Aleksej Pavlovsky priča nam o svojem posljednjem projektu koji je posvećen njegovom rodnom gradu

O Rijeci u javnom prostoru najčešće govorimo kao o rockerskom gradu. No, što se tamo događalo prije rocka? Odgovor na to pitanje vrlo živopisno daje serijal Rijeka moje mladosti, čija se sedma i posljednja epizoda prikazuje na HTV 1 programu u nedjelju (17. prosinca) prijepodne, a ostale su epizode dostupne na platformi HRTi, kao i na YouTubeu. Ova dokumentarna serija je svojevrsni glazbeni portret Rijeke od sredine prošloga stoljeća naovamo, a njegovi su nositelji autentični protagonisti riječke glazbene scene kroz desetljeća.

Urednik serijala je Aleksej Pavlovsky, a zaslužan je i za dio scenarija. Ovaj pronicljivi doktor etnologije i kulturne antropologije karijeru je posvetio proučavanju glazbe, svega onoga što ju oblikuje nju i onoga što oblikuje ona. Osim toga, on je iskusni komentator i urednik dokumentarnih TV emisija – u biografiji ih ima čak dvjestotinjak – te, što je možda najvažnije za ovu priču, Riječanin.

Porazgovarali smo s njim o Rijeci moje mladosti, koju, uz njega, kao scenaristi potpisuju i Velid Đekić te Davor Borić, dok je producentica Sanja Ivančin.

O Rijeci u kontekstu glazbe obično pričamo kao o rock gradu, no vi ste sada na interesantan način i s autentičnim sugovornicima pokazali i što je bilo prije punka, rocka… Otkud potreba za time?

Pa, duga je to priča – ideja je nastala još 2005. g. kad smo redatelj Ivo Kuzmanić i ja u Rijeci snimali nešto drugo, a kumovao joj je, danas već nažalost pokojni, riječki novinar Mišo Cvijanović. Ideja je bila predstaviti povijest društvenog života grada  – prvenstveno kroz vizuru mladih generacija – kroz povijest popularne glazbe i pritom ići u prošlost koliko god sežu sjećanja sugovornika, pri čemu svaki, naravno, priča o svojoj mladosti. Otud i ideja za naslov serije. I eto, na kraju, tj. puno godina kasnije, ideja je napokon provedena u djelo, no s nekom drugom ekipom – s redateljem Davorom Borićem i uz sjajnu suradnju i angažman dobrog poznavatelja dotične tematike, naratora i suautora serije, Velida Đekića.

A otkud potreba? Pa nije život počeo s rockom, punkom i novim valom, zar ne? Svemu nešto prethodi, odnosno, svaka mladost ima neku svoju priču o životu, a život je uvijek zanimljiv, o kojem god da se vremenu radilo.

Rijeka moje mladosti

U serijalu je niz anegdota, od onoga kako su Riječani preko radija ‘skidali’ note i tekstove pjesama sa San Rema do toga da je sindikat organizirao gledanje erotskih filmova. Je li neka od tih stvari vas posebno iznenadila? Ima li takvih detalja koji možda nisu stali u serijal?

Pa evo recimo, to, za nabavu kino karata za erotski film preko sindikata zaista nisam ni ja znao, kao ni to da je prvi de facto disco klub u ovom dijelu Europe bio riječki “Husar”, još 1957. Čovjek uvijek nešto novo može doznati, naučiti.

Kažem, angažirali smo marljivog, pedantnog i pouzdanog Istraživača, Velida Đakića, a on je znao puno toga. Naravno, riječ je o godinama njegovog istraživanja i zato su vam takvi ljudi, takvi istraživači i stručnjaci uvijek dragocjeni. Bez njih ne bi bilo niti ovakvih serija.

Mislim da je u serijal uglavnom ušlo što je i bilo najvažnije da uđe od informacija, a naravno da uvijek i nešto može ostati po strani. Rekao bih da je u svih ovih sedam epizoda, iako ih je čak toliko, ušlo nekih 60 posto razgovora od ukupno snimljenog materijala, dakle, uvijek nešto i otpadne. No, baš zato – kad sam se, krajem 2020. suočio s transkriptima svih snimljenih razgovora, a radilo se o cca 900 fonogramskih kartica tiskanog teksta, čemu je ekvivalent, recimo, 400-500 novinarskih kartica, dakle, količina debele knjižurine – shvatio sam  da će, ako ostanemo na prvotnoj ideji od svega četiri epizode – na principu svako deseteljeće jedna epizoda – više od polovice snimljenog doslovce otpasti. A bilo je tu toliko toga zanimljivog da bi to uistinu bila šteta.

E, onda sam odlučio restrukturirati priču, pa je tako nastalo sedam epizoda. Redatelj u tom trenutku baš i nije bio presretan s tom idejom – jer to je onda i njemu toliko posla više – ali shvatio je i on da je to optimalno rješenje. Osim toga, kad “prorahlite” priču, tj. kad ju “razmažete” na više epizoda, dakle, na veću minutažu, ne samo da stane više informacija, nego i svaka od tih epizoda bolje “prodiše”, tj. priča se lakše prati i dobijete bolju dinamiku. Tako je i bilo. Dobro sam procijenio!

U vremenu koje obrađujete u serijalu glazba je bila snažno vezana za društvena zbivanja, na neki ih je način oslikavala (a stvar je išla i obrnutim smjerom). Mislite li da to isto možemo reći danas?

Glazba –  pogotovo ona popularna – i društvena zbivanja uvijek su “snažno vezana”, kako ste rekli, tj. uvijek idu ruku pod ruku, u svim epohama, pa to onda sigurno vrijedi i za današnje vrijeme.  Ali zašto nam se čini da je to nekad sve bilo jače, intenzivnije, fokusiranije, dok je danas sve disperziranije ili sterlinije, tj. doživljava se manje intenzivno? Pa, naravno da je sve bilo drukčije u “analogna” vremena, tj. da se s dolaskom “digitalije” sve promijenilo.

U vrijeme kad nije svaka kuća imala možda ni radio aparat, a kamoli gramofon, koji je bio skup – a televizije još nije ni bilo, a kamoli Interneta – čovjek je, ako je htio čuti nekakvu glazbu, morao otići onamo gdje se ona izvodila uživo, pa su onda bili i takvi oblici zabave – u hotelima, gostionama, plesnjacima, na izletima i obiteljskim veselicama – gdje je dakle temeljni preduvjet zabave, conditio sine qua non, bila neposredna ljudska komunikacija čovjeka s čovjekom, a s glazbom uživo, na licu mjesta. Zato nam se čini da su ta vremena imala više “krvi i mesa”. Pa i jesu, zbog takvog, a tada glavnog načina komuniciranja.

Takva, direktna, tj. fizička komunikacija doduše, postoji i danas, ali pored nje masovno postoji i ona druga, virtualna, koje nekad nije bilo. To, da su vremena drukčija, tj. da se mijenjaju, nije nikakva iluzija, već stvarnost, jer svaka promjena odnosno inovacija tehnologije ima i svoje društvene posljedice, neminovno. Ali i dalje su glazba i društvena zbivanja vezani jedno za drugo i tako će uvijek i biti. Mijenja se, međutim, tehnologija komunikacija pa se time mijenja i sve ostalo. Svako zlo za neko dobro, no vrijedi i obrnuto – i nasreću i nažalost.

Aleksej Pavlovsky / Dušan Vugrinec

Rijeku oduvijek drži glas grada sa specifičnim svjetonazorom. U kojoj se mjeri ona razlikovala od ostalih (jugoslavenskih) gradova tog vremena? Koje su bile okolnosti koje su ju činile unikatnim mjestom?

Mislim da su se svi ti društveni procesi u vremenima o kojima govori naša serija zbivali i drugdje u istoj državi – u gradskim sredinama brže i više primjetno, ali zbivali su se i u manjim naseljima, odnosno na selu. Upravo se zbog toga i nadam da ova serija neće biti zanimljiva samo Riječanima, nego i svima ostalima u Hrvatskoj… Pa i šire.

Ono što je bilo, hajd’mo reći, specifično za Rijeku, ali i ne samo za Rijeku, je ta relativna blizina Zapada, zahvaljujući položaju Rijeke kao tranzitnog centra, čvorišta, a još i više zbog pomorstva i pomoraca. Uostalom, već negdje od 1960-ih, a što je u 1970-ima otišlo do neslućenih razmjera, Riječani su krenuli učestalo i relativno masovno “hodočastiti” i u Trst, na šoping.

Svemu tome je, što je kontekst u kojem također sve treba promatrati, naravno kumovala i tadašnja državna politika, svojim otvaranjem prema Zapadu, nakon 1948. Pa, kako se ono kaže, tko je bliže vatri, bolje se ogrije – a Rijeka je i zemljopisno bila relativno blizu tom “famoznom” Zapadu. Eto, mislim da se samo o tome radi.

A što se “specifičnog svjetonazora” tiče, riječ je, vjerujem, o tome, da je Rijeka, jednostavno, stjecajem povijesnih okolnosti uvijek i to tijekom stoljeća, bila na nekom raskršću, križanju puteva ljudi i roba, odn. kapitala – a kapital opet treba ljude, radnike – pa je, samim time, uvježbala suživot, tj. razvila toleranciju kao obrazac funkcionioranja – “živi i pusti druge da žive”. Ali, kažem, nisu se u Rijeci odvijali procesi kojih nije bilo i drugdje, pa u tome smislu nije ona ništa posebno specifična, tj. “specifičnija” od ostalih gradova u Hrvatskoj, odnosno u bivšoj državi.

Što nam možete najaviti za posljednju epizodu serijala?

U zadnjoj, sedmoj epizodi, koja govori o 1980-ima, opet se malo vraćamo na tadašnju službenu politiku kao kontekst događanja, pa govorimo o tome kako je ona, zapravo mudro, procese nastojala kanalizirati, odn. kontrolirati, umjesto zabranjivati. Primjerice, nije branila punk kao izričaj i svi su ti bandovi vrlo često i intenzivno nastupali, ali svejedno su neki od njih morali tekstove svojih pjesma nositi nekome na kontrolu i objašnjavati što su njima htjeli reći. Dakle, prema principu “ja tebi, ti meni” – možete vi, dragi mladi, svašta, ali hajd’mo ipak postaviti neku granicu. Pa eto, zaključili smo već da Rijeka ima tradiciju suživota, šta ne?

Također, što u ovoj seriji cijelo vrijeme nastojimo naglasiti, s pojavom novih glazbenih stilova i žanrova nisu prestajali postojati i oni stari, već su, svi zajedno, nastavljali živjeti paralelno. Stoga, koliko god da se Rijeka od onda do danas voli “brendirati” punkom i novim valom kao nekim svojim dominantnim glazbenim simbolima, ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da su u isto vrijeme djelovali i sastavi sasvim drukčijeg popularnoglazbenog izričaja, za koje se čak možda i više čulo – poput electopop dua Denis & Denis ili poprock, odnosno powerpop grupe Fit – pa su nam zato dva Davora – Davor Tolja, član i skladatelj dua Denis & Denis i Davor Lukas, pjevač grupe Fit – najzastupljeniji sugovornici u posljednoj epizodi.

Davor Tolja u serijalu ‘Rijeka moje mladosti’ / Dušan Vugrinec

Ima li materijala i želje za potencijalni nastavak serijala? Ako da, jeste li razmišljali o tome da na sličan način obradite i neke druge gradove?

Serija obrađuje razdoblje od nekih 45 godina – otprilike od kraja II. svjetskog rata, pa do kraja 1980-ih. No, čovjek se “smrzne” kad shvati da je od onda do danas proteklo skoro jednako toliko vremena! Pa, kad prije – pita se tako čovjek u nekim godinama. Sigurno je da bi i to razdoblje, ’90-e, 2000-e, pa sve do danas, bilo jednako zanimljivo za obraditi, ali što se Rijeke tiče, ja ga, jednostavno, ne poznajem, jer tada više nisam u njoj živio, pa s tom epohom nemam neku emotivnu vezu. Ali slobodno i netko drugi nastavi tamo gdje smo mi stali.

A što se drugih gradova tiče, s nekim tamošnjim istraživačima i suradnicima, da razmišljao sam i o tome, samo trenutno je puno želja, a malo mogućnosti, jer nam je već neko vrijeme, tj. već nekoliko godina, godišnji broj emisija koje radim kao urednik doslovno prepolovljen. Već nekoliko sezona imam prostora za svega četiri dokumentarca godišnje.  Još uvijek traje to nekakvo krizno vrijeme i da, postoje i objektivni razlozi tome, pa se, eto, nadam da će i ta kriza proći i sunce ponovo zasjati, da se tako izrazim.

Međutim, radili smo mi, u Programskom odjelu Kultura HTV-a, odn. uredništvu emisija pučke i predajne kulture, već i prije takvih, doduše ne serija. ali pojedinačnih dokumentaraca, tj. urbane etnografije kroz popularnu glazbu, o drugim gradovima. Primjerice, nekoliko epizoda iz edicije “Priče s končom iz borše Stanka Ferića”, o Šibeniku, kroz njihovu lokalnu rock grupu Polaris, iz 1960-ih , odn. kroz puno popularniju grupu Mi, o Šibeniku i Zagrebu tog vremena – “Od Jadnika do Polarisa” i “Grupa Mi”. Tu je i priča o Osijeku, u dokumentarcu “Osijek, Dinamiti”, tj. o Dadi Topiću i dotičnom sastavu. Volio bih, naravno i dalje nastaviti u tom smjeru, kad, je li, prilike dozvole. Pa eto, živimo u nadi…

Koliko Rijeka danas, iz vaše perspektive, ima veze s onom koja se obrađuje u serijalu?

Rijeku kakva je danas ne poznajem više tako dobro. Dolazim povremeno, a i tad se družim sa svojim vršnjacima, što su vam ljudi od cca šest banki. A mi – i dalje – volimo sve što su voljeli mladi… u naše vrijeme. Međutim, naravno da se sve mijenja i da ništa ne može ostati isto kakvo je bilo prije četrdeset godina. Pa i tadašnja vremena nisu bila ista kao ona četrdeset godina prije njih, zar ne? Nezahvalno je uspoređivati, pogotovo nakon tolikih drastičnih promjena – drukčije je političko i društveno uređenje, drukčije su ekonomske okolnosti, drukčija je tehnologija i sve njezine posljedice… Na to bi pitanje sigurno puno bolje znao odgovoriti netko tko u Rijeci živi kontinuirano čitavo to vrijeme, tj. bar tih zadnjih četrdeset godina, ili više.

Ali teoretski sam siguran da i danas, što se društvenih procesa tiče, Rijeka dijeli sudbinu čitave države, više-manje, kao, uostalom, više-manje i nekad. Razlika je jedino u tome što je sad i taj Zapad dio nas, uronjeni samo u njega, tj. više ga na gledamo sa strane, sa strahopoštovanjem i zavišću.

Sad nam je slika puno realnija, što će reći, okrutnija – kuku, majko, da nam je onda to netko rekao… Doduše i taj Zapad se od onda promijenio. Tako da, kao što rekoh, nezahvalno je uspoređivati.

Snimanje serijala ‘Rijeka moje mladosti’ / Damir Staneković

Doktorirali ste na temu turbofolka te na temelju tog opsežnog istraživanja izdali knjigu Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj. Posljednjih mjeseci mediji nisu stali pričati o Aleksandri Prijović, punim Arenama i ovom žanru općenito. Gdje je Rijeka u svemu tome? Je li ovaj grad iznimka po svojem glazbenom ukusu? Također, koji je vaš generalni komentar na ova zbivanja?

Pa, Rijeka vam je u svemu tome gdje su i svi ostali i ne, nije nikakva iznimka, ako je ikad i bila. Pa, još 1980-ih je Dvorana mladosti poslovala s dobitkom, tj. bila je full puna publike jedino kad su nastupali narodnjaci. Pitajte suvremenike. O tome govorimo i u šestoj epizodi naše serije. Ako ćemo gledati kvantitativno, prema količini publike, Rijeka je zapravo čitavo to vrijeme bila grad cajki, a ne punka. Ponavljam i naglašavam, gledano količinski.

Međutim, prije četrdeset i više godina – što ne vrijedi samo za Rijeku, nago i više-manje za sve naše, barem veće, gradove – vi tu glazbu niste nigdje mogli čuti u centru, kao ni u širem centru grada, već samo na periferiji, pa se mogao steći dojam da ta glazba nije ni postojala. Postojala je ona itekako, samo, znalo se gdje joj je mjesto. Već od 1990-ih stvari se drastično mijenjaju, dolazi turbofolk i njegova silna popularnost i tu niti Rijeka nije nikakva iznimka.

Sve me to podsjeća na jedan događaj od prije nekoliko godina, kad je netko, čini mi se na Delti, fotografirao grupu tinejđera, među kojima je i jedan podignutom desnicom “mjerio kukuruz”, a znate na što mislim.  To se odmah objavilo po novinama i portalima i, naravno, odmah se postavilo i pitanje: pa kako, u Rijeci?! I tako, pitao je to pitanje jedan novinar i tadašnjeg gradonačelnika, Obersnela. Pa kako, pa kako? A Obersnel mu je cijelo vrijeme lijepo pokušavao objasniti da Rijeka nije izolirani otok, tj. da se u njoj zbivaju svi društveni procesi kao i u svim drugim dijelovima Hrvatske. Pitanje je onda samo omjera, tj. učestalosti nekih pojava – negdje će ih biti više, a negdje manje i to čini razliku. Ali to ne znači da ih neće biti uopće.

A s tim današnjim trap folkom, odnosno s ovim Prijovićkinim “folk mainstreamom” ide još i lakše, jer je riječ o popularnoj glazbi i jedini zakoni kojima ona podliježe su zakoni tržišta, a ne etike ili estetike. Jer, to je popularna kultura, koja je danas dominantni obrazac življenja i koja je i iznjedrila takvu glazbu. Ali znate što, ta ista popularna kultura iznjedrila je i svu onu glazbu o kojoj govori naša serija – od šlagera, rock’n’rolla, zabavnjaka, pa do punka, novog vala, electropopa itd. Sve vam je to dio iste te popkulture, zajedno s turbo i trap folkom.

E, pa ne možemo sad reć’: prihvaćam činjenice samo kad mi se sviđaju. Međutim, dobra je vijest, da je tržište šaroliko i široko, pa će u njemu za svakog biti ponešto, a, zahvaljujući tehnologiji, danas je sve lako dostupno, bar što se glazbe tiče.  I kako se onda prema tome postaviti? Pa jednostavno, riječki – zar niste naučili iz naše serije? Živi i pusti druge da žive…