Aklea Neon: "Evolucija mi je neodoljiva. Ne mogu mirovati"

Debitiravši 2019. godine, Aklea Neon na sceni se istaknula prije svega kao putujuća glazbenica čiji su autorski glazbeni zapisi bili svojevrsni dnevnici životnih iskustava. No, kroz niz eklektičnih singlova, od kojih se njih pet našlo na prvijencu Dođi na joji, do njegove same objave prošlo je tri godine, što je neobično mnogo vremena za glazbene debitante.           

Pitao sam svoju sugovornicu da u kratkim crtama pogleda unatrag ovoga glazbenog putovanja, pa kaže kako „nema crta kod mene, sve su neki 5D oblici – išao je u isto vrijeme u dužinu i širinu, timebendao i putovao kroz vrijeme. Stvaranje je trajalo četiri godine. Na početku mi je za jednu pjesmu trebalo šest mjeseci. Učila sam polako, na putu – doslovno i figurativno.”           

Njezin je album mapa osobna kreativnog rasta, emocionalnog, ali i fizičkog putovanja po svijetu, što ilustriraju njezini singlovi i pripadajući spotovi, za što nastavlja kako je „prvi singl završila u Londonu, a spot za njega proputovanjem kroz Brazil na motoru. Sviđa mi se to – inspirirati se novim mjestima. Ostatak sam snimala u raznim zakutcima svijeta, no završna faza albuma dogodila se tijekom pandemije u mojoj dnevnoj sobi. Nekako mi je taj cijeli period izolacije zapravo pomogao da se fokusiram i završim moj – do sada – najveći kreativni projekt.”                                                 

Osvrćući se na osobni rast i promjene u pristupu koje su se odrazile na brzinu rada, Aklea ističe kako je pritom „shvatila koliko više vjerujem u sebe kao umjetnicu i koliko sam ipak napredovala od svojih početaka. Nekad to ne možemo vidjeti. Na kraju sam u šest mjeseci završila pet pjesama. Nisam dobra s brojevima, ali i meni je očito da mi je učinkovitost spajkala. Naravno, na njima nisam radila sama, ogromna podrška mi je bio glazbeni genij Pavle Kladarin (Klaada), producent s kojim sam radila na najviše pjesama i bez kojeg bi ovaj album čekali još koju godinu.”                                                   

Kada govori o najvećim izazovima oblikovanja cjelovita višeslojnog djela, kaže da je doma s ekstremima, ali ipak, najteže joj je bilo ostati fokusirana jer „volim tu ljepotu života pa znam otplivati daleko i zaboraviti da mi je u Abletonu otvoren nedovršen projekt. Frend je jednom rekao da sam ja hedonist s kapljicom discipline. A što se tiče najboljeg, ono tek dolazi; želim u rukama držati svoj prvi vinil, to je trenutak koji iščekujem.”

Gotovo četiri godine rada tako su je naučile „strpljenju, vjerovanju u proces, planiranju, ne forsiranju… Postala sam mekša kroz njegovo stvaranje, a to mi se sviđa.”

Kroz singlove pokazuje stilsku i žanrovsku eklektičnost – odrednicu i karakteristiku suvremenih glazbenih strujanja – da bi se na samom albumu pokazala puno konzistentnija i koherentnija. Kao vezivni element cjeline vidi sebe i kaže da je ona „to ljepilo. Ipak je sve idejno došlo iz mene, bez obzira na žanr. S tim se nisam zamarala, umjesto toga sam istraživala sebe u raznim razvojnim trenutcima. Ovo nije konceptualni album. Kroz zadnje četiri godine bila sam u procesu razvijanja vještine da bih idući mogla raditi na taj način. Na albumu se može čuti razvoj mog zvuka od organskog do elektroničkog, i na kraju neka fuzija obaju zvukova.”                                                                                                                         

Kako navika ljudskog uma zahtijeva jasne kategorizacije – u ovom slučaju žanrovska definiranja i opise – album Dođi na joji Aklea mi nije željela opisati riječima ili pokušati dati definiciju zvuka, nego radije nalaže kako je „glazba tu da se sluša. Predložila bih ekipi koja čita da odu na Spotify, YouTube ili Bandcamp i simultano ga slušaju dok ovo čitaju. Bolje da oslikaju sami svoju sliku. Što je veći broj slika, to je album višedimenzionalniji.”                     

Prvijenac je nastao za vrijeme pandemije i nehotice odrazio životnu točku u tim vremenskim okvirima. Pitao sam je misli li kako je on njezin osobni dnevnik ili portret u tom vjerojatno kreativno najizazovnijem razdoblju. Autorica odgovara da je „samoizolacija normalna u umjetničkom procesu, pogotovo u vrijeme dovršavanja projekata i vraćanja u kontakt sa svojom izvornom prirodom.  Čini mi se da se iz ove grupne izolacije rodilo najviše umjetničkih djela ikad. Svi smo stvaranje koristili kao lijek, su-kreirali bolje sutra.”                                     

Odražavajući se tako na sebe u kreativnom, ali i znakovitom razdoblju, danas na sebe gleda kao na samouvjereniju i autentičniju umjetnicu: „Manje mi je važno svidjeti se drugima. Shvatila sam da taj people-pleasing na duge staze šteti meni i mojoj umjetnosti. I shvatila sam da dolazi iz rane u kojoj ne vjerujem da sam dovoljno vrijedna da radim ovo što radim. Svi imamo mišljenja o svemu; kad bi bilo manje mišljenja, a više razumijevanja i podrške lebdjeli bismo iznad zemlje.”

“Kao one-girl-band ne punim stadione, nego manje klubove, pa sam bila taj go-to izbor organizatorima jer donosim energiju velikog izvođača u džepnom pakiranju.”

Album predstavlja premijerno u revitaliziranom klubu Dva osam, nekadašnjoj kultnoj Jabuci. U novom ruhu kluba, i sama ga izvodi u svježem ruhu: kao bend. Nakon što je godinama putovala s gitarom i looperom na ramenu, doma premijerno predstavlja novu formaciju imena Sound Doulas: Ana Kelemen za bubnjevima, Helena Hena Ernoić na basu i Ivna Ji na semplerima i ritam mašini. Osobno ih nazivlje „soul sestre koje razumiju što predstavljam jer i same žive sličan život. Imati još tri glazbenice uz sebe na pozornici je san.” Premijerni nastup rasprodan je vrlo brzo te je zakazan i novi nastup, o čemu radišna glazbenica kaže da „iskreno i ne stigne razmišljati od silnih priprema. Najbolje da me ovo pitaš nakon nastupa. Oba!”