerzalnije, osjećam da sam ispunio zadatak.

A u tom razbijanju mitomanije, nacionalnih i drugih mitova, dobro dođe punk pristup, muzički i generalno.

To je tako, punk pomaže. Ipak je to stvar socijalnog angažmana. Mislim da je besmisleno biti estradna zvijezda u službi nekakve politike, uvijek sam bježao od toga i većinom me rad tih „umjetnika” nije zanimao. Moji su oni s one strane. „Slobodan čovjek kaže ‘ne’”, govori Malraux.

Moji ljudi uglavnom sviraju u malim klubovima

Volim one koji drukčije gledaju na stvari, koji nisu zadovoljni postojećim stanjem, koji hoće razvijati svoju percepciju svijeta i ući među ljude sa svojom slikom svijeta. Zato valjda nikad nisam bio ni ljubitelj stadionskih grupa. To mi je izgledalo prenapučeno i kičasto. Moji ljudi uglavnom sviraju u malim klubovima.

Kad smo kod malih klubova, koliko Vam znače prostori u kojima nastupate? Uskoro imate u koncert u Lisinskom, koji je klasična koncertna dvorana, dok negdje drugdje možda imate više barsku atmosferu, možda i drukčiju publiku? Treba spomenuti i da će Vaša ekipa opet jednom „zalutati”, jer iznova neće završiti na moru, nego u Zagrebu.

Super je što nam je pružena prilika da u Lisinskom, u jednom klasičnom prostoru, pokažemo što radimo. Ali ta energija nije bitno drukčija, bez obzira svirate li na stećcima u Stocu ili na terasi Kulturnog centra u Osijeku, samo se mijenjaju kulise. U Stocu je to bila stara bosanska nekropola, a s terase Kulturnog centra u Osijeku praktično vidiš pola Slavonije pa sam osjećao da je naša banda u prirodnom okruženju.

Vjerojatno ste u pravu, da i mi, dok ne nađemo taj put do mora, moramo proći krug kao i naši junaci. Međutim, sve je to dio jedne te iste putešestvije koju zovemo život, a znamo da život nije samo život. Postoje i, što se kaže, priključenija.

Bio sam u Lisinskom pogledati dvoranu, prije dva mjeseca. Obično to ne moraš, ali bila je prva stvar koju sam učinio kad sam došao u Zagreb, da je pogledam, da vidim kako ja u njoj dišem. Onda sam shvatio: „Aha, to je mjesto na kojem ćeš ti pokazati to što radiš.“ I imao sam neki pozitivan feedback. Da mi se nije svidjelo, ne znam kako bih…

U Lisinskom ste dio prilično novog ciklusa Lisinski srijedom, primarno usmjerenog jazzu i world musicu, s te je strane logično Vaše „uparivanje”.

Sve se s Valcerima slaže daleko od konvencionalnih puteva, a opet  ide u nekom svom smjeru, iako se ekipa još nije dočepala mora – barem ne tako da bi tamo bila sigurna.

Imao sam u dvorani Lisinski neki pozitivan feedback, da mi se nije svidjelo, ne znam kako bih…

Ahmed Burić – Lisinski srijedom

Imate li još neke muzičke planove osim koncerta u Zagrebu? I ima li u tom nestizanju do mora novih tekstova? I tekstova za koje je u planu uglazbljivanje?

Imamović i ja počeli smo se ponovno nalaziti oko tekstova. Sinoć smo izveli jednu pjesmu koju smo skupa radili zadnjih dana. Ima planova. Recimo, bilo bi mi zanimljivo nekada s Kitanovskim uraditi poeziju Blaže Koneskog, velikog makedonskog pjesnika, s muzikom.

Sad ste mi dali ideju, razmišljam… To bi se dalo uraditi s Pupačićem i možda poezijom Danijela Dragojevića. Možda bi u tom smislu trebalo praviti taj morski album, da se konačno dođe do tog mora!

Uglazbljenje bi se dalo uraditi s Pupačićem i možda poezijom Danijela Dragojevića, u tom smislu praviti morski album, da se konačno dođe do tog mora!

Čudno je to, razmišljam literarno, ali svejedno me muzika vodi kroz to. Možda trebamo tako raditi. Svakako ću sjesti s Tonijem i s Damirom da to prodiskutiramo, oni su dobri savjetnici. Osim što je svaki majstor u svom zanatu – Dado u sevdahu, a Toni u jazzu – mi se dobro razumijemo. I unutar toga će, nadam se, nastati još nešto. A muzika je put do sreće, to znamo još od djetinjstva.

Fotografija preuzeta s društvene mreže autora

Ulaznice za zagrebačko koncertno predstavljanje Valcera iz Translajtanije dostupne su ovdje.