Aleksandar Ljiljak (Headoneast): „Idem dalje iz pozicije sretnog čovjeka“

Zapravo već naveliko radim na pjesmama za četvrti album, otkriva Aleksandar Ljiljak, autor i frontman Headoneasta…

Proslavivši četvrt stoljeća karijere ne tako davno, Aleksandar Ljiljak zacementirao je svoju poziciju između domaćeg art popa i mainstreama, ono usko mjesto koje u Hrvatskoj dijeli, recimo, s kolegama iz Mayalesa, Nipplepeople i Detoura. 1998. osnovao je grupu Yammat, a 2003. projekt Headoneast koji je, hvala na pitanju, u međuvremenu narastao do benda i upravo objavio novi album, pod jednostavnim brojem 3. To se učinilo kao zgodan povod za intervju i prolaz kroz teme, od Headoneasta, kreativnog procesa pa do pop glazbe i njegove uloge u Zagrebačkom festivalu…

‘3’ je, jasno, simboličan, ali i vrlo direktni naslov za novi, treći album u Headoneastovom katalogu. Simbolika ne leži samo dakle u brojci tri, već i šire: projekt je sam po sebi obilježio svoj 20. rođendan, tik uz 25. obljetnicu osnivanja tvog kultnog benda Yammat. Priroda tvog stvaralaštva podrazumijeva strpljiv kreativan proces, bez imperativa izbacivanja izdanja samo da se pogon održava. Kako izgleda proces iza ovih par godina do objave ‘trice’?

Sve je krenulo početkom 2018., kada sam otišao iz Aquarius Recordsa i potpisao ugovor s Croatia Recordsom. To sam shvatio kao novi početak, zasukao rukave i u godinu dana objavio “Svijetlimo”, “Putujem” i “Svijet je lud” i – mada nemam potrebu i namjeru opravdavati se ili izvlačiti na okolonosti i unatoč tome što slovim za “sporog autora” (smijeh) – album bi sigurno bio brže vani da me covid i naročito potresi 2020. nisu poprilično usporili. 

Od početka je ideja bila uključiti neke ljude, čiji rad cijenim, u proces snimanja pjesama. Od Jure Ferine i Pavla Miholjevića kao producenata “Svijetlimo”, vrhunskih instrumentalista kao što su Teo Martinović, Mario Rašić i Nikola Šantek, pa do skladatelja ozbiljne glazbe Dalibora Grubačevića i violiste Krunoslava Marića te violončelista Jasena Chelfia iz Zagrebačkih solista. Glavni suradnik mi je u čitavom procesu bio Ivan Božanić (Pips, Chips & Videoclips, ABOP, Kries, Meritas) i on je uz mene koproducent albuma, a sudjelovao je i u aranžiranju nekih pjesama. Onda sam 2021., pod svojim imenom, nastupio na Zagrebačkom festivalu s pjesmom “Grade moj”, a ista je u Beogradu ušla u među deset finalista nagrade “Milan Mladenović“. To je doba covida i corone, da bi se, pred koncert u Petom kupeu 2023., napokon iskristalizirala i postava benda s kojom sam snimio ostatak materijala, a to su Marino Vinja, Jerko Jurin, Nikolina Kovačević, Davor Zanoški i Daniel Kadijević.

Slažeš li se da je aktualnim singlovima došlo do daljnjeg odmaka od neke starije varijante tvoje/vaše pop forme: ako usporedimo, primjerice, “Svijetlimo” postavljenu bok uz bok s “Muzikom” kao dosadašnjim singl-lučonošom Headoneasta, postoji solidan odmak od yammatovskog nasljeđa i opet suptilni, ali i istovremeno konkretniji prelazak u neke nove aranžmane. Prvo, s obzirom na popularnost Yammata, koliko je nasljeđe tog benda bilo prisutno u formativnom dijelu Headoneasta?

Rekao bih da su recentni singlovi izravan i nefiltriran odraz onoga što mi se događalo u periodu njihovog nastanka; oni su intimniji i osobniji jer sam zagrebao tamo gdje prije, što zbog forme, što zbog manjka hrabrosti i odvažnosti da pišem i o temama o kojima dotad nisam. Kao autor imao sam i potrebu “pobjeći” od svog rukopisa, izaći iz šprance, ne upasti u klišej, odmaknuti se od samog sebe i pogledati stvar iz druge perspektive. Mislim da sam uspio.

U jednom od prethodnih intervjua ponudio si zanimljivu misao kako motivi koje provlačiš pri aranžiranju pjesama ‘nemaju svoj lokalitet i jasno određenje’, već su više tvoj ‘zamišljeni konglomerat sastavljen od svega upijenog do sada i onog što donosimo rođenjem’. Kako bi to prenio u dosta eklektično koketiranje s raznim žanrovskim nišama pri stvaralaštvu s Headoneastom?

Smatram da gotovo svaki autor, bio on toga svjestan ili ne, ugrađuje u svoj rad ono što je upio i ono što je na njega utjecalo. U žanrovskom smislu to se pretoči u prednosti, ali i u mane. Ponekad mi se čini kako žanrovski usko određeni izvođači imaju svoju vjernu fan bazu, ona koja ih stalno slijedi, i onda se doima kako je njima jednostavnije, pošto se stvari kreću prema jasno utvrđenim obrascima pa ih je lakše pratiti. Meni je naprosto ipak pretijesno i preusko svrstavati se u bilo kakve izričite stilske okvire i ograničeno okruženje, ali neosporno da se trudim implementirati što širi i eklektičniji dijapazon žanrovskih utjecaja. 

Stvaralašto u tom širokom pop polju podrazumijeva i prepoznavanje novih smjerova u kojima pop glazba kao forma ide. Slično se može reći i za tvoj rad, jer i Yammat i Headoneast vidljivo skidaju ustaljene okvire u kojima dugo pop glazba – pogotovo u Hrvatskoj i regiji – sama sebe sputava. Kako ti vidiš mainstream pop u Hrvatskoj, dijeliš li dojam kako se kod stvaralaštva u pop polju prvo krene od procjene radiofoničnog potencijala, a tek onda se autori eventualno odvaže na neki iole osobniji touch? Idu li tvoji projeki obrnutom logikom?

Čitav sam život konzumirao sve stilove glazbe, nikad nisam radio razliku između žanrova i vjerujem da, u gotovo par sekundi i s velikom preciznošću, mogu prepoznati i prirodno klasificirati izviđača, pjesmu ili izvedbu nekog benda i tako ih selektirati prema nekoj univerzalnoj vrijednosti. O sebi pak ne mogu suditi niti se ocjenjivati, to je ipak na drugima. Konfekcijske izvođače koji objavljuju singlove svaka dva mjeseca i love airplay s provjerenim i predvidljivim pjesmuljcima već dugo ne  percipiram, bez obzira što se i tu zna pojaviti netko ili nešto što me probudi i daje nadu da se glazba, unatoč trendovima koji su takvi kakvi jesu, ne može ugasiti i da će uvijek postojati netko tko dalje prenosi njenu moć i plamen.

Kad smo kod multidisciplinarnosti, poznat si i po svom neiscrpnom angažmanu u umjetničkom odboru Zagrebačkog festivala. Možeš li malo približiti tu svoju ulogu, ali i zadovoljstvo odrađenim izdanjem kao i želje za ona koja slijede?

Rekao bih kako moj angažman oko Zagrebačkog festivala nije toliko izražen jer ipak sam tek jedan od petorice koliko nas je u njegovom umjetničkom odboru, ostatak čine Sandro Bastiančić, Tomo in der Mühlen, Bruno Kovačić i Ivan Popeskić. Oduvijek sam se silno želio iskušati u nečem ovakvom, pa su mi studiozno preslušavanje, pažljiv odabir, a onda i sama prezentacija pjesama na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu zaista bile velika čast i zadovoljstvo, kao i stjecanje iskustva za neke buduće slične stvari u kojima ću se svakako okušati. Veseli i da su mišljenja u vezi odabranih pjesama nakon festivala bila zaista nepodijeljena i iznimno pozitivna, što znači da smo odradili dobar posao. Jedva čekam 2026. i novo izdanje, radujem se ponovnoj suradnji s kolegama.

Što se tiče Headoneasta, što nosi budućnost za takav specifični kreativni ventil što ti on kao projekt predstavlja? Hoćemo li dugo čekati na neku ‘četvorku’, planiraš li nove suradnje i daljnje širenje kolektiva, ili bi se vraćao na individualniji pristup?

Zapravo već naveliko radim na pjesmama za četvrti album. Glazba je gotova, tekstovima se upravo bavim i završit ću ih tokom ljeta. Svakako ću zakoračiti u područje u kojem još nisam bio i imam vrlo jasnu viziju kako bi sve skupa trebalo izgledati i zvučati, te s kime surađivati – tu primarno mislim na pjevače. Prvi singl bi mogao biti objavljen već na jesen i mislim da će biti veliko iznenađenje zbog odabira gošće koji će singl otpjevati. 

Album ovaj puta sigurno neće biti tek zbirka singlova kao što su to bili ‘Tu’ i ‘3’, nego je ideja snimiti i songove koji nisu nužno u trominutnoj pop formi, a s kojom sam se bavio zadnjih 12 godina. Opet osjećam da sam na početku i to me jako motivira, veseli i rekao bih kako uživam kao nikad prije, a kad je tako i kad misli ne povuku osjećaje k negativnom i tamnom, a osjećaji ne blokiraju tijelo – što mi se u nekim prethodnim periodima znalo učestalo događati – onda je sve moguće. Jer s ovim iskustvom i sustavnim radom na razbijanju vlastitih zabluda, pogrešnih obrazaca i rastu, koji mislim da sam donekle uspio postići, polazim iz pozicije sretnog, ispunjenog i zadovoljnog čovjeka, i to ne samo zbog svega što sam dosad stvorio, nego zbog onoga što dolazi i što tek trebam napraviti.